Čini mi se da mi kao društvo, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, tonemo sve dublje i dublje i aktivno potvrđujemo tezu da i ispod dna postoji nekakvo dno koje samo mi, izgleda možemo dokučiti. Ali nije do kandidata. Do nas je kad su nam u redu ti i takvi kandidati. Zar stvarno mislite da zaslužujemo bolje? Svako malo pokažemo koliko smo nezreli za demokratiju. I ne samo za demokratiju nego za svaku normalnu komunikaciju.

Sve je eskaliralo Bećirovićevim napuštanjem debate na televiziji N1 u srijedu kada se (očekivano i najavljeno) nije pojavio Izetbegović, te debatom od četvrtka na kojoj su učestvovala sva tri kandidata za bošnjačkog člana predsjedništva. Neću vas zamarati detaljima o tome šta je ko kome rekao, ko ga je kome šuknuo, šta je ko kome propustio da kaže (i na kojem jeziku). Nije to toliko ni bitno. Puno je važnije šta su Bosanci i Hercegovci jedni drugima govorili nakon te debate.

Pojavilo se par tanušnih glasića razuma koji su pokušali objektivno i nepristrasno analizirati taj okršaj, ali su oni vrlo brzo zagušeni i zaglušeni ispod nekontrolisanog talasa mržnje i netrpeljivost koji su, prema raznim kandidatima dolazili sa raznih strana. I samo im je jedno zajedničko, tim bijesnim nasrtajima, to da im ništa nije zajedničko. Kao da su ljudi gledali dvije različite emisije u dva različita svemira, samo sa istim akterima.

Svako ovde kod nas vidi samo ono što on želi da vidi. Istina nije ono što je istina nego ono što je u stranačkoj centrali saopšteno kao istina. Pa čak nije ni nužno da nosioci te netrpeljivosti budu članovi neke stranke, dovoljno je samo da simaptiziraju neku stranku pa da izgube svaki osjećaj za realnost. Ne moraju čak ni to. Nekada je važnije to što nekoga ne podnose od činjenice da nekog drugog simpatišu.

Povremeno, čak ni ti ostrašćeni jurišnici ne mogu a da ne primjete da čamac u koji su se ukrcali pušta na sve strane. I mislite da priznaju opasnost u kojoj su se našli? Mislite da priznaju vlastite greške ili greške svojih predstavnika kao prvi preduslov da se te greške isprave, da se te rupe začepe prije nego čamcu više ne bude spasa, a shodno tome i njegovim putnicima? Nema šanse. Tada na scenu stupa relativizacija ili ono čuveno “ali”.

Mi možda imamo te rupe kroz koje ulazi voda, ali kod njih tamo rupe su veće i voda brže ulazi. Nije važno što je moja diploma sumnjiva važno je da su njihove sumnjivije ili ću se ja bar potruditi da ih učinim sumnjivijima. Znam ja da smo mi govna, ali i oni su i još više smrde. I uvijek će se pojavljivati neko ali. Šta je kog đavola izašla u minjaku i iza ponoći plesala u klubu ako nije htjela da je siluju. I ali i ali i ali. I nije baš da zabijaš glavu u pijesak, samo misliš da će tvoju vlastitu nakaznost ublažiti to što ćeš uprijeti prstom u tuđu. Neće brate. Samo će biti više nakaza oko nas.

I šta god vaš pulen, vaš favorit, vaša uzdanica uradi vi ćete za to naći opravdanje. Naći ćete nekakvo ali da iskopate razumjevanje za ljude koje je nemoguće razumjeti. Za postupke koje je nemoguće opravdati. Jedno zlo se ne potire drugim zlom. Samo se umnožava ukupna količina zla na svijetu.

I zato sam duboko uvjeren kako sve te debate, sve te plakate, skupovi, spotovi, slogani, da sve to nema nikakvog smisla. Ovo bosansko društvo je do te mjere podijeljeno da je prohodnost između stranačkih tabora zaštopana kao kanalizacija u onim institucijama gdje se sere preko stvarne potrebe. Ko je rekao parlament? Nisam ja rekao parlament.

Uglavnom, nećete tim nagovoriti nikoga da promijeni mišljenje i glasa za vas. Morao bih biti beskrajno naivan pa da vjerujem da se glasači nisu odavno opredijelili. Ako nekome nisu bile dovoljne četiri godine pa da procijeni koju opciju želi podržati i ako će se opredijeliti na osnovu toga što će neko reći ili uraditi u ovih desetak dana, taj je, izvinjavam se, ali za ozbiljno psihijatrijsko posmatranje.

Čak i ovi populistički potezi koje vlade na raznim nivoima povlače teško da mogu promijeniti nečije mišljenje. Uzeće uredno svako onih federalnih sto maraka pomoći ili kantonalnu subvenciju za grijanje (različite stranke, ali modus operandi isti) i opet glasati za onoga za koga želi. Čak neće ni kriti prezir prema takvim providnim pokušajima kupovine glasova.

Što se mene lično tiče ja sam još prije nekoliko mjeseci znao kako ću i na koga potrošiti svoje pravo na demokratiju. I ne, nema šanse da vam kažem za koga ću glasati ujutro drugog oktobra. Mogu vam, međutim otkriti za koga ću glasti naveče istog dana. Glasaću u “Zetri” i glasaću za Stinga. On me ni u jednom mandatu nije iznevjerio.

Do utorka 13.septembra ime Kornelija Kovača se pominjalo sporadično i, uglavnom, u specijaliziranim muzičkim krugovima. A onda je čovjek preminuo i odjednom je svima postao najbolji drug. A valjda to tako mora. Šta god u životu da napraviš sve to postane nevažno pred svakom dostupnom vještinom da umre.

I onda svi pronađu nekoliko ključnih biografskih podataka na internetu i naprave nekrolog. Odnosno tako urade oni naivni i prebrzi. Što bi rekao Balašević „na barikadama su uvek najbrži, ali ne i najmudriji“. Oni nešto pametniji sačekaju taj prvi nekrolog i onda ga svi samo kopiraju. I ako u samoj smrti nema baš ništa originalno u pisanju o smrti ima još manje kreativnosti.

Pokojnik je uvijek legenda, genijalac, neprevaziđen, najveći. Nekad pomislim da je za pisanje o pokojnicima dovoljno koristiti samo pridjeve. Imenice i glagoli više ne da nisu potrebni nego su, nekako i suvišni. Ali kad su ti baš svi legende onda i prave legende budu svedene na nivo prosječnosti. Kada su baš svi najveći i najveći od najvećih bivaju devalvirani i nekako se smanje. Skupe se kao čarape poslije pranja na neadekvatnoj temperaturi.

A Kornelije Kovač jeste bio istinska legenda i zaista jedan od najvećih. I tu nema nikakvog pretjerivanja. Ali kako da to iz par šturih biografskih podataka shvate oni koji su se rodili nakon što je njegov kreativni zanos dosegao svoj vrhunac? Nije dovoljno reći da je on svirao sa „Indexima“. Da bi se shvatilo u potpunosti šta to znači, to njegovo sviranje bi se moralo staviti u kontekst vremena u kojem se dešavalo. I ne samo sviranje. On je bio puno više od klavijaturiste u bendu. On je bio čovjek koji je promišljao popularnu muziku tog vremena i, što je još važnije, mijenjao je.

Pod njegovim uticajem „Indexi“ su krenuli u avanturu istraživanja potencijala tadašnje popularne muzike i to je, u konačnici, rezultiralo nekim od njihovih najzanimljivijih i najprogresivnijih radova. A ne bi bilo pretjerano tvrditi da je jednu od tih klica umjetničke radoznalosti u „Indexe“ posijao upravo Kornelije Kovač. A jako malo je bilo onih koji su se prisjetili kako je on jedan od autora kultne sarajevske pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”.

Ili šta znači kad se napiše da je bio osnivač „Korni grupe“? Mora se znati šta je značila, u svoje vrijeme, ta ista „Korni grupa“. Da je taj sastav bio jedan iz onog pokera najvećih prije pojave „Bijelog dugmeta“. Uz „Indexe“, „YU grupu“ i „Time“.

Da, tačno je da je on napisao neke od najvećih hitova Zdravku Čoliću. Ali ne samo to. On je stajao autorski i producentski iza nekih od najvažnijih Čolinih projekata, pa i onog neprevaziđenog albuma „Ako priđeš bliže“ iz 1978.godine. Baš je Kornelije bio onaj alhemičar koji je otkrio kako da se dotadašnji beskrvni šlageri transformišu u punokrvne pop pjesme novog doba i za nove generacije.

Cijeli život je autorski klackao između zahtjevnih i nimalo pitkih kompozicija progresivnog rocka i jednostavnih pjesmica za masovnu upotrebu. I, što je najljepše od svega, nije u tome vidio nikakvu nedosljednost ili nesklad. To su bila samo dva aspekta njegove ličnosti. Dva aspekta koja su možda imala različitu muzičku ideologiju, ali su davali produkte vrhunskog profesionalizma. I uvijek su postavljali nove standarde. I dok bi ostatak scene nakon dvije ili tri godine uspijevao da se približi tim standardima Kornelije bi otišao opet korak dalje. Ili nekoliko koraka dalje.

U ovih skoro četrdeset godina koliko pišem o muzici nije bilo previše potrebe da se, iz profesionalnih razloga, srećemo. Pa se nismo ni sretali. Tu i tamo u prolazu, na nekakvim grupnim manifestacijama. I uvijek sam zazirao od njegove veličine. Kad neko baca preveliku sjenku plšašiš se da je ledeno u toj sjenci i trudiš se da joj se niti ne primakneš.

Ipak, prije tri ili četiri godine „Hayat“ je u Domu mladih organizovao jednu zanimljivu manifestaciju posvećenu sarajevskoj pop rock sceni. Nastupile su sve same zvijezde, a koncentracija velikih imena i u publici bila je zastrašujuća. Bio je tu i Kornelije. Već se vidjelo da nije u najboljoj formi i da je dosta iscrpljen. Sa uobičajem nedostatkom i obzira i takta odlučio sam da se propisno upoznamo.

Pravo da vam kažem ne znam o čemu smo razgovarali. Meni je bilo važno da razgovaramo. Bilo je to, na izvjestan način, kao da te dotakne dašak istorije. Kao da spomenik siđe sa svog postolja samo da na trenutak popriča sa tobom i vrati se u svoju pozu za vječnost. I Kornelije se vratio u vječnost iz koje smo ga, nesvjesni svoje privilegije, posudili.