Je l’ blamaža doći do baraža

Nešto sumnjam da je Einstein svoju teoriju relativiteta postavio isnpirisan prevrtljivošću nogometne igre. A mogao je. Bez problema. Evo uzmimo samo naš primjer u posljednjem kvalifikacionom ciklusu. Kada su izvučene grupe za kvalifikacije za naredno Evropsko prvenstvo u Francuskoj bili smo više nego zadovoljni i da nam je tada neko ponudio da idemo u baraž pogledali bi ga s gađenjem (počevši od našeg tadašnjeg selektora) i konstatovali kako bi  za našu reprezentaciju, koja se friško po prvi put vratila sa svjetskog prvenstva, to bila neviđena blamaža. Naprosto, to je bilo logično jer si svi bili uvjereni da će ta prva dva mjesta koja vode u Francusku između sebe podijeliti Bosanci i Belgijanci. A onda nas u prvoj utakmici na našem terenu, posve neočekivano, poraze već otpisani Kiprani.

A nakon odigranih pet utakmica, odnosno na pola kvalifikacija, tako smo loše startovali da smo i baraž počeli gledati kao pusti san lociran u sferu teorije u kojoj smo iz pet preostalih utakmica morali dobiti barem četiri. Nimalo lak zadatak za novog selektora Baždarevića. Da je njemu neko tada ponudio baraž on bi ga objeručke prihvatio. I mi svi zajedno sa njim. Samo što ga je on morao izboriti. I on je baš to uradio. Pobijedio četiri puta i izgubio od Belgije u Belgiji. I to u trenutku kad je ta ista Belgija po prvi put u svojoj fudbalskoj istoriji nezadrživo gazila prema prvom mjestu FIFa-ine rang liste.

Na ruku mu nije išla ni činjenica da su neke standardne reprezentativce pratile povrede, da su neki, poput Ibiševića, bili totalno van forme, da je nedostajao i voljni momenat. Sve je to trebalo iznova posložiti i usput vratiti neke već “otpisane” poput Spahića i Salihovića, i u vatru baciti neke nove poput Višće i Đurića koji su to znali višestruko vratiti.

A ako svemu tome dodamo činjenicu da neke reprezentacije, od kojih se očekivao siguran plasman, nisu dobacile ni do baraža stvari izgledaju ipak mnogo drugačije. Tu prije svega mislim na izostanak Holandije sa jednog velikog takmičenja nakon više od 40 godina. Nema ni Grčke koja je završila kao posljednja u svojoj grupi. Obrukala se i Srbija. Zapravo što se regiona tiča uspjeh je polovičan. Hrvatska se direktno plasirala, uz Srbijance su već otpali Makedonci i Crnogorci, a mi i Slovenci, eto idemo u baraž.

Slovenci idu na Ukrajinu koju su već jednom eliminisali u baražu. A mi? Pa loše je što mi ne idemo na te iste Slovence. Ali dobro je što u baražu ovaj put nema Portugala, pa nećemo treći put na njih da im postanemo redovne mušterije. Loše je, međutim, što idemo na Irce. Vrlo neugodne Irce kojima je malo nedostajalo da odu direktno na EURO. U pretposljednjem kolu savladali su svjetskog prvaka Njemačku. Po meni, oni su protivnik  kojeg sam se najviše pribojavao. I protivnik sa kojim imamo negativan skor. Jednom smo igrali s njima i izgubili.

Baždarevićevo lice prilikom izvlačenja sve je reklo. Nije bio nimalo sretan. I to je dobro. To mi je puno draže nego da mu je izraz lica bio “lako ćemo”. Kad god dodjemo do konstatacije “lako ćemo” nikako da odgovorimo i na pitanje kako da to lako zaista i postane lako. A ako nam je Baždarević išta pokazao to je da ne moraš umirati u ljepoti fudbalske igre da bi pobjeđivao. Pokazao je da je fudbal rovovska, taktička borba iz koje često kao pobjednik izlazi onaj mudriji. Neka tako bude i ovaj put i neka pobijede pa makar mi opet pokidali živce tokom tih 180 minuta.

Advertisements

Kafa na susjednom oblaku

Pričao sam nedavno na jednoj televiziji o tome kako ne volim 18. septembar jer je to crni dan za rock’n’roll. To sam obrazložio brojnim smrtima u svijetu popularne muzike koje su se desile baš na taj dan. A sad ima čitava jedna godina što biva uokvirena crnim florom u nenapisanoj enciklopediji mrtvih rock’n’rolla na ovim prostorima.

Ova 2015. pokazala se kao pravo đubre od godine, a ostala su joj još skoro puna tri mjeseca da nas još malo potkači i dokrajči. I neću ništa reći da ne ureknem. Da ne izazovem ponovo smrt. Valjda joj je dosta. Ne da je dosta nego je drugog dana oktobra dobro pretjerala otevši nam Edina Tahirovića – Tahira.

I niko ni mukajet. Osim porodice i prijatelja. A taj isti Tahir stoji rame uz rame sa velikanima domaće scene. Za neupućene da podsjetim da je on vođa, autor i pjevač banjalučke grupe „Dinar“. Jeste to je onaj momak sa tamnim naočalima i solufima (lako ga se moglo pomiješati sa Elvisom J. Kurtovichem, a mnogi su to i radili) koji je prije trideset godina pjevao izvjesnoj Bahri da je voli.

Ako spadate među one koji nisu čuli za „Dinar“ sigurno nije do „Dinara“. Oni su bili tako specifična i posebna pojava na ovdašnjoj muzičkoj sceni da i nisu bili za svakoga. Svejedno da li ih smatrate krajiškim ogrankom novog primitivizma ili ih definišete kao malo zakašnjeli novovalni sastav.

Objavili su jedan album, snimili još dva koja nisu ugledali svjetlo dana i povukli se sa scene. Stekli su i zadržali kultni status u svojoj Banja Luci, a do publike u drugim krajevima stizali su nekim skoro podzemnim kanalima i izgovarani su kao šifra kojom su se prepoznavali oni koji se nisu zadovoljavali time da slušaju samo ono što se nudi na top listama.

Obradovao me Tahir neposredno nakon rata kada je oformio čudnu postavu nazvanu „Los Chairos“. Ime je naravno izabrano po Tahirovom naselju Čair u Banja Luci. Prije svih ostalih on se usudio sevdalinkama, na jedinom albumu ovog sastava, dati jedan posve novi zvuk. Kasnije se dosta uspješno bavio i stvaranjem muzike za djecu predajući izvođačku palicu kćerki Emini.

Osjećao sam međutim da nije rekao sve što je imao sa „Dinarom“. I sa oduševljenjem sam dočekao njihov novi album objavljen prošle godine. A iz naših tada brojnih telefonskih razgovora i mailova vrlo brzo mi je postalo jasno da je oduševljenje obostrano. Na tom albumu objedinio je i taj novootkiveni sevdalijski senzibilitet i oporost i oštrinu ranog „Dinara“. Dogovarali smo tada da konačno popijemo tu kafu koju smo planirali desetak godina, ali uvijek je nešto bilo preče. Ili meni ili njemu.

I kada mi je „Dinar“ gostovao u radijskoj emisiji začudilo me da Tahir nije došao sa njima. Objašnjenja ostalih članova bila su zbrkana i mogao sam već tada naslutiti da nešto nije u redu. Trebao sam tada nazvati. Trebao sam insistirati na toj kafi. Možda bi tada otkrio onog Edina kojeg je Tahir tako vješto krio iza svojih tamnih naočara. I valjda bi mi postalo jasno da mi puno više liči na Roya Orbisona sa tom nevjerovatno tužnom pričom iza sebe nego na novoprimitivnog Elvisa.

Tako vješto krio i vješto sakrio. Toliko uspješno da ga ni u smrti nisu prepoznali.

I dozvolite mi malu privatizaciju. Ironija je teren na kojem sudbina odavno pruža najbolje partije. Prvog oktobra se navršilo 29 godina od smrti Dražena Ričla, čovjeka sa kojim sam dijelo studentske dane. Dan kasnije preminuo je i Edin Tahirović – Tahir, neznatno stariji od mene. Što bi rekao Omar Mehmedbašić – „Nebom stupa, nebom lupa moja generacija“. Ne gine mi ta kolona. I valjda ćemo tada imati vremena za tu nepopijenu kafu.