Moram priznati da me obradovala vijest da je Zlatan Fazlić Fazla prekinuo svoju dobrovoljnu samoizolaciju i da je odlučio da nam sa kromolja ponudi ipak nešto novo. barem u izvođačkom smislu novo. Jer on je autorski bio prisutan svih ovih godina, ali je izvođački album ponudio još prije 18 godina kada je 2004.godine izašla ploča “Made in BiH”. Desilo se nakon toga još par pjesama i to je bilo sve. I sada stiže pjesma “Pisma ljubavna” gdje se Fazla pojavljuje u ulozi čuvara jedne davne ljubavi iz njegovog komšiluka.

I kad sve oduzmem i saberem dobijem rezultat iz kojeg je jasno vidljivo da je čitava jedna generacija propustila Fazlu i da bi bilo nužno i njima otkriti o kome se zapravo radi u ovoj priči.

Fazla je jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih autora rođen je 6. marta 1959 godine. Sjeća se da je prva ploča koju je dobio bila singlica sa pjesmom «A whiter shade of pale» grupe «Procol harum». Prve grupe su nestalne i kratkog daha da bi tek sredinom osamdesetih osnovao prvu pravu grupu koja se zvala «Papiga». Njihov prvi album «Daj nam brdo piva» izašao je 1986. godine, ali nije postigao neki značajniji uspjeh, a ni grupa ga nešto pretjerano ne promoviše.

Zanimljiv je podatak da je u vrijeme kada su snimali ovaj album, u istom studiju «Crvena jabuka» radila prvu verziju «Dirlije». Ova simbolika će posebno dobiti na značaju u poratno vrijeme kada Fazla postane ključni autor «Crvene jabuke».

Nakon toga, pa sve do početka rata, njegova veza sa muzikom je, uglavnom, autorska, a posvećuje se inovinarskom poslu. Rat ga zatiče na mjestu voditelja radio stanice «Studio 99». U jednom otvorenom programu telefonski uključuje Balaševića u program i ovaj pita šta može uraditi za Sarajevo. Fazla mu odgovara da uradi ono što inače najbolje radi, neka napiše pjesmu. Uskoro stižu prve dvije strofe, ali veze se prekidaju pa refren i melodija nikada ne stižu. Fazla ih dopiše sa Zlatkom Arslanagićem i nastaje pjesma «Sarajevo će biti».

Nakon toga slijede pjesme poput «Podigni zastavu», «Pismo prijatelju» (koja će ostati poznata kao «Da ti roknu samo dvije»), pa «Jalija». Uz ovu pjesmu vezana je i jedna zanimljiva priča. Naime, jedan visoki oficir Armije Bosne i Hercegovine u prvoj godini rata zamjerio je Fazli da mu pjesme nisu dovoljno patriotske, i zatražio da on napiše jednu «pravu» patriotsku pjesmu. Fazla mu donese pjesmu «Jalija». Kako je oficir opet imao primjedbi da tu nema dovoljno «vojske», «Bosne» i onih očitih simbola Fazla ga je, nimalo uvijeno, podsjetio kako je upravo ta «jalija» prva ustala da brani Sarajevo i Bosnu. Vojni vrh nije imao više primjedbi.

Tokom ratnih godina nastaju neke od Fazlinih najljepših pjesama. One su imali malo tog ratnog «šmeka», ali nisu robovale temi. Život ovih pjesama mogao se nastaviti i po okončanju rata. Nisu bile za jednokratnu upotrebu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme «Umoran sam» ili «Ne postoji ljubav». Sjećam se dobro da je baš on organizovao video most kad su se uz pomoć tada nove tehnologije sreli i popričali Goran Bregović koji je bio u Beogradu i Abdulah Sidran i Davorin Popović koji su bili u sarajevskom kafeu “Estrada”.

Bio je jedan od prvih koji se usudio usred rata objaviti album. I ne samo to. Objavio je i zbirku pjesama i to štampanih na toalet papiru. Objašnjenje je bilo jednostavno. Njemu se naprosto smučilo da sluša stalne priče o megalomanskim projektima pričane u ratnom Sarajevu. Onda je on rekao da će napraviti «tariguz – projekat». I napravio ga je. Kupcima zbirke je preporučivao da je mogu iskoristiti čak i ako im se pjesme ne dopadnu.

Kako je Dražen Žerić još 1991.godine najavio odlazak iz «Crvene jabuke» Fazla je već radio neke pjesme za njegov solistički album. Većina tih pjesama je izvedena na sjajnom ratnom koncertu koji su priredili. Tada je bilo planirano da Žera pjesmu «Vraćam se tebi seko» otpjeva u duetu sa Mladenom Vojičićem Tifom.

Kada je Žera napustio Sarajevo i obreo se u Zagrebu i kada je na insistiranje Zrinka Tutića obnovljena «Cvena jabuka» većina tih pjesama je iskorištena za njihov prvi poslijeratni album. Fazla postaje njihov omiljeni autor i na narednih nekoliko albuma ove grupe u značajnoj mjeri je prisutan.

Tada paralelno radi i na vlastitoj karijeri. Sve pjesme nastale tokom pet godina skuplja na jedno mjesto i objavljuje 1998.godine album «Ode Mujo u mornare». Naslovna pjesma bila je i najsvježija, a zanimljivo je da su je u «Crvenoj jabuci» odbili jer su je smatrali nekomercijalnom, a pošto su bili bazirani u tom momentu na hrvatsko tržište «Mujo» im baš nije bio neka posebna preporuka. Iako je Fazla bio spreman to promijeniti u «Ode Žera u mornare» menadžment «Crvene jabuke» nije bio spreman na kompromis. Tek mnogo godina kasnije “Jabuka” je ipak snimila tu pjesmu.

Pjesme na albumu «Ode Mujo u mornare» uglavnom su bile stare i tokom 1998. godine Fazla priprema novi album sa novim pjesmama. Objavio ga je početkom naredne godine pod nazivom «Anđeli». Najveći hit na albumu je bila pjesma «Pleši» (kasnije će je snimiti i Danijela Martinović), a njoj uz rame «Anđeli» (koju će uraditi i «Crvena jabuka»). Zanimljivo je da je na ovom albumu prvi put objavljena pjesma «Ko je kriv» od koje će tri godine kasnije Severina i Boris Novković u duetu napraviti veliki hit. Na albumu se našla i muzička tema iz prve domaće tv serije «Familija d.o.o.» pjesma «Poljubi me».

Inače Fazla sve više radi na «namjenskim» pjesmama. Ili ,da budem precizniji, pjesmama sa razlogom. Tokom ljeta 1999.godine napisao je pjesmu «Stari» posvećenu mostarskom mostu. Otjevali su  je, zajedno sa njim, Kemal Monteno, Tifa, Mo selection band i čuveni skakač sa mostarskog mosta Emir Balić. Bila je to jedna od najpopularnijih pjesama 1999.godine.

Naredna 2000. godina je izborna u Bosni i Hercegovini i OSCE traži odgovarajuću pjesmu za predizbornu kampanju kako bi pozvao glasače da uopšte izađu na izbore. Odluče se za Fazlinu pjesmu «Zgrabi svoju sreću» koju otpjevaju Irina Kapetanović, Marija Šestić i Sanja Volić. Ova pjesma postiže takvu popularnost da čak stiže do MTV-a.

Tokom te godne posvetio se i radu na novom albumu Kemala Montena, a radi i filmsku muziku za film «Mliječni put». Album sa muzikom iz ovog filma objavljen je 2001. godine, a naslovna tema bila je vrlo popularna. Početkom 2002. godine uradio je pjesmu «Svi smo mi Hercegovci i Bosanci» koju je otpjevao Almas Smajlović lider «Erogenih zona».

Uz godišnjicu smrti Davorina Popovića napisao je «Pjesmu za Davora» koju je otpjevao zajedno sa Tifom, Dadom Topićem i Akijem Rahimovskim. Početkom jeseni te godine krenuo je u rad na svom novom albumu i u oktobru 2002.godine promovisao je pjesmu «Baščaršijska». Uz tu pjesmu ponudio je i svoju verziju starog šlagera „Četiri mladića idu s Trebevića“.

Njegov posljednji album „Made In BiH“ izašao je 2004. godine, a na albumu su se našla dva dueta. Sa Kemalom Montenom u pjesmi „Pero galeba“ i sa Tifom u pjesmi „Blues“. Nakon objavljivanja tog albuma Fazla se povukao na Kromolj u okolini Sarajeva gdje je obrađivao zemlju i uživao u seoskoj idili. Tek početkom 2015.godine objavio je dvije nove pjesme „Ja bez svega mogu“ i „Nostalgija“. I evo sada “Pisma ljubavna”

U petak nas je zadesio zemljotres, a u subotu mi je taj isti zemljotres otkrio tragove inteligentnog života u Bosni i Hercegovini. A bio sam izgubio svaku nadu. Mislio sam da ćemo ga prije naći na Marsu nego ovde kod nas. I ne, nisam ga otkrio ni u ogledalu, ni u zrcalu, ni u špiglu, ako ste to pomislili. A znam da jeste pomislili. Ne sporim da sam sujetan, ali sam istovremeno svjestan i drugih svojih nedostataka koji mi ne dozvoljavaju da se, bez razumne sumnje, svrstam među inteligenta bića. Kao što rekoh sujetan sam, ters, kratkog fitilja, pretjerano osjetljiv, tvrdoglav i… mogao bi još dugo nabrajati.

Dakle, otkrih ja taj rijetki oblik inteligentog života zahvaljujući prozoru. Prozoru u svijet, kako su nekad televiziju prozvali novinari sa pjesničkim ambicijama. Na jednoj ovdašnjoj televiziji gostovao je, kao ekspert za sve što je geo, profesor geografije iz dobrinjske gimnazije Vedran Zubić. Čuo sam ja i ranije za njega, ali sada sam shvatio da je sve ono to sam čuo o njemu i malo i nedovoljno da bi ga čovjek na pravi način doživio. Ne treba čuti o njemu nego treba njega čuti.

Sad pazite, na ekranima raznih programa svakodnevno se izmjenjuju kojekakvi drovi i mrovi i svakojake zvučne titule. A onda dodje srednjoškolski profesor geografije i održi im pravu lekciju kako se sakuplja i još važnije kako se prezentira sakupljeno znanje. Vjerujem da su nakon njegovog gostovanja mnogi ponosni vlasnici zvučnih akademskih titula prestali biti ponosni na svoje titule. Koje im, nažalost teško neko može oduzeti. Ali Vedran ih je svojim nastupom ogolio do kraja i nije morao, kao u onoj bajci, da poviče “car je gol!” da bismo mi prepoznali njihovu duhovnu i intelektualnu golotinju. Trebalo je samo da kaže nekoliko rečenica o onome što nas je sve zanimalo u tom trenutku. I rekao ih je.

Odovorio je na pitanja koja smo svi sami sebi postavljali nakon zemljotresa. Hoće li se ponoviti? Hoće li bit jači ili slabiji? Kakve zemljotrese inače možemo očekivati na ovom našem području? Kako to da smo prije zemljotresa dobili notifikaciju na android uređajima da će se desiti zemljotres? A onda je pričao i o geopolitici, o prijetećoj ekološkoj katastrofi, o našem obrazovanju koje ne ide u korak sa vremenom, o svim našim komparativnim prednostima kao geografskog područja. Činilo se da nema oblasti u kojoj on neće dati precizne i jasne odgovore.

Toliko precizno i jasno da se meni, po prvi put nakon dugo vremena, desilo da poželim da taj razgovor što duže potraje i da nemam onu uobičajenu potrebu da, iznerviran nečijim glupostima, promijenim kanal. I ne samo to, nego sam po prvi put ikad poželio da razgovor sa nekim pogledam i poslušam iznova. A ako je čovjek na to natjerao ovakvog tersu poput mene onda to nešto valjda znači. Pogledajte i vi, ako ste kojim slučajem propustili pogledati taj razgovor. Nećete se pokajati.

Živimo u svijetu poput onog Orwelovog, svijetu u kojem je odavno zavladao “novogovor” i u javnom prostoru čujemo samo izlizane fraze i besmislene floskule koje možda pametno zvuče, ali suštinski ništa ne znače. Vedran nam je pokazao da se može govoriti i tako da se nešto zaista i kaže. Bilo je osvježavajuće saznanje da takav čovjek živi među nama i da je sasvim zadovoljan da radi u jednoj, ni po čemu elitnoj, dobrinjskoj gimnaziji. Ni po čemu elitnoj osim po količini i vrsti znanja koju profesor Zubić pruža svojim učenicima. I, još važnije, posebnoj po tome što je našao način da im sticanje znanja učini i zabavnim i potrebnim.

Sad se vi pitate šta je to mene tako oduševilo kod tog srednjoškolskog profesora. Krenimo redom. Posve samouvjereno i sigurno govori o svakoj temi, a da nije ni uobražen ni ohol što je česta boljka onih koji raspolažu “viškom informacija”. Nadalje, pojednostavio je, koliko god je to moguće, vrlo složena naučna tumačenja, a da ih opet nije banalizovao. U sve te priče zna ubaciti dovoljno duha i humora, a da opet ne napravi klovna od sebe, nekoga kome je važnije da zabavi publiku nego da joj prenese neku bitnu informaciju. I najvažnije, najvažnije i još jednom najvažnije od svega jeste što nam je dao odgovore na pitanja koja su nas mučila. Jasne i nedvosmislene odgovore. Do te mjere jasne i zanimljive da mi je, na trenutak, bilo žao što nisam i sam srednjoškolac.

Ne može baš sve biti tako savršeno, pomislite vi. I ja vam kažem da i nije. Ima i profesor Vedran, jednu mrlju na biografiji. Priznao je hrabro da je navijač FK “Sarajevo”. Šta se može, kao što ste i sami pomislili, niko nije savršen. Mada, kad je priznao kako ga trenutno najviše muči to što “Sarajevo neće biti prvak” moram djelomično da se složim s njim. Ako već ne može moj “Željo” najmanje bi mi bilo mrsko da je umjesto “Želje” baš to njegovo “Sarajevo”.

Ni aprili više nisu kao što su bili. Potvrdilo se to ponovo. Zatrpao nas snijeg iako smo vjerovali i nadali se da smo za ovu sezonu završili sa zimom. Ćudljivu su aprili. I nepredvidljivi. Samo se jedno ne mijenja. Ta priča o Sarajevu i njegovim aprilima. Početkom svakog aprila dobijemo barem jednu novu pjesmu o Sarajevu. Ovog puta smo dobili čak tri vrlo zanimljive pjesme. Hamo Salihbegović, jedan od dva ključna čovjeka grupe “Konvoj”, pod svojim imenom i uz pomoće prijatelja snimio je instrumental “Sarajevo Winter Nights” kao da je naslutio da nas baš takve noći očekuju.

Hayatovi ekskluzivci okupljeni oko projekta “Singers & Friends” snimili su svoju pjesmu “Sarajevo”, ali ipak je najzanimljivija nova verzija pjesme “Sarajevo će biti”. Tu pjesmu smo prvi put čuli prije 30 godina, početkom rata u Bosni i Hercegovini. I uz tu pjesmu je vezana prava filmska priča. Zgrožen slikama koje su stizale iz Sarajeva početkom aprila 1992.godine Đorđe Balašević je u programu Radija 99 pitao šta može da uradi za Sarajevo. Zlatan Fazlić Fazla mu je odgovorio da uradi ono što najbolje zna. Da napiše pjesmu. Izvorna ideja je bila da se u podršci Sarajevu okupe brojni muzičari iz Srbije i poznati autori pa da svako napiše i otpjeva po jednu strofu. Međutim, kako su se jedan po jedan njegove kolege izmicale Balašević je ostao jedini da napiše tu pjesmu.

Još isti dan je Balašević poslao dvije strofe uz obećanje da će sutradan poslati refren i melodiju. Međutim, sutradan već nisu radile telefonske veze sa Sarajevom tako da je to ostalo na nivou dobre želje. Zato su se Zlatan Fazlić Fazla i Zlatko Arslanagić (vođa Crvene jabuke) prihvatili zadatka da dovrše pjesmu. I tako je nastala jedna od najljepših (a po mnogima i najljepša) patriotskih pjesama o Sarajevu.

U toj prvoj verziji pjesmu su otpjevali Davorin Popović, Tifa, Ismeta Dervoz, Fazla, Ser Jean (Dražen Vrdoljak), Ranko Rihtman i mnogi drugi muzičari koji su se u tom trenutku zatekli u Sarajevu i koji su željeli pjesmom da poruče koliko im znači njihov brutalno napadnuti grad.

I tamo gdje je stao otac, trideset godina kasnije nastavila je kćerka. U ekipi koja je prvi put otpjevala ovu pjesmu nalazio se Mladen Vojičić Tifa, a u novoj verziji imamo Saru Vojičić, njegovu rođenu kćerku. Uz nju su se na ovom projektu našli još Almas Smajlović, Nermin Puškar, Burhan Šaban, Maid Hećimović, Nedim Bašić, Aida Čorbadžić, Ileš Bečei, Amir Saračević, Kenan Mačković, Emir Bukovica, Lejla Kličić, Dino Šukalo, Bojan Ahac, Edvin Hadžić, Anes Beglerbegović, Ajsela Zoronjić, Medina Turković i Medjureligijski Hor Pontanima.

Ne znam pouzdano ko je idejni začetnik ovog projekta obnove jedne važne pjesme, ali ako bih morao da stavim pare na nekoga rekao bih da je u pitanju Dino Šukalo, sjajan gitarista i još važnije čovjek koji zna kolika je vrijednost muzičkog blaga kojim raspolaže Bosna i Hercegovina. Nije ovo prva pjesma koju nam on vraća u posljednje vrijeme. Inače pjesma je izvedena uživo u programu Televizije Hayat u okviru specijalnog programa upriličenog povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Nadam se da će ova pjesma dobiti i studijsku verziju, kao što bih najtoplije preporučio tvorcima ovog projekta da nam vrate i neke druge velike pjesme iz perioda 1992 – 1995. godina. A ima ih toliko koje to zaslužuju, a još više onih pjesama koje zbog nenormalnih uslova u kojima su snimane naprosto nisu na tehnički zadovoljavajućem nivou.

A što se tiče same pjesme njena poruka je i nakon tri decenije jednako aktuelna. Sarajevo će biti. I bilo je. i jeste. Zahvaljujući, između ostalog, i ovakvim ljudima kakvi su se okupili oko njene revitalizacije.

Svaki put kad Damir Avdić (ili Graha, kako je poznatiji među poklonicima) objavi novi album ja naprosto moram da vam ga predstavim. A uvijek imm problem da iznova moram da vam objašnjavam ko je to Damir Avdić. Naprosto zato što on nije od onih imena za koja svi znaju, od onih likova koji stalno nešto poručuju sa ekrana, niti je omiljena pojava među muzičkim urednicima na radio stanicama.

Na njega ne možete slučajno nabasati. Neće vam se desiti, kao u pjesmi sa novog albuma, pjesmi “dijete” da slučajno čujete njegove pjesme pa da se upitate “šta je ovo ovako dobro”. Ili su vam njegove pjesme i poruke odavno dobre i više nego dobre ili uopšte ne znate za njegovo postojanje. I to se neće promijeniti ni sa ovim novim, aktuelnim albumom “Mianstream Horrror”. Sigurno je da neće opravdati naslov i postati iznenada mainstream. A opet je sve baš u skladu sa nazivom jer se junak ove priče i dalje užasava toga da bude mainstream.

U njegovom slučaju u pitanju su i albumi i pjesme koje teško možemo tretirati u onom klasičnom poimanju i albuma i pjesama. Istina je da ih možemo i pojedinačno slušati, ali pravu sliku o Damirovom opusu, pa ako hoćete i Damirovoj filozofiji dobijate tek kad sve to slušate u kontinuitetu. I onda shvatite da su njegovi albumi, od trenutka kad je rasformirao bend “Rupa u zidu” i krenuo samostalno, samo stranice njegovog ličnog dnevnika u kojem bilježi sve ono što ga muči i uznemiruje, pa i sve ono što ga raduje. Neki nepristrasni istraživač iz budućnosti na osnovu njegovih albuma mogao bi, sa dosta preciznosti, sklopiti sliku o našim vremenima i o tome kako su ona djelovala na Damirovu i moju, ali neke druge generacije.

U pjesmi “19” on objašnjava kako je rođen devetnaest godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sam rođen osamnaest godina nakon istog i niko ništa ne mora da mi objašnjava u vezi sa tom pjesmom. Sa neznatnim razlikama svi smo generacijski prošli manje – više istu priču. I ne mogu da se ne prepoznam u njoj. Nismo se svi, naravno jednako snašli u tim okolnostima i nismo postali isti ljudi. Ali Damir nije ni govorio u svojoj pjesmi o krajnjem odredištu naših putovanja nego o putovanju samom. Putovanju, koje na svu sreću još uvijek traje kada je Damir Avdić u pitanju. I ako je svaki album jedna nova postaja na tom putu ne možemo se oteti utisku da je svaka jasnija, preciznijia, pa ako hoćete i oporija od prethodne. Svaka je takva da ne dozvoljava odmor. Ne pušta vas da uđete u zonu komfora i uživate u uljuljkujućem zovu uvijek istih pjesama aktuelne muzičke produkcije. Tjera vas dalje jer, ako putujete sa Damirom, ni za vas kao ni za njega nema predaha.

Neko površan će, naravno, primjetiti kako su i njegove pjesme uvijek iste. Barem muzički. I debelo će pogriješiti. To što on “nabraja uz jedan iritantan akord” kako ga neki doživljavaju samo je utisak na onom prvom i najpovršnijem nivou. Takva muzička reduciranost samo pojačava snagu poruke njegovih stihova. Poruke koja iz duboko ličnih, pa i intimnih situacija izvlači univerzalne poruke. Zato pjesmu “2Pac” možete doživljavati kao simpatičnu, izbjegličku anegdotu. Ali je možete shvatiti i kao priču o isprepletenim sudbinama ove planete.

Ili se u pjesmi “Hasan” možete fokusirati na pitanje je li te večeri svirao Sinan ili Hasan. A možete pokušati razumjeti Damirovu filozofsku tezu da je “džigara, metar dva od rovova”. Onaj ko je spreman to da shvati odavno i sam to zna i Damir mu je to samo efektno artikulisao. A ko nije kapacitiran ni za shvatanje ni za prihvatanje te poruke vjerovatno će sutra preći taj metar, dva i u rovovima nastaviti slušati baš tu džigaru. I nikad, ali baš nikad neće imati strpljenja da sasluša Damira Avdića.