Neuhvatljiva alhemija ljubavi

Recite mi da nije istina. Recite mi da se opet neko grubo našalio. Dozvolite mi da povjerujem da i ovaj put postoji mogućnost ispravke i da će neko uskoro demantovati vijest da je Kemal Monteno preminuo. Znam da je bio bolestan. Teško. Znam da su ga doktori nekoliko puta spašavali u posljednjem trenutku, ali gledao sam ga u novogodišnjem programu. Nasmijan. Spreman da se našali na račun vlastite bolesti. A onda svega tri sedmice kasnije vijest koju ovaj put niko neće demantovati.

I znam da će sada svi ispisivati njegovu biografiju. I znam da će svi sada prepisivati njegovu biografiju. I u tom nizu naziva pjesama i albuma i mnoštvu brojki i godina niko neće ni približno uhvatiti suštinu onoga što je Kemo bio za generacije izrasle na njegovim pjesmama. I uz njegove pjesme.

To je definitivno tačno. To da smo odrastali uz njegove pjesme. Ali ni približno dovoljno da objasni tu čudnu alhemiju ljubavi i prijateljstva koju je smućkao u nekim tajnim sobičcima vlastite duše. Isto koliko uz pjesme, a možda čak i više, odrastali smo uz samog Kemu Montena. On je bio prepoznatljivi dio tog svog opjevanog Sarajeva, ali ne onog Sarajeva namijenjenog turističkoj ponudi. On je u sebi nosio priču o ovom gradu koja je ostajala prvesntveno namijenjena njegovim stanovnicima. Kemu smo poznavali i voljeli onako kako se voli ono svoje. Svoja mahala, svoja kafana i svoja raja.

I ko god ga pokuša objasniti njegovom karijerom ostaće samo na pokušaju. Ni on sam sebe nikad karijerom nije definisao. Niti je on te dvije proste činjenice da sjajno pjeva i da je jako popularan dovodio u kontekst nekakve karijere. Treba ga pamtiti po tom divno neodgovornom odnosu prema svemu što bi moglo zaprijetiti da od ljubavi napravi posao. Ko bi drugi, osim Kemala Montena, mogao sebi dozvoliti luksuz da kao najomiljeniji sarajevski kantautor, prvi solistički dvoranski koncert u Sarajevu napravi nakon trideset i pet godina na sceni.

Zato ne zavidim kolegama iz budućih vremena koji će pišući o popularnoj muzici na ovim prostorima jedan kapitalan dio tih zapisa morati posvetiti Kemalu Montenu. Ne zavidim im jer neće znati kako da ga objasne iz dokumentaristički posložene istorijske građe koja će im stajati na raspolaganju. Stajati na raspolaganju i ništa neće objasniti. Jer u toj građi niko od nas, Keminih savremenika, neće znati kako da ispriča priču o toj neprocjenjivoj prirodi njegovog prekratkog bivanja među nama. A i kako bi? Ne postoje u ovdašnjim riječnicima odgovarajuće riječi za to svjesno odustajanje od vlastite legende kojim od sebe napraviš samo još veću legendu. Kako to zapravo nazvati? Ja ne vladam toliko dobro riječima da bih našao bolji izraz nego da kažem da su to juče Kindže ili Pimpek, a danas Kemo.

Uz takve ljude učimo umjetnost rastajanja. I koliko god puta taj bol rastanka bio opjevan u njegovim pjesmama Kemo nas nije pripremio na to kako da se rastanemo od njega. Nekako smo ga podrazumjevali. I bez njega to je kao da ti neko preko noći posiječe sva stabla u omiljenom parku. U parku koji nisi baš uvijek znao kako da čuvaš.

Kao što ni Kemu za života nismo uvijek znali čuvati. Prevrtljivi u svojoj naklonosti ljubav smo poklanjali i nekim drugima, nekim usputnim, nekim nevažnim, a Kemo nam to nije zamjerio. Sačekao bi, pustio bi da se hitovi za jednu sezonu istutnje na radio stanicama, dočekao bi i ispratio razne pomodarske novotarije znajući da ćemo se njegovim pjesmama vratiti onda kad nam bude zatrebao stih da ublažimo vlastitu bol.

Samo je u jednoj stvari zakazao. Nije napisao i nije otpjevao takav stih koji bi mogao ublažiti bol zbog njegovog odlaska. I neka nije. Postoje trenuci u kojima je jedino ispravno kada boli. Ovo je jedan od njih.

Advertisements

Svi smo mi najbolji

Obratite pažnju. Kada vam neko na početku nekog obraćanja, usmenog ili pisanog svejedno, najavi kako nešto ne namjerava raditi, budite uvjereni kako će upravo to uraditi. Zato je meni sad malo kilavo da počnem tekst kako neću komentarisati izbore kod susjeda. A fakat neću. Što ne znači da ne podliježem i ja sklonosti da malo virnem preko komšijskog plota. I zakači mi se za podsvijest rečenica nove hrvatske predsjednice u kojoj tvrdi kako će u svom mandatu od Hrvatske napraviti jednu od najrazvijenijih zemalja Evropske unije, odnosno jednu od najrazvijenijih zemalja u svijetu.

I dobije gromoglasan aplauz iako je svima jasno da ta priča nema ni najmanje uporište u stvarnosti. Jasno je to bilo njoj, jasno je to bilo onima što su joj aplaudirali, jasno je to bilo čak i onom njenom Jakovu što se onako zbunjeno smješkao pored nje. Ali nije ovo priča o novoj hrvatskoj predsjednici. Ovo je priča o nama.

A kad kažem to nama jedino nisam siguran je li ta potreba za negiranjem stvarnosti naš regionaloni specijalitet ili smo to zapravi mi, kao ljudska bića, takvi na cijeloj ovoj planeti. I još ponekoj, ako je slučajno naseljavamo.

Neki će reći kako je to optimizam i da bez optimizma ne možemo naprijed. Ja na to neću odgovoriti na uobičajeni način kako su pesimisti samo dobro obaviješteni optimisti. Naprosto zato što se ovde ne radi o optimizmu. Optimizam je uvjerenje da će ti okolnosti ići na ruku pa će se neke stvari povoljnije razvijati po tebe. Optimizam je kada treniraš skok u dalj i nadaš se da će ti forma biti tempirana baš za Olimpijadu. Ovo o čemu ja govorim je uvjerenje kako ćeš preskočiti 20 metara.

A opet, zašto bi me to trebalo čuditi. Pa od malih nogu nas uvjeravaju da stvari nisu onakve kakvim ih vidimo. Pretpostavljam da je malo ko od ljudi moje generacije (a sigurno i nekoliko okolnih) izbjegao uvjeravanja od strane roditelja da je baš on ili ona najsretnije dijete na svijetu i da ima najbolje roditelje na svijetu. Ni jedno ni drugo, naravno, nije bilo istina, ali smo mi vjerovali u to i često nas je frustriralo kada nismo mogli odgovoriti vlastitim savršenstvom na to savršenstvo ili kada bi nesavršeni postupci došli u nesklad sa deklaracijom o savršenstvu.

A tek šta su nam radili uz pomoć gladne djece u Africi. Nismo mi poznavali ni jedno od te djece, ali smo ih mrzili tihom, postojanom i sramotnom mržnjom izazvanom pukom činjenicom da smo na svaki naš zahtjev za i najmanjim luksuzom dobijali odgovor “A djeca u Africi gladuju”.

A šta nam je tek škola uradila. Bez imalo stida su nas uvjeravali kako imamo najrazuđeniju obalu, najljepše plaže, najveća rudna bogatstva, najgenijalnije umove. Ni po jada kad pjesnik ustvrdi da nigdje nema toliko algi kao u uvali njegovog djetinjstva, ali problem je kad to postane dio nastavnog programa kao nepobitna istina.

Pa smo onda u mladalačkim godina razvijali famu o nama kao najboljim sportistima, najduhovitijim i najšarmantnijim. Uvjerenje kako smo sposobni najviše popiti i da smo najbolji ljubavnici. Ili da imamo najveće ćune u Evropi. (Dobro, ovo posljednje je jedno nedavno istraživanje potvrdilo pa može da ostane kao brend).

A naprosto ništa od toga nije tačno. I ostaje mi vječita misterija otkud ta potreba da sebi i svijetu oko sebe tvrdimo da smo u nečemu najbolji ili da ćemo biti najbolji mimo svih realnih pretpostavki. Zašto ne bi bilo dovoljno da novi predsjednik jedne države kaže istinu svojim biračima? Da im može biti bolje nego što jeste, a da ne moraju biti baš najbogatiji na svijetu. Zašto roditeljima nije dovoljno da nastoje biti dobri roditelji bez pretenzije da budu najbolji? Zašto mi nije dovoljna razuđena obala i lijepa plaža, nego ona mora biti bolja i razuđenija od svih drugih obala i plaža?

Znam da se mnogima stvarnost ne sviđa i kad već moraju da je žive nastoje barem da je uljepšaju. Hajde jednom, za promjenu, da ne vjerujemo da ćemo biti najbolji na svijetu baš u svemu, nego da pokušamo biti bolji od samih sebe tamo gdje to možemo. I onda možda, nekako usput, bez te trke za zlatnim medaljama, otkrijemo da u mnogim stvarima i jesmo najbolji.

I am not Charlie

No I am not Charlie. No matter how popular it is to claim the opposit at the moment, I am not Charlie. I am Amir. And I am a muslim. And I am a journalist. And those two identities of mine are not letting me stay silent. Someone superficial could barely wait to play with my confession with a quasifunny remark that one of my identities is shooting at my other identity. And to claim that I am my own archenemy. But it can only seem like that on first ball play. That exact ball that was so magnificently hit by the volley of simplification. And that exact ball with which I broke the neighbours window.

That is what some would like to make of the crime in Paris. Characterize it with a simple formula “Muslims killed journalists”. Set aside that such a formula is incorrect to begin with for the plain fact that it is not approved by the vast, vast and once again vast majority of muslims around the globe. If we scratch under the surface we can accuse those criminals of a much greater blasphemy than the one allegedly commited by the victims of their bloody attack on civilisation.

As someone who chose to touch the floor with his forhead five times a day as a show of humility in front of the Creator, as someone who testifies that there is “no God besides Allah and that Muhammad is his prophet”, I can not accept that someone, in my name, stands in defence of God that is by default almighty. And as almighty he has no need to be defended with AK 47s and bombs. I am insulted as a believer. Because someone can pull the trigger in defence of the Almighty only if he doubts that the God he is “defending” is almighty.

I can find a caricature funny or not funny. I can be insulted by it as a human being. But as a civilised being I can not take another mans life without that other man showing undoubtful and clear intention to take my life or the life of someone close to me. And as a believeing being I can not be so arrogant to take the right to destroy something the One I believe in has created. In believing I believe that He will find the way to punish those who He deems deserve the punishment. And that He will forgive those He wishes to forgive. Maybe He will even, in his endless mercy, forgive the murderers from Paris. I could never do that. That is why he, is God, and I am the one I am.

But even as I am I know when something is evil and I know to which black it is not worth adding any other color in an attempt to fade it. There is no “but” that can justify this kind of crime. Everyone who in their comments wrote that “but” and tried to find a justification or understanding for the killers is nothing but an accomplice in their crime. What does  the sentence “It’s horrible what happend, but they shouldnt have messed with the holy” mean. Hello, knock, knock, is there anybody in those thick skulls? 10 journalists and 2 policemen were not friend by a lightning but by selfproclaimed protectors of the holy. And I qualify myself for the question who will protect the holy from its protectors?

Is it not the same grotesque logic that for a rape victim so compassionately states “Poor her, but she shouldn’t have worn a mini skirt”. With that logic, one day when we suffocate from carbon monoxide, they will convince us that we are to blame for breathing. For that logic of today, tomorrow idiots who think God with a different name needs protection will state “It might not be okay that mosques are burning in France, but they shouldn’t have killed those journalists”. And the day after tomorrow somebody will kill some kids in a daycare with an excuse that mosques were burning.

That is why I have to step out of that circle. That is why it is not enough to say “I am Charlie”. That is why it is neccessary to say “I am Amir. I am a muslim and a journalist. And if you kill in the name of God I am your enemy and I am your target. Even if you  kill in the name of the God I pray to. Especially if you kill in His name.”

Ja nisam Charlie

Ne, ja nisam Charlie. Koliko god trenutno bilo popularno tvrditi suprotno, ja nisam Charlie. Ja sam Amir. I musliman sam. I novinar sam. I ta moja dva identiteta mi ne dozvoljavaju da ćutim. Neko površan bi jedva dočekao ovo moje priznanje da se poigra kvaziduhovitom opaskom kako jedan moj identitet puca na drugi moj identitet. I da ustvrdi kako sam sam sebi dušmanin. Ali to tako može djelovati samo na prvu loptu. Baš onu loptu koja ti je tako lijepo sjela na volej pojednostavljivanja. I baš onu loptu kojom si tako razbio komšijski prozor.

Tako bi neki rado da okarakterišu zločin u Parizu. Jednostavnom formulom „Muslimani pobili novinare“. Na stranu to što je takva formula u startu netačna zbog proste činjenice da im to ne odobrava ogromna, ogromna i još jednom ogromna većina muslimana širom svijeta. Zagrebemo li malo ispod površine te zločince možemo optužiti za mnogo goru blasfemiju od one koju su navodno počinile žrtve njihovog krvoločnog pohoda na civilizaciju.

Kao neko ko je odabrao da pet puta dnevnom čelom dotakne pod u znak poniznosti pred Stvoriteljem, kao neko ko pet puta dnevno svjedoči da „nema boga osim Allaha i da je Muhamed njegov poslanik“, ja ne mogu prihvatiti da neko u moje ime ustaje u odbranu moga Boga koji je po difoltu svemoćan. I kao svemoćnom, ne treba mu, da ga neko uz pomoć kalašnjikova ili bombi brani. Kao vjernika to me vrijeđa. Jer obarač u odbranu Svemoćnog može povući samo neko ko sumnja u to da je Bog kojeg „brani“ svemoćan.

Mogu ja smatrati duhovitom ili neduhovitom neku karikaturu. Može me kao čovjeka i vrijeđati. Ali kao civilzovano biće ne smijem oduzimati život drugom čovjeku, a da taj drugi čovjek nije iskazao jasnu i nedvosmislenu namjeru da meni ili nekom meni bliskom oduzme život. A kao vjerujuće biće ne mogu biti toliko drzak da sebi uzmem za pravo da uništavam ono što je Onaj u kojeg vjerujem stvorio. Vjerujući ja vjerujem da će On naći načina da kazni onoga za koga procijeni da ga treba kazniti. I da će oprostiti onima kojima On želi oprostiti. Možda će čak, u svojoj beskrajnoj milosti, oprostiti i ubicama iz Pariza. Ja nikad to ne bih mogao. Zato je on, valjda, Bog, a ja sam ovaj koji jesam.

Ali i takav kakav jesam znam kada je nešto zlo i znam kojoj crnoj ne vrijedi dodavati bilo kakve boje ne bi li malo izblijedila. Nema tog „ali“ koje može opravdati ovakav zločin. Svaki onaj koji je u svojim komentarima napisao to „ali“ i pokušao naći opravdanje ili razumjevanje za ubice nije ništa drugo do li saučesnik u zločinu. Šta znači rečenica „Strašno je to što se desilo, ali nisu trebali dirati svetinje“. Halo, kuc, kuc, ima li koga u tim tvrdim lobanjama? Pa nije deset novinara i dva policajca spržila munja nebeska nego samozvani i samorpoklamovani zaštitnici svetinja. A ja sam sebe kvalifikujem za pitanje ko li će svetinje zaštititi od njihovih zaštitnika?

Nije li to ista nakaradna logika koja suosjećajno za žrtvu silovanja kaže „jadna ona, ali nije trebala izaći u minjaku“. To je logika kojom će nas uvjeravati, kad se jednog dana pogušimo od ugljen monoksida, da smo sami kriv jer dišemo. Zbog takve današnje logike sutra će idioti koji misle da treba braniti Boga pod drugim imenom konstatovati „da možda i nije u redu što džamije gore po Francuskoj, ali sami su krivi jer su ubijali novinare“. A prekosutra će opet neko da pobije djecu u nekom vrtiću uz opravdanje da su gorile džamije.

Zato ja moram da iskoračim iz tog kruga. Zato nije dovoljno da kažem „Ja sam Charlie“. Zato je nužno da kažem „Ja sam Amir. Ja sam musliman i ja sam novinar. A ako ubijate u ime Boga ja sam vam neprijatelj i ja sam vam meta. Čak i ako ubijate u ime Boga kome se klanjam. Pogotovo ako ubijate u Njegovo ime“.