Čovjek “Svjetla” i zarazne dobrote

Koliko ste puta čuli ono “O mrtvima sve najbolje”? Navikli smo se da svakom preminulom retuširamo portret njegovog života, onako da komotno može da stane u izlog žalovanja. Ako nisi bio baš preispoljno đubre svi će, odjednom i aklamativno, izglasati kako si bio dobar čovjek. Zahvaljujući toj univerzalnoj amnestiji mnogi su, nezasluženo izmamili pokoji jecaj nad rakom.

I nemam ništa protiv. I ja na dženazama uredno izgovorim tri puta “halalosum”. Na sahranama u sebi oprostim sve što ima da se oprašta. Ali koje riječi upotrijebiti kada na konačno putovanje krene neko za koga si i za života znao da je dobar? Kao kad ode Haris Čaušević. Dobri čovjek Haris Čaušević. A malo je ljudi koji su za života bili dobri poput Harisa. Dobri izvan i iznad onih uobičajenih okvira u koje dobrotu blagonaklono volimo da smjestimo. Nema tog testa na dobro koji on ne bi prošao.

Kada o nekome nešto ovako pročitate pretpostavljate da je pisac tih redova jako dobro poznavao čovjeka o kojem piše. Jesam poznavao Harisa, ali jesam li ga zaista i znao? Daleko manje nego što bih volio. Sa njim sam se družio daleko manje nego što mi je trebalo i što bi mi koristilo. Ima tako ljudi uz koje ustrajno i nenametljivo koračaju dobrota i blagost. I ne možete to da ne primjetite.

Možda će se mnogi zapitati “Ko je Haris Čaušević?”. Volio bih da vjerujem da to pitanje i neće biti baš tako često. Ali uz mnoge talente koje je imao Haris je, definitvno bio uskraćen za tu sposobnost samoreklame. Uvijek mu je bilo neuporedivo važnije da ljudi znaju za tu njegovu organizaciju altruista “Svjetlo”. Radeći sa djecom koju su svakako zvali, u potrazi za politički korektnim izrazom, on nas je naučio da je u svemu važno samo da su to djeca.

I onako zarazno nasmijan i vječito uvjeren u ljudsku dobrotu on mi je djelovao poput nekog, samo našeg Petra Pana, koji čuva Izgubljene dječake u ovoj našoj Nedođiji. I uspijeva da ih sačuva. U svijetu u kojem se na sve nastoji staviti cijena on nas je naučio da se ne može baš sve riješiti samo novcem. Tražio je puno više od nas. Tražio je od nas ono suštinsko. Da njegova djeca postanu dio naše stvarnosti i naših života.

Sjećam se kako nas je suočavao sa našim vlastitim licemjerjem kada bi nam pokazao da to nisu djeca koju je dovoljno voljeti onako uopšteno i teoretski. On ih je volio pojedinačno i svakodnevno. Onako kako ih jedino vrijedi i voljeti. A sigurno je da nije bilo baš uvijek lako. Kao što je sigurno da je sve to višestruko nadoknađeno njihovim osmijesima. I nije nimalo slučajno da se Harisova organizacija zvala “Svjetlo”. Svaki njihov osmijeh bi upalio po jedno svjetlo u velikom mraku koji nam prijeti. Sjećam se kad smo zajednički radili jednu košarkašku utakmicu. Klinci iz “Svjetla” i klinci iz našeg košarkaškog kluba “Vogošća”. Prisustvovao sam mnogim utakmicama, ali to je bila jedina na kojoj su svi pobijedili.

Nepravedno je, ali ne i neočekivano da Harisova smrt neće stići na naslovnice niti u vrhove informativnih emisija. On je samo bio dobar. Pa šta, možda se upitate. Pa ništa, samo što je to najviše što se može, odgovorio bih vam ako smijem. O takvim ljudima pričaju svete knjige. U islamskoj tradiciji oni se zovu dobri, hrišćanstvo ih naziva blaženim, a jevrejska predanja govore o jako malom broju pravednika koji čuvaju ovaj naš krhki svijet u ravnoteži. Ne tvrdim da je Haris bio dobri, blaženi ili pravednik, ali znam da je, u trenutku njegove smrti, ovaj svijet malo klecnuo. I na nama je da ga prihvatimo da se ne sruči. I čini mi se da je Bog, kad je pravio Harisa imao namjeru da napravi posudu u kojoj će čuvati dobrotu. Za života je njegova dobrota bila zarazna. Neka takva ostane i nakon njegove smrti.

U ovom trenutku dok se opraštam od Harisa padaju mi na pamet stihovi jedne stare pjesme. Pjesme koja kaže “Sale Nađ je umro u snu/Dan se taman zasiveo/I ne znam šta je sumnjivo tu/Jer u snu je i živeo”. Haris Čaušević jeste živio u snu. U snu u kojem je živio među boljim ljudima. I najljepši mogući oproštaj od njega jeste da nastavimo sanjati taj njego san.

Advertisements

“Šlager” još nije oživio, a ka’ će, ne znamo

 

Ove godine će se, na Dan oslobođenja Sarajeva, 6. aprila navršiti  punih pola vijeka od predstavljanja svijetu festivala „Vaš šlager sezone“. Te 1967.godine neki zanesenjaci, predvođeni Esadom Arnautalićem, uspjeli su u svojim petogodišnjim nastojanjima. A htjeli su samo da Sarajevo dobije festival koji je, u tadašnjim jugoslovenskim okvirima, mogao stati uz rame onima koji su se već održavali u Beogradu, Zagrebu, Splitu i Opatiji. I da dobiju festival iza kojeg će ostajati lijepe i trajne pjesme.

Uspjeli su i u jednom i u drugom. I „Šlager“ će, neprekinut trajati narednih sedamnaest godina. Nakon trogodišnje pauze, sredinom osamdesetih, vratiće se, na kratko 1987. i 1988.godine. Onda će ga opet ugasiti da bi se vratio ratne 1994., a zatim i poratne 1999.godine. I to je bilo to. Zanimljivo i neshvatljivo je da je prvi prekid napravljen olimpijske 1984.godine. Da li zato što je Sarajevo tada mislilo da im je Olimpijada dovoljna ili što su svi resursi bili usmjereni ka uspješnoj organizaciji ovog događaja, pa se niko nije ni sjetio „Šlagera“, ostaće vječita tajna.

Veće je pitanje zašto se sada niko ne sjeća „Šlagera“. Čak ni u godini kada taj festival obilježava pedesetu godišnjicu. Čak ni kada bi to moglo biti prigodno podsjećanje na Esada Arnautalića, koji nas je nedavno zauvijek napustio. OK, ja se sjećam i ja podsjećam sve one koji su spremni da slušaju. Ali za realizaciju ovakvog festivala potrebna je organizacija ili institucija neuporedivo kapacitiranija od mene za tu priču. I neuporedivo pozvanija. Ali, koliko god mi takve pozivali i prozivali oni se ne odazivaju.

Ja mogu samo da podsjetim na to šta je „Šlager“ svojevremeno značio i kakvim je pjesmama rezultirao. Već na prvom festivalu pobjednička pjesma postala je klasik zabavne muzike na ovim prostorima. Naravno, u pitanju je pjesma „Lidija“ koju je izvodio Kemal Monteno. To je bio njegov debi pred publikom, a na istom festivalu debitovala je i Neda Ukraden, dok su „Indexi“ predstavili svoju drugu autorsku pjesmu „Oko malih stvari svađamo se mi“.

Naredne godine pobijedila je Ana Štefok sa pjesmom „Molitva“, ali će taj festival ostati upamćen i zbog nastupa grupe „Zlatni akordi“ u kojoj je tada pjevala mlada i nepoznata Josipa Lisac. A „Indexi“ su izveli jednu posve „nešlagersku“ pjesmu „Pustinjak“. I to ne samo sa njom, nego i sa pjesmom „Moja djevojka je obična“.

To je „Indexima“ skoro prešlo u naviku pa su 1969.godine nastupili čak sa tri pjesme. Dvije svoje samostalne, a u jednoj su bili pratnja Zdenki Vučković. Iste godine se bilježi prvi i jedini festivalski nastup nikad dovoljno cijenjene grupe „Čičci“. Kemal Monteno i Sabina Varešanović imali su te, kao i prethodne godine, duetski nastup. A pobijedio je Mišo Kovač sa pjesmom „Više se nećeš vratiti“.

Puno je zanimljivija pobjednička pjesma iz 1970.godine. Bio je to nastup Arsena Dedića sa pjesmom Esada Arnautalića „Sve bilo je muzika“. Po prvi put je na ovom festivalu tada nastupio i Zdravko Čolić, ali kao vokalni solista grupe „Ambasadori“.

Malo ko se sjeća pobjedničke pjesme iz 1971.godine kada je Dragan Antić izveo „Zašto da ne uzmem nju“, ali je zato neuporedivo popilarnija ona koja je pobijedila godinu dana kasnije. Samo da podsjetimo, u pitanju je pjesma „Nemoj draga plakati“ koju je izvodio, tada nevjerovatno popularan sastav „Pro arte“. Inače je ta 1972.godina označila prekretnicu u tretmanu ovog festivala i ponudila je niz velikih pjesama. Podsjetimo samo na Kemala Montena koji je tada izveo pjesmu „Laž“, a autorski se još predstavio sa pjesmom „Sinoć nisi bila tu“ u izvedbi Zdravka Čolića. Čak je i „Bijelo dugme“ nastupilo tada na ovom festivalu. Naravno, tada još nisu bili „Dugme“ nego „Jutro“, ali to je ta ekipa koja će dvije godine kasnije „pokoriti“ Jugoslaviju. Uz jednu malu digresiju. Pjevao je Zlatko Hodnik, a ne Željko Bebek.

„Indexi“, koji su učestvovali na svim dotadašnjim festivalima, po prvi put su pobijedili 1973.godine sa pjesmom „Predaj se srce“. Čolić je opet imao uspješan nastup sa pjesmom „Bling, blinge bling“, pa Mahir Paloš i „Spavaj cvijete moj“, „Ambasadori“ i „Srce te želi“, kao i Kemal Monteno sa pjesmom „Muziko, ljubavi moja“. Jako je zanimljiva i pjesma „Jefimija“ sa kojom je nastupila niška akustičarska grupa „Lutajuća srca“.

Prvu pobjedu, na trećem solističkom nastupu na „Šlageru“ Zdravko Čolić je zabilježio 1974.godine sa pjesmom „Zelena si rijeka bila“. A taj festival je dao još neke evergrine poput Montenove „Pahuljice moja“ ili „Samo su ruže znale“, koju su izveli „Indexi“, za tu priliku dobivši odsustvo iz vojske. Čak je i „Korni grupa“ tada nastupila.

Prvi koji je pobijedio dva puta zaredom bio je Zdravko Čolić koji je i 1975.godine trijumfovao sa pjesmom „Zvao sam je Emili“. Bio je to festival na kojem je po prvi put izvedena pjesma „Zemljo moja“, a Ismeta Dervoz, koja je tada pjevala sa „Ambasadorima“ dobila je nagradu za interpretaciju.

Po drugi put pobjeđuje i Kemal Monteno kada je 1976.godine izveo pjesmu „Sarajevo, ljubavi moja“. I to pobjeđuje u strašnoj konkurenciji kada su „Indexi“ imali pjesmu „Moja Hana“, a Kićo Slabinac „Ja kakva je na Bentbaši trava“. Kada je Mišo Kovač izvodio „Ranjeno je srce moje“, a „Ambasadori“ posljednji put sa Ismetom, pjesmu „Usne imam da ga ljubim“.

A ako, ipak treba tražiti najuspješniju godinu u istoriji ovog festivala, u najužoj konkurenciji bila bi 1977.godina. I to ne samo zbog „Indexa“ i njihove druge pobjede sa pjesmom „U jednim plavim očima“. Ponajviše zbog mnoštva velikih hitova i „vječnih“ melodija koje je ostavio taj festival. „Ambasadori“ sa Jasnom Gospić nastupe sa pjesmom „Dođi u 5 do 5“, a „Pro arte“ sa pjesmom „Jasmina“. Kemal Monteno izvodi pjesmu „Ljubavna bol“, a Fadil Toskić „Pođi pravo“, da pomenemo samo neke.

Fadil Toskić je naredne godine dobio prvu nagradu publike sa pjesmom „Zapalio sam plamen“, dok je glavnu nagradu odnio Seid Memić Vajta sa pjesmom „Samo jednom srce voli“. A taj festival je donio i druge velike pjesme kao što su „Isili smo zlatni pehar“, „Nije htjela“ ili „Skreni lijevo“. Nastavilo se uspješno i 1979.godine kada je pobijedila Gabi Novak sa pjesmom „Što je ljubav“, Oliver Dragojević izveo pjesmu „Danijela“, a Vajta „Prevari me srce moje“.

U prvoj godini osme decenije na svoje je došla i Ismeta Dervoz (koja je tada još bila Ismeta Krvavac). Iako je puno puta pokušala sa „Ambasadorima“ pobijedila je tek kao solista i to sa pjesmom „Ja nemam mira“. Taj festival iz 1980.godine ostaće upamćen i po vrlo popularnom etno napjevu „Jaranice“ u izvedbi grupe „Kamen na kamen“.

Naredne dvije godine pobijedio je Vajta i tako postao prvi u istoriji sa tri pobjede na „Šlageru sezone“. Taj uspijeh je ostvario sa pjesmama „Čovjek bez problema“ i „Naša pisma“. Oba puta mu je za petama bio Kemal Monteno sa pjesmama za koje i danas mnogi tvrde da su trebale pobijediti. Pjesamama „Tebi je lako“ i „Dolly Bell“. To su tvrdili i 1983.godine kada je Monteno ostao bez pobjede sa pjesmom „Vrijeme kiša“, a pobijedio Oliver Dragojević sa pjesmom „Moje prvo pijanstvo“. Te godine su „Indexi“ nastupili sa pjesmom „Pozdravi Sonju“ i mnogi su i u njoj vidjeli nepravedno izostavljenog pobjednika.

Onda je nastupila pauza i kada je festival obnovljen 1987.godine nije bio na nivou prethodnih festivala, pa tako ni pobjednička pjesma Radojke Šverko „Ne ljubi me više nikada u tami“. Nešto trajniji život sa ovog festivala imala je pjesma Alme Ekmečić „Majke mi“. Nešto je uspješniji bio naredni festival, koji je ipak ostao u sjeni afere oko kupovine glasova. Pobijedio je Senad od Bosne sa pjesmom „Bistre vode Bosnom teku“, ali mu je nagrada naknadno oduzeta. I festival je obustavljen na neodređeno vrijeme.

Nakratko je obnovljen u januaru ratne 1994.godine kada je ukupnu pobjedu odnijela Željka Katavić Pilj sa pjesmom „Tebi“. Posljednji put je „Vaš šlager sezone“ održan 1999.godine kada je na njemu biran predstavnik za „Pjesmu Evrovizije“. Iza ove priče tada su stali Ismeta Dervoz i Senad Hadžifejzović. Nastupila je nevjerovatno jaka ekipa izvođača predvođena „Hari Mata Harijem“, Dinom Merlinom, „Plavim orkestrom“, Vajtom, žerom, grupom „7 UP“. Uprkos pravom trijumfu ovog festivala on nikad više nije obnovljen. Iz posve nepoznatih razloga. Do dana današnjeg.

„Šlager“ još nije oživio, a ka’ će ne znamo.

Kako pažljivo odškrinuti “Pandoru”

Nije nimalo slučajno da je Božo Vrećo svoj novi album nazvao baš „Pandora“. U tom procesu u kojem je on, od momka čudesnog glasa, postao pojava koja pomjera granice i ruši tabue, koja provocira i izaziva, u tom procesu Božo Vrećo je zaista otvorio svojevrsnu Pandorinu kutiju. Oslobodio je sve te naše strahove i predrasude, sumnje i netrpeljivosti. I to bez ikakvog zazora i skanjivanja. U procesu svog sazrijevanja. I umjetničkog i svakog drugog on je dobacio do „Pandore“ na način na kojem mu mnogi mogu pozaviditi. Pozaviditi, prije svega, na hrabrosti.

Na hrabrosti da bude drugačiji. A ta njegova spremnost na drugost podrazumjeva, nužno i spremnost na tuđu grubost. I ne mislim da je njegova hrabrost sadržana samo, pa čak ni najviše u njegovoj spremnosti da se suprotstavi tradicionalnoj rodnoj podjeli i to u sredini u kojoj je takva podjela majka svih drugih podjela. Od samih početaka on je demonstrirao spremnost da u sebi ugosti identitete za koje su mnogi mislili da ne mogu obitavati ni u istoj zemlji u skladu. A kamo li u istoj osobi.

Kako bi pogrešno bilo priču o Boži Vreći svesti na priču o „tipu koji je obukao haljinu“ ili „onome što se fura na Conchitu Wurst“. Takva tumačenja ne samo da su površna, nego su i netačna. Božo Vrećo je, sjetimo se, onaj koji je iskoračio iz okvira kojima smo sami sebe ovde ogradili. Čim se pojavio. A nema nikakve sumnje da je znao šta ga sve zbog toga može zadesiti. Kakve osude, ako ne i nešto još gore.

Samo njegovo iskazivanje ljubavi prema sevdalinci sigurno nije kod svih u njegovom okruženju naišlo na odobravanje. U toj njegovoj ranjenoj i osramoćenoj Foči. I ne treba da čudi što se na ovom albumu našla i pjesma „Aladža“.

Pa se usudio pjevati i muške i ženske pjesme jednako uvjerljivo i s jednakim doživljajem i takvom interpretacijom da nikad niste sigurni da li ih pjeva muškarac ili žena. A onda smo shvatili da je to posve nebitno, jer ih pjeva Božo Vrećo, potpuno neopterećen takvim dilemama.

Trebalo je imati hrabrosti pa se otisnuti u pisanje vlastitih pjesama u formi kakav je sevdah, formi za koju će se mnogi zakleti da se u njoj ništa novo više ne može dati. A on napravi dva albuma sa vlastitim pjesmama. I još ih otpjeva „na suho“ bez ikakve muzičke pratnje. U većini slučajeva. Da bi onda napravio neočekivane muzičke spojeve sa elektronikom. I to na takav način da čovjek mora primjetiti da su to, smisleno znali uraditi nekada Adi Lukovac i sada Božo Vrećo. I trećeg nema.

Samo što bi bila neoprostiva greška tumačiti ga samo kroz njegovu spremnost da zakorači tamo gdje „ljudska noga još nije prošla“ i cijeniti ga samo zbog hrabrosti. Njegov prvi i osnovni kvalitet jeste njegov glas i njegov osjećaj za pjesmu. Kao da je tek sada, u potpunosti postao svjestan toga šta njegov glas može, i ne forsira ga bez potrebe nego sve više pažnje poklanja uvjerljivosti same interpretacije. Nisu tu više pjesme u funkciji glasa, nego glas u funkciji pjesme.

Na izvjestan način album „Pandora“ je i neka vrsta prelaznog albuma. Albuma na kojem čujemo i Božu na kakvog smo do sada navikli, ali i naslućujemo ono što bismo na nekim budućim ostvarenjima mogli od njega očekivati. I to je posebno primjetno u pjesmama kao što su „Pašana“, „Pustinja“ pa i u naslovnoj „Pandora“.

A dobro znamo šta je ostalo u Pandorinoj kutiji kad su se sva moguća zla razletila po svijetu. Ostala je nada. I Božo Vrećo uliva nadu. Nadu da ćemo možda, jednom, nadrasti svoju isključivost. I da ćemo dozvoliti da neko gradi vlastiti identitet bez obaveze da se odluči za jedan,a odustane od drugog ponuđenog identiteta. Nego da, kombinujući ih, stvori nešto posve novo. Kao što je to stvorio Božo Vrećo. I potvrdio albumom „Pandora“.

Hoću da gledam pravo

Ovo sam napisao prije devet godina. Potresen stradanjem dječaka po imenu Denis Mrnjavac. Dječaka koji je postao neka vrsta simbola u ovom gradu. Neka vrsta sveca zaštitnika svih nas koji želimo da djeca mogu mirno i sretno da odrastaju. Pa čak i ovdje. Napisao sam je za svog sina koji je treba da je govori na nekoj smotri stvaralaštva ili nečemu sličnom. Više se ne sjećam da li je govorio, ali znam da su djeca i danas, u ovom gradu, izložena vršnjačkom i ne samo vršnjačkom nasilju. Kada pročitam, danas ovu pjesmu sjetim se kako sam se i bespomoćno i bijesno osjećao prije devet godina. Možda i vas podsjeti na nešto.

 

Ima jedna poema koja kaže

Bilo ih je 28

Bilo ih je pet hiljada i 28

Sad bi bili očevi

Sad ih više nema

Ima jedna stvarnost

U kojoj to nije tako

Stvarnost u kojoj ih je bilo

Možda baš 28

A samo jednog više nema

I nikad neće biti

Ničiji otac

Neće, jer su očevi gledali u stranu

Neće, jer su očevi bili u strahu

Očevi, komišije, drugovi, gospodo

Zar je toliko važna vlastita koža

Da dozvoli se vladavina noža

Zar neko poginuti mora

Pa da onda dignete glas

Da shvatite da ima nas

I da ima njih

Njih,

Možda samo zlih

Možda samo nesretnih

Zašto bi, uopšte, bili važni motivi

Za one

Što više nisu živi

Šta njima znače diskusije teške

O tome gdje su napravljene

U odgoju greške

I kako to da klinci

Postanu ubice,

Budu zločinci

Zašto bi meni bilo bitno

Što se neke sazivaju sjednice

I to vrlo hitno

Meni je bitno da se ne plašim

Da će neko da me pretuče

Kad sutra izađem iz kuće

I u tramvaju narednog jutra

Da ne postanem sljedeća žrtva

Da u strahu ne buljim u prazno

Kada me neko pogodi

„Šta me gledaš“

Frazom

Jer stvarno,

Ne može jasnije biti

Dijete sam

I neko treba da me štiti

Država, škola, reda organi

Dijete sam

I neko mora da me brani

I zar vam stvari još nisu jasne

Umjesto bajki imamo basne

I u tim basnama imamo zvijeri

I neću

Neću

Neću da se moja budućnost mjeri

Mjeri po mjeri takvih zvijeri

Ja neću

I neću

Da sa mojim imenom otpočne dnevnik

Ni da mi ukrase sliku

Ramom od crnog flora

I prošetaju je

Od Čaršije do Marijin Dvora

Neću da živim

I neću da umrem

U svijetu ispunjenom stravom

Ja hoću da imam pravo

Pravo da kročim pravo

I pravo da gledam pravo.

 

Amir Misirlić

Marš iz našeg sokaka, kad ne znaš da maštaš

Teško za povjerovati, ali lijepo zvuči. “The Rolling Stones” će svirati u Sarajevu! Vijest za koju sam, u prvi mah, pomislio da je plasira neki satirični portal. Pokazalo se, međutim da tu ima nekog vraga. Čak je objavljen i dokument kojim gradska uprava daje podršku organizaciji tog koncerta. Moralnu podršku, doduše, uz ogradu da neće to podržati i finansijski. I bolje. Da opet neko ne pomisli da se to otima od usta gladnoj afričkoj djeci ili da zbog toga ostajemo bez vode i struje.

Može li se takav koncert zaista desiti ili je u pitanju vješto plasirana “novinarska patka”? u prilog ovom drugom govori činjenica da dobijamo dosta kontradiktorne informacije. Te desiće se na Bjelašnici, te na Koševu. Te biće koncert u maju, te biće u julu. Ali ima i nekih momenata koji govore u prilog tezi da bi ovo mogla biti ozbiljna priča.

Meni lično, najviše pouzdanja ulijeva činjenica da se o ovome pregovara već više od pola godine, a da ta vijest nije sve do sada procurila u medije. Znajući kako se ovde malo šta, ovakvog tipa može držati u tajnosti, jedini odgovor koji se nameće jeste da je držano u tajnosti jer se to zaista dogovara. Jer, naravno da se ta informacija plasirala na samom početku dogovora siguran sam da bi smo mi našli načina da to razjebemo u startu. Iz čiste zlobe ili iz čiste gluposti, svejedno. Ali bi razjebali.

A nužno je da se desi. Zbog djece. Svi mi, iz moje generacije, koji volimo “Stonese” našli smo način da ih vidimo na nekom od obližnjih koncerata u toku ovih pedeset i pet godina njihove karijere. Ali i ovaj grad zaslužuje da ga počaste svojim prisustvom. Dok još to mogu. Dok ih biologija definitivno ne porazi. Da ovi klinci mogu prisustvovati tom istorijskom času. Žao mi je što moj sin nije gledao ni “Azru” ni “Ekatarinu”. Kako da mu objasnim kakav je to doživljaj bio? Ali ako ima priliku da vidi one najveće u svom gradu onda treba učiniti sve da i on i njegova generacija dobiju tu priliku. Za poklonike rock’n’rolla to bi bilo nešto slično značaju koje je za katolike imao dolazak Pape. Pa čak tu ima još jedna sličnost. Čak i oni koji nisu katolici bili su uzbuđeni i radosni zbog Papinog dolaska. U velikom broju. Tako vjerujem da bi značaj ovog koncerta prepoznali i oni koji ne preferiraju rock’n’roll. Ili se bar nadam. Jer prvi komentari dežurne facebook pameti podijelili su nas  u, otprilike, četiri grupe.

U prvoj su oni najradikalniji. Oni za koje su “The Rolling Stones” vijesnici apokalipse i bend koji svira na šejtanskim rođendanima. Srećom, takvi su najmalobrojniji. Ali treba se zapitati da li iza onih glasnih koji mogu samo da galame, stoje i neki tihi koji mogu cijeli projekat da spriječe.

Drugu grupu čine oni alergični na rock’n’roll i odavno obojeni ružičastom bojom, onom bojom najrigidnijeg folka. Njima, naravno nije jasno zašto se takva halabuka diže oko četvorice đuturuma koji se ponašaju u potpunom neskladu sa svojim godinama. Ako se koncert ipak, nekim čudom desi, dobar dio njih će se i naći na tom koncertu. Naprosto zato što je dobar dio ljubitelja hard folk zvuka raspoređen po kojekakvim kabinetima u koje će zalutati pozivnice i gratis karte. A biće i onih koje muzika “Stonesa”, najblaže rečeno, nervira, ali će lagati da su bili na koncertu jer, zaboga, to je mjesto gdje ide “fina gradska raja”.

Ima i onih trećih koji vole rock’n’roll, ali ne voli “Stonese”. Onih za koje je ovaj bend zastario i, po njima, potpuno nebitan za rock u dvadeset i prvom vijeku. Oni se kunu u bendove koje, da malo karikiram, slušaju samo u njihovoj mjesnoj zajednici, haustoru i porodici. I nafurani klinci koji bi, po svaku cijenu, da budu drugačiji. I nema u tome ništa loše. Većina mladih ljudi, negdje na početku svog odraslog života, nastoji istaknuti svoju posebnost slušajući ono što malo ko drugi sluša i osuđujući svaki mainstream. Ili čitajući ono što malo ko drugi čita. Priznajem da sam i sam bio takav. Isključiv. Na pragu svojih dvadesetih, nekoliko mjeseci, čitao sam samo afričke pjesnike. I glupo tvrdio da je to najbolja poezija na svijetu. Da se razumijemo, bilo je tu sjajnih pjesama. Ali to ne opravdava moju isključivost u pogledu svega ostalog. E, takvih radoznalih dječaka i djevojčica mi je najviše žao. Oni neće biti na koncertu, bude li ga, naravno. I onda će čitav život žaliti zbog toga. Kad jednom dorastu do “Stonesa”.

Na kraju, ali nismo najmanje važni, nalazimo se mi koji se radujemo ovom koncertu. I nema tu nikakve nostalgije. Dolazi nam sastav koji je objavio jedan od najboljih albuma prošle godine. Album sa kojim su zaokružili svoju priču. Album koji je urađen baš onako kao njihova prva velika ploča iz 1964.godine. Oslanjajući se na blues klasike. Toliko su veliki da sebi mogu da dozvole da sviraju baš ono što vole. Toliko su veliki da mogu da sviraju baš tamo gdje žele. Bilo da je to Havana ili Sarajevo. A izgleda da su se nešto nameračili na Sarajevo. I zbog svega ja ću sebi da dozvolim da maštam da će nam zaista doći.

A za sve one što sumnjičavo vrte glavama imam samo poruku velikog, neafričkog pjesnika Miroslava Antića – Marš iz mog sokaka kad ne umeš da maštaš!

Ne tako različiti svjetovi

Prvo sam čuo kako je Željko Joksimović obradio „Suadu“ u swing maniru i zapitao sam se je li to ta ista pjesma koju ja znam. Meni je to bilo, u najmanju ruku, simpatično. Mnogima je graničilo sa skrnavljenjem pa su požurili da takvo viđenje jedne popularne pjesme proglase perverzijom.

Haos je tek nastao kada se  Joksimović sjetio „Električnog orgazma“ i obradio njihovu pjesmu, iz otprilike istog perioda kad je nastala i „Suada“, pjesmu „Ja sam težak kao konj“. Tek to mu pravovjerni poklonici rock’n’rolla nisu mogli oprostiti. Otkud njemu pravo da dira u „njihov“ bend. Eno mu njegovih narodnjaka pa neka njih obrađuje.

I jeste. Nekako istovremeno predstavio je i pjesmu „Dva smo sveta različita“ iz repertoara Tome Zdravkovića. A onda smo saznali da je to sve dio projekta „Dva smo sveta različita“ u okviru kojeg će Joksimović održati koncerte širom regiona. Drugačije koncerte od onih na koje smo navikli.

Jedan od tih koncerata desio se početkom decembra prošle godine u beogradskom „Sava centru“ i zabilježen je na albumu „Dva smo sveta različita“. I tek kada prisustvujete takvom koncertu ili ako preslušate takav album od početka do kraja, kao što sam ja učinio, shvatite zapravo šta je Joksimović htio sa ovakvim projektom.

A uopšte nije ni pretenciozno ni netačno nazvati ovo projektom. Projektom u kojem je njegov idejni tvorac zašao u predjele koje domaći pop stvaraoci nisu odavno koristili. Ili da budemo precizni, još tamo od ranih šezdesetih godina prošloga vijeka. Željko Joksimović se, naime, dosjetio da sve pjesme prearanžira u stilu zvuka kakav su gajili u svijetu big bend orkestri tamo u četrdesetim i pedesetim godinama prošloga vijeka. A repertoar je sastavljao upravo kako su ga i oni tada radili. Opredijelio se za ono što se nekada zvalo „popularnim melodijama“.

Samo što su kod njega te popularne melodije birane i ubirane sa raznih grana domaćeg estradnog stabla. Od ortodoksnog rock’n’rolla do čistih narodnjaka. Ali sve one imaju jednu zajedničku crtu. Postale su dio našeg kolektivnog sjećanja. Svaka od tih pjesama u našoj memoriji pronalazi neki folder, koji možda i nismo prečesto otvarali, ali se na prve taktove i prve stihove uključujemo. Bilo da pocupkujemo, pucketamo prstima ili pjevušimo uz Joksimovića i njegov bend.

A on je, baš za ovaj projekat, okupio pravi veliki orkestar, i nazvao ih „Kapitalisti“. I lijepo su kapitalizirali to bogato muzičko nasljeđe. Pjesme, naprosto znate, čak i kada ne znate ko ih originalno izvodi. Dobro, kod ove prve tri predstavljene i pomenute teško da ne znate. Ali ima tu još poslastica. Kao kada izvode pjesmu „Neko te ima noćas“ iz repertoara grupe „Van Gogh“. Ili kad se prihvate klasičnih šlagera kao što su „Oko moje sanjivo“ (Magazin) ili „Skitnica“ (Jasna Zlokić). Što se više približava pjesmama koje su originalno udomljene u folk miljeu to drskije bivaju intervencije u originalnom aranžerskom tkivu pjesme. Na momente se može učiniti kako je i pretjerao u takvim intervencijama. Pogotovo kada je u pitanju pjesma „Miljacka“. Moguće da je razlog tome što je to njegova pjesma i što je relativno nova. Vjerovatno je i prilikom njenog nastanka aranžman postavio onako kako je mislio da joj najbolje odgovara pa djeluje kao da je novi aranžman urađen samo sa ciljem da bude drugačiji od originalnog, bez da nudi neku novu vrijednost.

Ali su zato savršeno „legle“ pjesme poput „Vlajna“, „Ne kuni me, ne ruži me majko“, „Jesen u mom sokaku“, „Vranjanka“, pa čak i tradicionalna „Jovano, Jovanke“. U to fino tkanje koncertnog repertoara lijepo su uklopljene i Joksimovićeve autorske pjesme. Urađene tako da apsolutno ne štrče od ostatka materijala. I svakako mu treba odati priznanje što je one najveće hitove svoje karijere, mudro izostavio. Ima tu dovoljno prepoznatljivih tema kao što su „Ljubavi“, „Michelle“ ili „Leđa o leđa“, ali i onih koje su izabrane jer se savršeno uklapaju u koncept. Kakva je, na primjer, „Ono naše što nekad bejaše“.

Nije ovo samo simpatična poigravanje sa nostalgijom. Ovo je, po meni, više pokušaj da se pokaže kako prave pjesme ne zavise od vremena u kom su nastale niti o trenutačnom ukusu publike. Sa drskošću koja je za svaki respekt, Željko Joksimović tim pjesmama daje oreol bezvremenosti, zorno pokazujući da bi i prije šezdeset ili sedamdeset godina jednako dobro zvučale. I navodeći nas da iz toga izvučemo zaključak da će jednako uvjerljivo zvučati i nakon šezdeset ili sedamdeset godina. Samo ako se nađe neko da ih upakuje u zvučnu formu koja će tada biti popularna.

I, još nešto. Možda mu to i nije bila namjera, ali je demonstrirao da ti muzički svjetovi iz kojih je birao pjesme za svoj projekat, na kraju krajeva, i nisu tako različiti.