Dva velikana za dva dana

Ubrzanim tempom ostajemo bez nekadašnjih velikana. Očekivao sam ja to, ali baš dvojica u dva dana. Ipak je to malo previše. Protekle sedmice tako su nas ostavili Kićo Slabinac i Nedžad Imamović. Dvije ličnosti, dvije karijere, ni po čemu slične osim po tome što će nam i jedan i drugi nedostajati.

Kićo je bio zapravo sve što se u muzici moglo biti na ovim prostorima. Žanrovski je pokrio prostor koji je toliko širok da ga prije njega niko nije tako pokrio. A teško da će i nakon njega. Počeo je kao jedan od pionira rock’n’rolla na ovim prostorima i sa svojim “Dinamitima” iz Osijeka širom tadašnje Jugoslavije propovijedao je novu rock religiju. Dva temeljna zaštitna znaka “Dinamita” bili su Bočekova gitara i Kićin vokal.

Potrajat će to tako sve do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka da bi Kićo shvatio da rock’n’roll i nije tako komercijalna muzika od koje bi se moglo lagodno živjeti i pravi prevrat u svojoj karijeri. odlučuje da pjeva šlagere, zabavnomuzičke melodije i već prva takva pjesma postala je evergreen. U pitanju je pjesma “Plavuša” koju je objavio 1969.godine.

Tokom prve polovine sedamdesetih redaju se novi hitovi kao što su “Vjenčanja neće biti”, “Tri slatke riječi”, “Tvoj dječak je tužan” i prije svih i iznad svih pjesma po kojoj će ostati zauvijek upamćen, pjesma “Zbog jedne divne crne žene”.

Do kraja sedamdesetih došlo je ponovo do zasićenja i, mada i dalje snima albume u pravilnim razmacima, osjeća da može da iskoristi popularnost rockabilija i snima dva albuma sa rock standardima u osamdesetim godinama. Puni krug je napravio kada je odlučio da se potpuno posveti slavonskoj narodnoj muzici i počne snimati i izvoditi bećarce i uopće tamburaške pjesme. Teško da se bilo kome mogu dopasti sve te njegove muzičke faze, ali teško i da će se naći neko kome se neće dopasti baš nijedna. Kod Kiće je apsolutno svako mogao pronaći nešto za sebe.

Za razliku od njega Nedžad Imamović je, na prvi pogled, imao prilično predvidljivu, stabilnu i dosljednu karijeru. Ali samo na prvi pogled. I on je šezdesetih godina prošloga vijeka počeo kao rock muzičar. I to je svirao bubnjeve u grupi “Biseri”, a dešavalo mu se i da svira sa tada posve nepoznatim Goranom Bregovićem.

Od kraja šezdesetih svira u raznim orkestrima,a prati i najpopularnije pjevače tog vremena i ostavlja značajan trag na nekim od najvećih pjesama tog doba. Sarađuje sa Safetom Isovićem, Nadom Mamulom, Zehrom Deović, Hankom Paldum, Josipom Lisac, Hašimom Kučukom Hokijem, Tomom Zdravkovićem, Harisom Džinovićem, Duškom Kulišom i mnogim drugim. Tek od početka sedamdesetih počinje i pjevati i to na nagovor prijatelja iz orkestra. Sa ocem Zaimom je 1978.godine snimio zajednički album “Stara staza”.

Sigurno nije bilo lako muzički odrastati u sjeni velikana kakav je bio njegov otac Zaim Imamović. Nedžad nije ni imao namjeru da se nadmeće sa ocem. Naprosto je volio muziku, osjećao se prijatno u sevdahu i napravio je solidnu, ali ne i impresivnu karijeru. A slovio je i za vrsnog bas gitaristu.

Bez ikakvog kompleksa je primat prepuštao kasnije i svom sinu Damiru i u tom procjepu između dvije generacije nalazio je mjesta za sebe. Bez namjere da se nameće, bez onog samoreklamerskog gena, on je više živio za muziku i zbog muzike, a manje od muzike. I onako kako je živio tako je i otišao. Tiho, toliko tiho da smo svi ostali zatečeni i prilično dugo čekali na potvrdu vijesti o njegovoj smrti jer su je portali objavili sa zakašnjenjem tipičnim za njih. Onako kako im nije bio zanimljiv za života jer nikada ništa skandalozno nije napravio tako im se i u smrti pomalo osvetio za to ignorisanje. Njegova smrt je bila obična smrt, ni po čemu atraktivna, čak nije bila ni od korone.

O cvrčku i mravu 2020.godine

Malo ih je koji ne znaju basnu o cvrčku i mravu. O lakomislenom cvrčku koji je cijelo ljeto plesao i pjevao i nije mislio na sutra i vrijednom mravu koji je znao da ljeto ne može potrajati i sakupljao je hranu za crne dane koji će, znao je on to iz iskustva, sigurno doći. A kad su ti crni, ili preciznije hladni, dani došli mrav je uživao u sigurnosti svog doma, a cvrčak se smrznuo. Doduše, ima i onih blažih verzija u kojima je mrav ispao ne samo vrijedan nego empatičan pa i pomalo glup i pustio cvrčka u svoj dom.

Ko je mogao i pomisliti da ćemo gledati korona verziju te basne pred svojim očima. Muzičari, ljudi koji su godinama jako lijepo živjeli od toga što zabavljaju narod, nisu mislili da bi to moglo potrajati pa se mnogi od njih nisu obezbijedili za crna vremena. A crna vremena došla i oni zakukali mravu da ih spašava. A mrav je, u ovom slučaju, bila država. Država koja je ograničila broj osoba koje se mogu okupljati na jednom mjestu i time praktično zabranila javne nastupe.

Prvo je svoj glas podigla Nina Badrić tražeći pomoć za jadne, socijalno ugrožene estradne zvijezde. Onda joj je jedna gospođa koja se bavi poljoprivredom u Slavoniji, poručila kako kod nje ima posla, ako je spremna da okopava krompir. Nina nije više govorila o ugroženosti i krompir je nastavila dodirivati samo u vlastitoj kuhinji. Ako i tamo.

Ovih dana je sličnu poruku, samo sa još više očaja, uputio Goran Bare, nudeći se da radi ne samo na njivi nego i kao konobar ili kao bilo šta drugo. Njemu nešto više vjerujem nego Badrićki kada kaže da je na rubu egzistencije. Prvo, on je puno manje zarađivao od nje, a drugo teško da on baš može biti primjer nekoga ko šteka lovu u madrac. Nije on ništa tražio od države, on je tražio posao, ali njegov apel je aktuelizirao priče o tome treba li država u svojim paketima pomoći da se sjeti i muzičara kojima je sama onemogućila rad?

Treba, ali jednako kao i svih drugih. Šta to konkretno znači? Pa ako je svaki mali obrtnik morao dadokaže da mu je pao promet zbog uvedenih mjera zar to ne bi morali dokazati i muzičari. Ako su svi ostali morali završnim obračunom dokazivati koliko su 2019.godini zarađivali, a koliko zarađuju sada ne bi li bilo logično, prirodno i pošteno da i muzičari pruže neki dokaz o drastičnom padu svojih prihoda?

Naravno da bi. Ali tu sad dolazimo do problema. Najveći broj muzičara nije ni prijavljivao svoje prihode od živih nastupa. A i zašto bi? Gazde su ih plaćale na ruke, a kad vidiš gutu para u rukama nije baš najlakša stvar na svijetu da tu gomilu osakatiš samo zato da bi dao državi njen dio. Pa onda počneš izmišljati svakojaka opravdanja. Tipa: šta je meni država ikad dala i šta će meni uopšte država. Šta ona meni može pomoći? Samo uzimaju.

I onda se ispostavi da dođu vremena kad ti ta ista država može pomoći, a ti ne možeš dokazati da zarađuješ manje jer si godinama prikazivao kako zarađuješ jednu lijepu okruglu – nulu. A ako si godinama zarađivao nulu i sad zarađuješ nulu kako očekuješ da država odriješi kesu i pomogne nekome ko je ostao na istom nivou kao i prije uvođenja mjera.

Sigurno je, međutim, da nisu svi u istoj situaciji. Kao što nisu Badrićka i Bare. I tu treba da pokažu solidarnost jedni sa drugima i da udruženja muzičara stupe na scenu i pomognu najugroženijima. A tek to je nerealno za očekivati. Nerijetko sam se uvjerio kako oni najbogatiji ne da imaju poslovičnu zmiju u džepu nego su od džepova napravili prave terarije. Tamo klupko zmija obitava.

Zato se nadam da će Bare dobiti ponudu za kakav konobarski posao. Pitate, da li bih ga ja zaposlio da imam kafanu? A da li biste vi zaposlili krdo djece da vode prodavnicu slatkiša?

Čarolija koju je vrijedilo čekati

Neka obećanja treba ozbiljno shvatiti. Negdje tamo 2015.godine moj Arnej je radio promo spot za dolazak Deezera u ove krajeve. I to sa Dinom Merlinom. Dini se dopao dečko sa amibicjom i profesionalnim pristupom poslu i kaže mi par mjeseci nakon toga kad smo se sreli “Amire, mali ti je odličan”. Ja nemu, naravno, odgovorim “znam Dino, a i sin mi je dobar”. Ali to nije tema ove priče. Mnogo važnije je da mi je Arnej tada, prepričavajući uitske sa snimanja, rekao kako Dino namjerava novi album objaviti 2020.godine. Tada mi se to činilo beskrajno daleko i sa nepovjerenjem sam prihvatio taj podatak. Pokazalo se kao tačno. Barem za sada. Najavni singl se pojavio pretposljednjeg Dana oktobra, a Dino je najavio novi album do nove godine.

Prošle godine, kada je već postalo jasno da od albuma zaista ništa neće biti prije 2020.godine nešto sam se čuo sa Dinom, iz nekih privatnih razloga. Na uobičajeno pitanje šta radi on je sa oduševljenjem, posve netipičnim za njega, pričao o tome kako je upravo izašao iz studija i kako je uradio pjesmu za koju je siguran da će biti hit. Nisam to nikad ranije od njega čuo. Perfekcionista kakav jeste nikada do kraja nije bio zadovoljan onim što bi napravio. Činilo mu se kako uvijek može još bolje. Sad kad sam čuo pjesmu “Mi” jasno mi je zašto je bio do te mjere oduševljen. Obećao je hit i hit smo i dobili. I to kakav. Ako je to bila ta pjesma. A ako je bila neka druga u pitanju onda se čovjek mora zapitati šta li nas još to očekuje.

Sad se ja malo foliram. Kao ne znam. Čuo sam ja još par pjesama i svaka od njih je mogla biti upravo ta. A ako prihvatimo da se “po jutru dan poznaje” ni ostale ne bi smjele zaostajati. Kao što nisu zaostajale ni na jednom od njegovih posljednjih pet albuma. Neki bi rekli četri, ali je nikako ne mogu dozvoliti da mi neko “Fotografiju” isključi iz kompleta tih velikih albuma.

Pjesma “Mi” ma koliko bila poletna, rasplesana, nepretenciozna i “ljetnja” jeste i mnogo više od toga. Kada pjesme radiš onoliko dugo koliko ih Dino radi sigurno je da one funkcionišu na više nivoa i donose nekoliko mogućih “čitanja” koja je autor zamislio i još bezbroj drugih koja slušaoci otkriju sami od sebe, a da pri stvaranju te pjesme nije postojala namjera da ode u tom pravcu. A u pjesmi “Mi” opet ništa ne djeluje ni pretrpano ni vještački. Sve je na svom mjestu i sve mora da bude upravo tu.

Svjestan sam ja da Dino Merlin, kao i svako drugi ko je odskočio od čaršije, ima mnoštvo onih koji ga ne podnose upravo zato što je izvirio iznad prosjeka i koji bi rado da ponovo uspostave taj prosjek uklanjanjem svega što štrči. Makar to značilo da treba pootkidati neke glave koje izviruju. Znam da ću i sam da budem kolateralna šteta zbog moje spremnosti da kažem šta mislim i ne povlađujem takvima. A takvi će reći da sam inače nekritičan prema Dini Merlinu i svakom njegovom novom albumu. Za odgovor samo mogu da ih pitam kakav su danas status stekli ti albumi koje su oni popljuvali u trenutku njihovog pojavljivanja. Ne može svako baš sve da shvati. I to je tako. I to ne možemo promijeniti. Ali bilo bi dobro da pokušamo shvatiti šta to ne možemo shvatiti. I da sebe poštedimo bruke napadajući nešto što je izvan dometa naše spoznaje.

A takvi, kad više nemaju argumenata, potegnu pitanje autorstva i plagijata. I uzalud im ja pokazujem omote na kojima su uredno poptisani i Prince i Michael Jackson i Luca Carboni ili neki drugi autori oni ne vjeruju svojim očima. Povjerovati svojim očima značilo bi prestati vjerovati svojoj mržnji. A mržnja je nekima draža od očinjeg vida. Kažu, to je na kasnijim izdanjima ubačeno kad je provaljen. I kako da im objasnim da ja imam uvijek ona prva izdanja, ona “ispod čekića”. A sam sebe sve češće pitam ne kako da im objasnim nego zašto da im objašnjavam.

Ogromna većina ostalih, oslobođenih zlobe i zavisti, dobila je pjesmu koja vrijedi i koja je, kako se u samoj pjesmi kaže “čarolija”. Dobila je priliku da okusi taj novi album i da ga sa nestrpljenjem očekuje. Neki će, nažalost, zauvijek ostati imuni na čaroliju. Na njihovu žalost.