Postoje ljudi za koje, uprkos svim racionalnim razlozima, vjerujemo da će zauvijek biti među nama. Da nikada neće promijeniti agregatno stanje. Iako smo znali da to nije moguće, osjećali smo da Čičak ima da traje dok traje i ovaj grad. I možda nismo puno ni pogriješili. Želimir Altarac jeste otišao na našu veliku žalost i žalost njegovih najbližih, ali Čičak je toliko ugradio sebe u sve ono što Sarajevo jeste da teško da će još dugo, dugo nestati.

Sa Čičkom sam se posljednji put sreo prije dva ili tri mjeseca. Obojica smo gostovali u nekoj televizijskoj emisiji i dok smo čekali na svoj red imali smo prilike da se ispričamo. Pričao mi je o planovima da napravi sveobuhvatan dokumentarni film o sarajevskoj pop rock sceni. Laskalo mi je što i mene želi uključiti u tu priču. Kad sam završio sa svojim gostovanjem on je još sjedio tamo gdje sam ga i ostavio prilikom odlaska u studio i mahnuo sam mu na odlasku. “Vidimo se” – “Vidimo se”. Više se nismo vidjeli. I nećemo.

Nikada nismo na pravi način artikulirali šta nam Čičak zapravo znači. Svi osjećaju prazninu zbog njegovog odlaska, a tek rijetki bi znali barem približno objasniti tu prazninu. Ja ću barem pokušati. Želimir Altarac Čičak je bio prije svega svjedok i učitelj. Svjedok zato što je, od samih početaka, prisustvovao stvaranju onoga što danas s ponosom zovemo Sarajevska rock škola. I učestvovao u tom stvaranju. I prvi je pokazao da nije neophodno da sviraš i pjevaš da bi bio važan dio te priče.

Zato nam je bio učitelj. Meni prije svega. Imao sam tu sreću da vrlo brzo nakon što sam počeo profesionalno pisati o popularnoj muzici sretnem njega. I još veću sreću da bez imalo zazora podijeli sa mnom svoje ogromno znanje i iskustvo.

Čičak je bio i pjesnik. Malo je poznato da je on autor nekih od najljepših stihova koje su otpjevali “Indexi”, njegovi dragi prijatelji “Indexi”. Dovoljno je samo da pomenemo onaj recitativ na početku pjesme “Negdje na kraju u zatišju” i pjesmu “Svijet u kojem živim”. Nakon toga više ništa ne treba ni pominjati.

On je patentirao da posao disk džokeja može biti ozbiljna zanimacija. Bio je rock kritičar i bio je radijski voditelj. Baš zahvaljujući činjenici da je on to bio i ja sam se povremeno usuđivao pokušati biti sve to. Sa manje ili više uspjeha, ali usuđivao sam se.

Nije jednostavno odabrati po čemu je od svega čime se bavio bio najznačajniji. Ja bih se ipak usudio reći da je posljednjih 50 godina obilježio kao promoter velikih koncerata. Zahvaljujući njemu i njegovom projektu festivala “Nove nade, nove snage” mnogi mladi bendovi su dobili prvu pravu priliku da se predstave i nekom drugom, a ne samo zidovima tatinog podruma ili garaže. I nakon toga postali veliki. Previše bi prostora uzelo da ih sve nabrajam.

Ja se jako dobro sjećam i njegovih “heavy metal festivala” iz druge polovine osamdesetih godina prošloga vijeka, a ponajviše “Čičkovih rock maratona”. Teško bi se našao bend koji je bio spreman odbiti Čička kad bi ih pozvao na svoju rođendansku feštu. A te je fešte pravio u prostorima poput “Zetre”. Za toliki broj gostiju koji bi mu došli na rođendan manji prostor nije dolazio u obzir.

A kad nije dovodio nama velike zvijezde, pa i svjetske, našao bi načine da odvede nas na njihove koncerte negdje u okolini. Čisto da ovi mlađi znaju da pjesma “Sa Čičkom na Stonese” nije plod mašte. I sam sa išao tada sa Čičkom na “Stonese” i to mogu potvrditi.

I kad sve to čovjek nabroji umori se. A kako li se tek on sam umorio sve to radeći. Bez obzira što nam je uvijek djelovao kao čovjek neiscrpne energije i neuništiv bolest ga je stigla. Iznenada i bez najave. I sve je izgledalo kao da nam ge je neko preko noći ukrao i da će tražiti nekakav otkup za njega. Nažalost neće. Čičak je otišao u vlastitu emisiju, negdje iza oblaka. A mi moramo da se suočimo sa činjenicom da nikad i niko neće izreći ono njegovo čuveno “O,je”, onako kako je on to znao.

O,je!

Jedna od najpametnijih odluka „Croatie records“ sigurno je ta da objavi reizdanje epohalnog albuma „Modra rijeka“, grupe „Indexi“. Iskreno mislim da je to trebalo uraditi i ranije. Radi se o ostvarenju neprolazne vrijednosti. Ostvarenju koje značajno nadrasta okvire žanra u kojem je nastalo.

Nominalno „Modra rijeka“ se može smatrati rock albumom, ali samo onoliko koliko rock albumom možemo smatrati „Dark Side of the Moon“ na primjer. U pitanju je, naprosto ostvarenje koje je nesumnjivo umjetničko djelo i to na više nivoa. Ali je, prije svega i iznad svega, izraz bosanskog umjetničkog genija. I hercegovačkog, da ne bude zabune.

Pjesme su rađene na stihove jednog od najvažnijih naših pjesnika Maka Dizdara, stihove probrane iz zbirki „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“. Omot je djelo Mersada Berbera i Dragana S. Stefanovića, svojevrsni umjetnički susret dva genijalca koji su se na dva različita načina bavili vizuelnom umjetnošću. Producentski dio posla je vrhunski odradio Nikola Borota Radovan. A onda su, svemu tome, završni dodir dali sami „Indexi“.

Podsjetimo da su u vrijeme izlaska ovog albuma, 1978.godine „Indexi“ djelovali u sastavu Davorin Popović, Slobodan Kovačević, Fadil Redžić, Nenad Jurin i Đorđe Kisić. Nema nikakve sumnje da tu moramo pomenuti i Ranka Rihtmana koji, možda i nije bio zvanični član grupe, ali je dao ogroman doprinos i autorski i izvođački na ovom albumu.

A da bi zvuk bio što bogatiji i moćniji klavijature je na ovom albumu povremeno svirao i Tihomir Pop Asanović. Dodamo li svemu i recitativnu podršku glumca Fabijana Šovagovića u pjesmama „Modra rijeka“ i „Zapis o zemlji“, eto recepta za pravljenje vrhunske ploče.

Iz današnje perspektive teško je pojmiti sa kolikim se nestrpljenjem čekala ta ploča u vrijeme njenog pojavljivanja. Sedamdesetih godina prošloga vijeka „Indexi“ su bili jedna od najvažnijih pojava na domaćem muzičkom nebu i svaka njihova pjesma bila je prava mala simfonija. Pa čak i kad su pravili pjesme za festivalske nastupe dobro su pazili da i u takvoj formi pokažu koliko su ispred svih svojih konkurenata. Ako su konkurenata u to vrijeme uopšte i imali.

Međutim, uz sve to nikako da im se desi album. Pravi, studijski album. Ono kad grupa uđe u studio i izađe sa zbirkom pjesama. Pojavljivala su se neka izdanja koja su manje-više predstavljala kompilacije dotadašnjih hit singlova. Ili kao u slučaju jednog kasetnog izdanja za RTV Ljubljana manje poznatih progresivnih numera. Ali album nikako da se desi.

Čak se 1976.godine desio i solistički album Davorina Popovića nazvan „Svaka je ljubav ista (osim one prave)“ i tada su mnogi bili skloni da povjeruju kako je to kraj „Indexa“ i da Davorin dalje nastavlja sam. A onda su „Indexi“ pokazali ko su i šta mogu kada su zajedno.

Album „Modra rijeka“ je ujedno i vrhunac Bodinog i Fadilovog kompozitorskog rada. Davorinovo pjevanje je besprijekorno, a sama pjesma „Modra rijeka“ je jedno od onih djela kojima protok vremena ne može ništa. Naprotiv, to je jedna od onih pjesama koje iznova i iznova otkrivamo u svoj njenoj kompleksnosti. A prije svega i iznad svega u svoj njenoj ljepoti.

Zato je od neprocjenjive važnosti što je napravljeno reizdanje ovog albuma. Zato što će nakon četrdeset godina neki novi poštovaoci dobre muzike (namjerne ne želim ograničavati doseg „Modre rijeke“ terminom rock muzike), dakle što će neki novi poštovaoci dobre muzike imati priliku da se suoče sa ovim albumom. I sa tom modrom rijekom pred koju svako od nas kad tad stane. I široku i duboku i naizgled neprelaznu. A valja nama preko rijeke.

Nastojim prilično redovno pratiti aktuelnu diskografiju. Izabrati ono što mi se sviđe, ali i biti obaviješten o svemu što izlazi. Nekad mi se, međutim desi da ponešto propustim. Tako sam sa nekoliko mjeseci zakašnjenja “otkrio” album Đorđa Davida i sastava “Death Saw” pod nazivom “Da se ne zaboravi”. Ne znam šta bi vam rekao o Đorđu Davidu, odnosno Đorđu Nikoliću, kako mu piše u ličnoj karti. Kad postane žrtva rialitija najradije bih ga naprosto izbrisao iz kolektivne memorije, a opet neosporno je da se radi o jako dobrom pjevaču. To vam je čovjek koji je pjevao u obnovljenoj “Generaciji 5”, a onda tražio sebe od elektronike do heavy metala. Autorski i nije baš posebno zanimljiv i valjda je to i sam shvatio i ovaj album “Da se ne zaboravi”, objavljen krajem 2020.godine uradio je tako da je iznova otpjevao neke velike pjesme za čiji su nastanak odgovorni neki drugi ljudi.

Da ne komplikujem, snimio je album obrada. Ali ne onako kako se to obično radilo tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih kada je nastala prava pomama za takvim albumima. Ne po principu “daj da nabacamo na album što više hitova”. To možda i jeste komercijalniji pristup, ali meni se ovaj Davidov više sviđa. Sa izuztekom jedne ili dvije pjesme na ovom albumu ostale nikada nisu bile nekakvi mega hitovi iako su iz repertoara mega uspješnih sastava i izvođača. To je ono što me prvo zaintrigiralo.

Album i otvara i zatvara ista pjesma, ali u dvije verzije. U pitanju je pjesma “Gde si” koja se prvobitno našla na Bajaginom albumu “Muzika na struju” iz 1993.godine. Nikada nije stekla status velikog hita, kao uostalom ni ostatak materijala sa tog albuma iako se neosporno radi o kvalitetnoj ploči. Radi se o rasnom rock broju kojem je Đorđe David uz svoj bend dao još dodatnu dozu čvrstine i energije. A u prvoj verziji sve je još dodatno ukrasila Ivana Peters, a to vam je ona ista djevojka koja je tako sjajne pjevačke dionice pružala u grupi “Negativ”. I to je, zapravo jedina pjesma za koju nisam siguran koliko ima opravdanja da se nađe na albumu na čijem omotu se nalazi fotografija pasoša SFRJ. U vrijeme objavljivanja ove pjesme SFRJ kao takva više nije ni postojala, ali se, istini za volju, još mogla preći poneka granica sa tim pasošem. Tako da se baš i nije posve koncepcijski promašilo.

Ostatak materijala je iz perioda od 1972. do 1989.godine i s njim nema takvih dilema. Priča se nastavlja sa obradom pjesme “Par godina za nas” iz 1989.godine i sa potpisom “Ekatarine velike”. I to je, vjerovatno najpoznatija pjesma na ovom albumu i onaj jedini pravi hit o kojem sam govorio.

Slijedi obrada “Atomskog skloništa” i pjesme “U vremenu horoskopa”. U pitanju je naslovna pjesma trećeg studijskog albuma ovog sastava iz 1980.godine. Kao i kod “Par godina za nas” ni ovde nisu puno odstupili od originala, ali to im, očito, nije ni bila namjera.

A onda slijede dvije poslastice. Kada pomenete “Riblju čorbu” i “Bijelo dugme” znate da tu ima toliko velikih pjesama da uopšte nije lako probrati. A Đorđe David je probrao posve neočekivano. Iz cjelokupnog repertoara “Riblje čorbe” on se odlučio za baladu “Kad ti se na glavu sruči ceo svet”. Pjesmu poznaju uglavnom pasionirani “čorba” fanovi. Objavljena je 1982.godine i zatvarala je A stranu albuma “Buvlja pijaca”. Bio je to jedan od posljednjih velikih radova Rajka Kojića. I dok je kod “Čorbe” ta pjesma bazirana na skoro pa akustičnim gitarama David i grupa su joj dali klasičan aranžman jedne hard rock balade.

“Bijelo dugme” opet ima takvu reputaciju da je, šta god uzmete, nekad bilo hit. Ipak junaci naše priče su se i ovde opredjelili za neobičan izbor. Odlučili su se da ponovo snime pjesmu “Ne gledaj me tako noćas i ne ljubi me više” iz 1975.godine i sa drugog albuma “Bijelog dugmeta”, čuvene ploče “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Zanimljiva je to pjesma. Sjećam se da sam u vrijeme njenog pojavljivanja bio tinejdžer i da smo je dosta i voljeli i slušali. Kasnije se negdje usput izgubila i iz programa radio stanica i iz koncertnog repertoara. A kuriozitet je da je upravo ta pjesma izabrana za najavni singl albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ima kod “Dugmeta” pjesama koje svaki dobar pjevač može pristojno otpjevati, a ima od onih koje naprosto zahtjevaju Bebeka. E ova je jedna od tih drugih. Đorđe David je dobar pjevač, ali nije Željko Bebek. I tim sam valjda sve rekao.

Na albumu se i nastavilo sa biranjem pjesama koje će rijetki prepoznati. Možda je to napravljeno i da oni koji budu slušali album pomisle kako su to origanlne autorske pjesme i dodaju još koji poen na konto Đorđa Davida i njegove grupe. A možda im se samo dopadaju te pjesme. U takvu priču se sasvim lijepo uklapaju i “Mamurni ljudi” i “Slobodan i svoj”. Prva je uzeta iz 1987.godine sa albuma “Kao kakao” skopske grupe “Leb i sol”, a druga je probrana iz 1982.godine i sa albuma “Zbog tebe bih tucao kamen” Olivera Mandića. I zazvučale su puno drugačije od originala, što je valjda i smisao pravljenja ovakvih albuma.

Prije ponovljene “Gde si” suočavamo se sa Davidovom verzijom “Pjesme broj 3”, čuvene balade sa prvog albuma grupe “Time” iz 1972.godine. Sve ono što sam rekao za Bebeka vrijedi i za Dadu Topića. S tim što se ovde Đorđe David ipak malo više primakao originalu.

Da bi ovo, u pravom smislu te riječi, bila jugoslovenska ploča njeni kreatori su birali autore i izvođače iz cijele Jugoslavije. Uz četiri pjesme beogradskih sastava dobili smo po jednu iz Pule, Sarajeva, Skopja i Zagreba.

A ako me na kraju pitate da li je ovim albumom Đorđe David obezbijedio da se te pjesme ne zaborave moram vam reći da nije. Srećom te pjesme su sebi već obezbijedile malo duži rok trajanja. Da je do samog Đorđa Davida teško da bi ih on sačuvao od zaborava. Naprosto on nije ime tog kalibra. Ali ako je i malo pretjerao sa naslovom te ne znači da u ovom albumu ne može da se uživa. Može, vjerujte mi.

Bosanskohercegovačka muzička tradicija sigurno se ne iscrpljuje muzičkim nasljeđem tri najveće etničke skupine. Neprocjenjivo muzičko blago krije se u seharama sarajevskih i bosanskih Jevreja, ali previše rijetko je iznošeno na svjetlo dana. Jedna od rijetkih koja je stekla svjetsku slavu izvodeći upravo sefardski melos jeste Flory Jagoda, Sarajka koja je rođena kao Flora Papo negdje odmah poslije Prvog svjetskog rata, a umrla je krajem januara ove godine u svojoj devedeset i osmoj godini i daleko od rodnog grada.Zašto vam pominjem Flory Jagodu? Zato što sam čuo njenu nasljednicu. Preslušavajući još neobjavljeni album Zorane Guja “Sephardica” postalo mi je jasno da je ona ta koja će nastaviti nositi tu baklju dalje. Zorana je ona nova Jagoda koja je procvjetala ovog proljeća.Zorana Guja je ugledna etnomuzikologinja, ali i rijetko ubjedljiv vokalni solista. Svojim prvim albumom ona je publici predstavila tradicionalne napjeve Romanijske regije. U svom istraživanju muzičkog nasljeđa sada se dotakla sefardske muzike.I odmah vam moram reći da je u tih jedanaest pjesama ponudila je i tri iz repertoara Flory Jagode sa dozvolom njenih nasljednika. Zorana je zaokružila jednu nenametljivu muzičku priču, skupljenu između dva klasika sefardske muzike, pjesama “Adio kerida” koja otvara i “Kad ja pođoh na Bentbašu” koja zatvara album. Oko ove posljednje se dugo lome koplja da li je u pitanju melodija koju su Sefardi ponijeli iz Španije pa je preko Istanbula donijeli i u Sarajevo. Ili je, kako tvrde drugi, u pitanju turski vojni marš koji je komponovao Rifat Bey i koji su u ove krajeve donijeli turski askeri. Ja sam skloniji prvom tumačenju jer se ta pjesma stilski posve uklapa u muzičko nasljeđe ovdašnjih Sefarda.Zoranin glas je nešto najčišće što ste odavno čuli, to vam garantujem. Poput planinskog potoka njen glas vas vodi kroz brzake i kaskade kojima se samo možete diviti. A onako kako se sefardska muzika mješala sa ovdašnjim muzičkim tradicijama to možemo osjetiti i u nekim pjesmama na ovom albumu. I to je samo dodatni kvalitet ovog albuma. A kada se takav anđeoski glas kakav Zorana sigurno ima udruži sa vrhunskim instrumentalistima kakvi su njen otac Slaviša Guja i Darko Košavić koji je još prije tridesetak godina otkrio ljepotu sefardske muzike i kada se oni potrude oko aranžmana dobijete pjesme kojima ćete sigurno vraćati iznova i iznova. I neće vam dosaditi. Bar sam ja prilikom svakog novog slušanja otkrivao nešto novo. I gosti poput violinista Ivane Đurić i Vladimira Stanojevića donose neki svoj prepoznatljivi pečat koji postaje samo nova potvrda da se radi o vrhunskom ostvarenju.Ne znam u kojem će pravcu dalje Zorana djelovati. Možda će nam otkriti neku novu i drugačiju zaboravljenu i prašnjavu fioku našeg muzičkog bogatstva i možda to neće imati nikakve veze sa sefardskom muzikom ovog podneblja. Ali, bez obzira na to, može biti ponosna jer je albumom “Sephardica” ostavila kapitalno djelo od kojeg će morati polaziti svi koji se sutra budu htjeli baviti ovom vrstom muzike.