I dok se Balašević tradicionalno opraštao od publike na završetku sarajevskog koncerta u subotu uz zvuke „Odlazi cirkus“, i dok je, po ko zna koji put postavljao ono čuveno pitanje „da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve samo jeftin trik“ i ja sam morao to da se zapitam. Ne zato što mi je to sve djelovalo kao fol i kao trik nego zbog svih onih koji me godinama uvjeravaju da je Balašević samo vješt pozer, sitni kalkulant i da nema baš neke prevelike veze sa svojim pjesmama.

Baš zbog tih i takvih na ovaj koncert, a ovo mi je bio dvanaesti njegov sarajevski koncert kojem sam prisustvovao i valjda je još jedino lik po imenu Đorđe Balašević prisustvovao svim tim koncertima, baš zbog takvih, rekoh, na ovaj koncert sam otišao sa čvrstom namjerom da provjerim imaju li te njihove priče ikakvog osnova.

Ostavio sam vlastitu naklonost prema ovom kantautoru kod kuće i pokušao hladne glave i kritičkog uma da procjenim je li to zaista tako patetično kako govore? Je li zašećereno do to mjere da bi moglo izazvati epidemiju dijabetesa? Da li se zbilja ulizuje i podilazi publici kako kažu? Da li njegovu publiku čine sentimentalne djevojčice i njihovi pratioci izloženi hormonalnom disbalansu? I, na kraju krajeva, je li to neka vrsta masovne hipnoze i kolektivne halucinacije?

Morao sam tako. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se razjasni fenomen te njegove popularnosti, pa ovako ili onako. Na Balaševića se ne ide zato što u subotu naveče nemaš šta da radiš pa hajdemo na koncert. Oni kojima je to razvučeno, dosadno, vazda isto i patetično ne bi ni puškom natjerani došli. A oni kojima su njegovi stihovi i ukupna atmosfera oko koncerta ravni hodočašću ne bi ni za šta na svijetu to propustili. Onih trećih, zalutalih i indiferentnih, u njegovom slučaju skoro da i nema. Pogotovo u „Skenderiji“.

„Skenderija“ ili Dvorana „Mirza Delibašić“ jeste dvorana baš po Balaševićevoj mjeri. Nema nikakve sumnje da mu ne bi bio problem da napuni i znatno veću „Zetru“ kako je radio u par posljednjih navrata. Ali tamo se izgubi taj osjećaj bliskost i pripadnosti kakav se uvijek osjeti kada on nastupa u „Skenderiji“. A nastupao je tamo do sada dva puta. Početkom devedesetih i u februaru 1998.godine kada je prvi srušio barijere izgrađene u raznim tvrdim glavama. I oba puta je bilo posebno, pa nije bilo razloga da tako ne bude i sada.

I bilo je. Uprkos katastrofalnom ozvučenju, uprkos činjenici da je izvodio neke nove pjesme koje dobar dio publike nije stigao ni naučiti, uprkos tome što je vrlo svjesno odlučio da preskoči, za ovaj put i „Vasu Ladačkog“ i „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“. Uprkos svemu to je na kraju bila naša stvar. To je bio privremeni azil za sve one „izbjeglice iz besmisla“, za sve one, kako nas nazivaju „premekane i prenježne“ za stvarnost. A ako ćemo pravo ja se ne bih baš pretjerano ni hvalio činjenicom da sam u skladu sa ovom grubom i konfliktnom stvarnošću. Nešto preko tri sata nas sedam ili osam hiljada imalo je i svoju državu i svoju autonomiju i bezbroj svojih himni.

I zato nije važno da li je Balašević pozer ili ne. Nije važno da li i on pripada tom plemenu koje se okuplja oko njegovih pjesama i da li je i sam fan onoga što radi. Važni smo mi koji smo bili ispred bine. Gledao sam lica oko sebe. Bila su to lijepa lica. Ne zato što su na njima crte simetrično i pravilno raspoređene. Ne, nego zato što su to bila lica dobrih ljudi. Nježnih ljudi. Nespremnih da bilo kome nanesu zlo. Ljudi koji su u „Skenderiju“ došli vjerujući da su rijetki i neprilagođeni, a tamo se susreli sa hiljadama istomišljenika. Bilo je prekrasno čak i ako nije bilo stvarno.

Ili, da ciitram jednog sarajevskog stvaraoca „pa šta ako je i bilo fol. Folirajmo se još malo“.