Ima jedan stari vic. Mnogi ga znaju, ali je vrlo ilustrativan za ovo o čemu želim govoriti pa ću ga ponovo ispričati. Dakle, otvorio se u šumi diskont pića. Ožednile životinje i stale u red. Otegao se red, ali svi strpljivo čekaju. A onda dolazi medo i počne da se gura preko reda. Zeko, već iznerviran čekanjem, podvikne „Halo, papak, ne može preko reda!“. Okrene se medo, oči mu krvave, pa pita:“Ko je to rekao?“.

Životinje u strahu gledaju ispred sebe i niko ne progovara. Ćuti i zeko i medo uđe preko reda i kupi što je već naumio. Došao i zeko na red. Negdje predveče. Kupio gajbu pive, sjeo ispred prodavnice i negdje oko ponoći, kad je „smirio“ gajbu, sjeti se da treba nešto da kaže. I praznini oko sebe, pustoj šumi poruči: „Šta ko rek’o? Zeko rek’o.“.

Tako to izgleda kad do naknadne pameti i naknadne hrabrosti dođe Lepi Zeko. A kako to izgleda kad se desi Lepoj Breni vidjeli smo kad je objavila novu pjesmu i video spot bratstvojedinstvenog naziva „Zar je važno da l’ se peva ili se pjeva?“. Ako mene pitaš Fahreta, nije važno. Ali je važno KAD se pjeva ta poruka iz naslova tvoje pjesme.

Pjevaš je, srećo, sa nekih tridesetak godina zakašnjenja. U vrijeme kada takve hipi parole zvuče i otrcano i otužno i neuvjerljivo iz usta nekoga ko ih nije pjevao kad je bilo vrijeme za to. Puno ljepše od Brene to su, baš prije trideset godina, na zagrebačkom festivalu 1988.godine uradili Jasmin i Nešo. Dvojica momaka sa gitarama koji su se tada pojavili i nikad više. Oni su tada otpjevali pjesmu „Vozovi, vlakovi“ u kojoj su pozvali „Pesma neka pjesma bude“, a u narednoj strofi „Pjesma neka pesma bude“. I još su u pjesmi uputili izazov zagovornicima podjela „neka mi neko pokaže znak, gdje voz se pretvara u vlak“.

Nije ta pjesma ništa promijenila niti je spriječila zlo. Ali jeste njih definisala kao zagovornike dobrote u vrijeme kad dobrota nije bila u modi. U vrijeme kada za Lepu Brenu nije bilo dileme da „pesma treba pesma da bude“. A sada bi da zaigra na kartu patetike i sada bi, kao u vrijeme najveće svoje popularnosti, da na prostoru svog potencijalnog tržišta svakoga pomalo zadovolji. Ma koliko to patetično bilo siguran sam da će mnogi ovdašnji da se usprave na zadnje noge i mahnu repom na ovakvu njenu poruku. Još samo fali da upita „Ko nas, bre zavadi?“ pa da izmami pokoju suzu u bosanskom oku.

Hvala lijepo. Ovaj put bez mene. Svako je imao priliku da se legtimiše po pitanju vlastite ljudskosti početkom devedesetih. Za Brenu nikad nije bilo dileme da li da peva ili da pjeva. Od samog početka je pevala. I nemam ništa protiv toga. Poštujem svačije pravo na izbor. Može neko i da zakasni trideset godina na putu do shvatanja da nije važno je li pesma ili pjesma. Može da zakasni, ali neka ne očekuje da ću ja da ga čekam. I na kraju da odgovorim vrlo jasno. Nije važno da l’ je pesma ili pjesma. Sve dok je ne pevaju ili ne pjevaju osobe poput Lepe Brene.

Postoji ta neka dvostruka predrasuda o heavy metalu. Oni koji ga ne vole osporiće mu svaku vrijednost. Oni koji su ga izabrali ne prihvataju bilo kakvu priču o žanrovskoj ograničenosti ovog pravca. A ima tu svega. Ima jedno ogromno brdo svakojakog smeća, ali ima i pravih dragulja. Mada su i neki od tih dragulja predugo osporavani. Ponajviše među njima vjerovatno australijski rock giganti “AC/DC”.

Sada, nakon smrti jednog od njihovih lidera i autora Malcolma Younga, mnogi koji su ih smatrali bezvrijednim počet će tražiti genijalnost u njihovim radovima. A zapravo je njihova veličina ponajviše u tome što su preživjeli. Što su preživjeli preko četrdeset godina na sceni odbijajući da se mijenjaju i prilagođavaju. Vrlo brzo su prerasli kontinentalnu popularnost u njihovoj rodnoj Australiji i postali planetarna priča.

Sjećam se da sam ih otkrio u trenutku kada su bili na vrhuncu, kada su objavili svoj vjerovatno najvažniji album sa naslovnom pjesmom koja je postala njihov zaštitini znak. Bio je to album “Highway To Hell”. I nisu krili kuda nas vode ako krenemo sa njima. Ali mnogi su odlučili da rizikuju, a prečicu je našao njihov tadašnji pjevač Bon Scott koji je preminuo početkom 1980.godine u dobi od trideset i tri godine. Obdukcija je pokazala da ga je ubio alkohol, a ja bih rekao da ge je ubio hobi i vjera u vlastite pjesme.

I kada su svi mislili da je to njihov kraj oni su se vratili jači nego ikad. Mjesto za mikrofonom zauzeo je dotadašnji pjevač grupe “Geordie”Brian Johnson. Već prvi album snimljen sa njim “Back To Black” postao je klasičnmo mjesto i žanra i rock’n’rolla uopšte. I svejedno je da li ih nazivate heavy metal bandom ili hard rock bandom ili primjetite da su naprosto izrasli na najboljoj tradiciji bluesa. Gdje god ih svrstali ostaje neoboriva činjenica da su decenijama bili jedan od najvećih rock sastava na planeti.

Poznatiji brat Angus Young će ostati upamćen i po onoj školskoj uniformi u kojoj je nastupao, pa i po onim kratkim hlačama koje su išle uz to. Kad je njihov uticaj, ovde kod nas, prihvatila grupa “Divlje jagode”, osim teškog i tvrdog zvuka Zele Lipovača je preuzeo i taj imidž. Makar unešto izmijenjen. Onako kako je Bregović na sceni odavao počast Jimmy Pageu tokom prvih godina “Bijelog dugmeta”, tako su “Jagode” nepogrješivo prizivale “AC/DC”.

Kasnije su opet promijenili pjevača i dolazak Axl Rosea u njihove redove bio je jedan od najvećih i najšokantnijih transfera u svijetu rock’n’rolla uopšte. I ništa se nije promijenilo. I svima je postalo jasno da je ta zgrada zvana “AC/DC” izgrađena na temeljima Angusove i Malcomove gitare. Grupu je, zbog zdravstvenih razloga, napustio 2014.godine, ali oni nisu htjeli nastaviti sa radom sve dok im Malcolm nije dao svoje odobrenje. On je bio osnivač grupe i tako se ponašao i tako se grupa ponašala prema njemu i kad ju je napustio. I ako grupa nastavi sa radom, a nema razloga da ne nastavi, i dalje će to biti putem koji je trasirtao upravo Malcolm Young.

A da li taj put vodi u pakao ili negdje drugo mislim da je Malcolmu svejedno. Sve dok tu vožnju prati dobra muzika.

Ima nešto beskrajno tužno u saznanju da si ljude konačno ubijedio u nečiji kvalitet. Godinama sam govorio i pisao kako je „Dubioza kolektiv“ najbolji bend, ne samo u zemlji i regionu. I sada, kad mi niko to ne osporava, osjećam se pomalo kao da su mi ih ukrali.

Sad su oni velika priča. Film, album, koncerti. Sve to ide vrlo sinhronizovano i nimalo slučajno. Bar kad su oni u pitanju. Međutim, mediji ih i dalje prate vrlo traljavo. Na dan kad im je izašao novi album „Pričice za djecu i odrasle“ listom su napisali da im je to prvi album nakon četiri godine i albuma „Apsurdistan“. Žao mi je, stručnjaci, što ću vas razočarati, ali u međuvremenu, početkom 2016.godine desio se njihov album „Happy Machine“. I to predobar album da bi ste ga tek tako ignorisali. Ali tako je danas sa novinarstvom u internet eri. Kad onaj prvi napravi grešku, ponoviće je svi koji će njegov tekst prenijeti bez razmišljanja. U svijetu u kojem vladaju copy/paste novinari čovjek se mora osjetiti ponekad kao muzejski eskponat.

A prije albuma desio se film. I odmah da kažem taj film, „Priče za djecu i odrasle“, taj film o „Dubiozi kolektiv“ bio mi je ponajbolji od svih tih filmova o rock stvaraocima koji su nam ponuđeni u posljednjih godinu dana. Urađen je baš s mjerom, ispričao je priču o bendu, njegovom nastanku, ali i priču o nastanku novog albuma. I to na takav način da jedva čekaš taj album.

Zapravo i mogao si da ga čekaš jer „Dubioza“ ima jednu jako dobru naviku, kao pravi svjetski bend oni obavjeste javnost kada će, tačno, da se pojavi njihov novi album. Nema tu, „negdje u maju“ ili „vjerovatno ove jeseni“. I kada se album pojavio, spletom okolnosti mogao sam da ga preslušam tek popodne i do trenutka mog susreta sa tim albumom radoznalost sam blažio čitajući komentare o njemu. Komentare koji su me naljutili. Mislio sam, vidi hejtera ništa ne ostavljaju na miru. A onda sam preslušao album.

Prvi put kad sam ga preslušao bila mi je to savršena zvučna građevina sastavljena od svih onih materijala koji i jesu „Dubiozu“ učinili tako važnim sastavom. Na drugo i svako sljedeće slušanje učinilo mi se to ipak malo presavršeno. Presavršeno da bi bilo spontano. Eto, toliko ću reći. Ne usuđujem se reći „Presavršeno da bi bilo iskreno“. Kao da je „Dubioza“ tačno znala šta se očekuje od njih i tačno je to i isporučila. Da niko ne ostane razočaran. Osim možda one najtvrđe jezgre njihovih najodanijih fanova.

A opet kako ih optuživati zbog činjenice da rastu i razvijaju se, da su postali veliki bend i da se ponašaju kao veliki bend. I bend i brend. Da su industrija koja hrani na desetine porodica. I ponašaju se shodno očekivanjima. Očekuje se od njih da komentiraju društvenu stvarnost – komentiraju je. Očekuje se da su ljuti i nezadovoljni. U svojim pjesmama djeluju i ljuti i nezadovoljni mada je veliko pitanje da li su i dalje takvi. Ali moj utisak je, kažem moj utisak je i to uopšte ne mora da bude istina, ali moj utisak je da su im se nekad pjesme dešavale, a da su ih ovog puta pravili. Da su ih pravili uz pomoć formule po kojoj dodaš malo crne hronike, pa malo harmonike. Sve za oduševljenje širokih masa.

Kao da su sebi napravili spisak tema koje bi bile zahvalne za obraditi, tema kao što su reallity programi, življenje virtualnih života putem interneta, odlazak mladih u inostranstvo. I sve to jako dobro funkcioniše u njihovim pjesmama. I dalje imaju snažnu poruku i dalje su to pjesme koje ću radije poslušati od devet desetina onoga što mi se nudi. Samo što ovaj put ne mogu da se otmem osjećaju da je forma postala važnija od suštine. Da je geg postao svrha sam sebi. I bojim se da im se ne desi proročanstvo iz njihove vlastite pjesme sa prošlog albuma. Ono u kojem crvena zastava postaje crveni tepih.

Živimo u nepravednom svijetu, ali ponekad se desi ponešto što mi vrati vjeru u ljude. Kao što se desilo kada je stigla vijest o smrti Nene Jeleča. Ne zbog same smrti jer  umro je tragično prerano i umro je neoprostivo daleko od svog Sarajeva. Nego zbog načina na koji su se od njega oprostili njegovi prijatelji i dugogodišnji saradnici.

Bavio se poslom u kojem je surevnjivost, nepovjerenje i podmetanje nogu neuporedivo češće od poštovanja i bliskosti. I u tom i takvom poslu uspio je da stekne reputaciju ne samo vrsnog instrumentaliste i izuzetnog producenta, nego prije svega mirnog i dobrog čovjeka koji će nam nedostajati upravo zbog tih svojih ljudskih karakteristika, pa tek onda zbog profesionalnih kvaliteta.

I to nema nikakve veze sa onim „o mrtvima sve najbolje“. Jer, ima tako ljudi za koje i u smrti teško nalaziš razloge za hvalu. U slučaju Nene Jeleča prije je problem kako naći odgovarajuće i dovoljno snažne riječi koje bi mogle i približno dočarati ono što je značio za sarajevsku scenu. Bio je on neki dobri duh ovdašnje muzičke priče. Čovjek koji je znao iz svakog izvući ono najbolje. I u studiju i van njega.

Mnogi će tek sada, na smrtovnicama otkriti da je Neno zapravo Nedžib. Kao što mnogi neće znati da je on utkan u brojne velike pjesme bilo kao izvođač, bilo kao aranžer ili producent. Počeo je kao bas gitarista i vrlo brzo postao izuzetno tražen, pa je svirao na trećem Hendinom albumu „Gdje si dušo gdje si rano“. Na tom albumu bubnjeve je odsvirao Milić Vukašinović i osjetio je da je Neno basista sa kojim je na istoj talasnoj dužini i pozvao ga u „Vatreni poljubac“. Sa ovim bendom je snimio album „Iz inata“ iste te 1985.godine i to je jedno od rijetkih izdanja, a možda i jedino, na čijem se omotu nalazi i njegova fotografija. Uskoro se našao u grupi „Hari Mata Hari“ na njihovom drugom albumu „Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija“. Tokom 1986.godine sa Branom Likićem je producirao drugi album grupe „Merlin“. A onda je sebe našao u „Bombaj štampi“ gdje je na njihovom prvom albumu iz 1987.godine bio i bas gitarista i inžinjer tona.

Našao je on sebe u „Štampi“, ali kako su oni tek povremeno radili tokom tih posljednjih nekoliko godina osme decenije prošloga vijeka sarađivao je i sa drugima. Sa „Gino bananom“, sa Nedom Ukraden na albumu „Poslije nas“ koji je producirao doduše Hari Varešanović, ali je Neno opet odsvirao bas dionice, bio inžinjer tona i sve to smiksao. Vratio se saradnji i sa Harijem na albumu „Strah me da te volim“, a dosta posla odradio je i na jedinom solo albumu Ede Mulahalilovića. Producira peti album „Valentina“, albume grupa „Milly the Kid“ i „Regina“. Ponovo je radio i sa Hendom, a svijeta narodne muzike se dotakao radeći na albumu „Ljiljani“ Halida Bešlića i „Neko čudno vrijeme“ Šerifa Konjevića. Oba iz 1991.godine.

To mu je bila značajna referenca kada je počeo raditi sa folk zvijezdama u produkciji „In Takt“ u Njemačkoj sredinom devedesetih godina. Redaju se imena kao što su Elvira Rahić, Enes Begović, Hakala, Kemal Malovčić, Esad Plavi, Ferid Avdić, ponovo Šerif Konjević i Halid Bešlić, te mnogi drugi. U to vrijeme on je producirao, na primjer, zajedno sa Dinom Dervišahlidovićem, pjesmu „Ja potpuno trijezan umirem“. I na narednom Dininom albumu sarađivao je na pjesmama „Kad si rekla da me voliš“ i „Da je tuga snijeg“. Saradnja sa „Intakt records“ je potrajala do početka novog milenija, a onda se sporadično javlja i na izdanjima drugih izdavačkih kuća.

I mnoge od ljudi na čijim je pjesmama Neno ostavio neizbrisiv trag ne mogu stići ni pomenuti. Što ne znači da sam ih zaboravio. Ali to nije ni važno. Važno je da Nenu nisu zaboravili ljudi koji su ga poznavali pa čak ako nisu ni imali tu priliku da s njim ostave neke trajne tonske zapise. I kad čovjek nešto pogleda, umrijeti u 54.godini jeste definitivno prerano iako je Neno Jeleč ostavio iza sebe toliko toga da bi dostajalo za dva-tri prosječna života.