Svi putevi vode mimo Sarajeva

Moji prijatelji sa jednog uglednog portala nazvali su me i pitali za mišljenje o tome zašto velike svjetske muzičke zvijezde, prilikom svojih turneja, zaobilaze Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. I kada sam krenuo da im dam odgovor shvatio sam da ga je nemoguće dati u par rečenica. Niti je moguće izdvojiti jedan jedini razlog kao ključni.

Prvo da preispitamo tu tezu da li planetarna muzička elita zaista zaobilazi ovu zemlju. Nije teško nabrojati značajna imena koja su nas posjetila u posljednjih četrdeset godina. Prije svih “U2” pa “Simple Minds”, “Wishbone Ash”, “Uriah Heep”, Elton John, Peter Green, “Saxon”, “The Stranglers”, “Vaya Con Dios”, DJ Bobo… Ukratko dva – tri imena po dekadi. I to su dolazili, uglavnom, u vrijeme kada više ništa nisu značili na svjetskoj muzičkoj sceni. Dolazili su u trenucima kada je njihova karijera bila na dnu ili vrlo blizu dnu. Naravno, sa izuzetkom sastava “U2” koji nas je uvrstio u zvaničan program svoje velike svjetske turneje.

U isto vrijeme po našem komšiluku su se mogli gledati “The Rolling Stones”, “Deep Purple”, Madonna, David Bowie, Eric Clapton, “Nirvana”, Bob Dylan, Sting, “Boney M”, Paul McCartney, Eddie Grant, Joe Cocker, “Dire Straits”, Tina Turner i da ne nabrajamo dalje.I to nije nešto što se dešava samo sada u poratnoj i postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Ista priča je bila aktuelna i u vrijeme nekadašnje zajedničke države. Bosna je i tada bila na totalnoj margini kada je svjetski rock’n’roll bio u pitanju.

I ako mene pitate ja imam nekoliko objašnjenja zašto  danas svjetske zvijezde ne pohode moju zemlju i moj grad. Pod broj jedan u pitanju je najobičniji strah. Prije organizatora koncerata nego samih izvođača. Kada se nekome i učini da bi bilo lijepo zasvirati u Sarajevu, zbog svega onoga što pojam Sarajevo sa sobom povlači, ispostavi se da se najmanje pita onaj koji svira koncert. Svi veliki bendovi su velike kompanije i imaju timove advokata koji pripremaju njihove turneje. I onda ti advokatski timovi izreknu basnoslovne sume na ime osiguranja koje bi organizatori morali platiti ako žele upriličiti takvu vrstu koncerta i ovde, kod nas. Iako je i meni i vama definitivno jasno da nije ništa opasnije svirati u Sarajevu nego recimo u Beogradu, Budvi ili Zagrebu tu vrstu logike svjetske kompanije koje se bave organizacijom koncerata ne prihvataju i traže dva ili tri puta veće iznose na ime osiguranja ako se dolazi u Sarajevo.

Drugo, cestovna infrastruktura je kod nas posve neodgovarajuća za transport te skupe i glomazne opreme za velike koncerte koja se prevozi specijalnim kamionima koji se naprosto ne snalaze na bosanskim cestama. Koliko god taj argument nekome djelovao smiješan, toliko puta sam ga čuo od relevantnih koncertnih agencija da ga se ne smije zanemariti.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da se uz pojam Bosna još uvijek vežu slike ubijanja i razaranja, slike stravičnog rata, a prosječna rock’n’roll zvijezda nije baš ekspert za geostrateška pitanja pa da ima jasnu informaciju o tome da mu ovdje ne prijeti ni glad ni žeđ ni zalutala granata.

Ali, hajde ostavimo sve to po strani. Sve bi to nekako bilo manje važno kada bi postojao osnovni motiv za organizaciju takvih koncerata, a to je – novac. Zarada. Profit. Naprosto ne postoji kritična masa publike koja bi svojim dolaskom na te koncerte i kupovinom karata finansijski opravdala dovođenje tih preskupih svjetskih karavana. Od svih pomenutih koji su prošli kroz Sarajevo samo su “U2” išli na stadion. Svi ostali su, u najboljem slučaju, pokušali da napune “Zetru”. Čak i kada bi im to pošlo za rukom,  a izuzetno rijetko im je polazilo, puna”Zetra” garantuje tek nešto malo više od pozitivne nule. A prečesto je “Zetra” ili “Skenderija” bila daleko od ispunjene pri takvim eksperimentima. To je rezultat, s jedne strane nepostojanja značajnog broja poklonika takve vrste muzike u Bosni i Hercegovini, a sa druge strane mizerne platežne moći stanovništva.

Da bi takvi mega koncerti bili isplativi i ulaznice moraju imati mega cijene koje malo ko može da sebi priušti. I zato se moglo i desiti da Elton Johna dođe vidjeti svega par stotina ljudi u tada novootvorenoj “Zetri” ili da kultni sastav kakv su “The Stranglers” otkažu koncert jer nije bilo interesa za njihov nastup.

Koliko ja pamtim, a dobro pamtim, samo u dva slučaja smo mogli govoriti o značajnoj posjeti. Kada su dolazili “U2” na “Koševo” i kada je DJ Bobo napunio “Zetru”. Možda nije naodmet napomenuti da je u oba slučajna lokalni promoter bio Faruk Drina. To govori da uz dobru organizaciju i primjenom malih trikova zanata, Drini dobro poznatih, može da se pozitivno posluje i na takvim koncertima. Samo što su tu troškovi puno veći, a zarada skoro pa jednaka onoj kao kad dovedeš Acu Lukasa ili Zoricu Brunclik, na primjer.

I zato ne pitajte mene zašto je nama Zorica sudbina dok u susjedstvu idu na koncert jednom Cohenu na primjer. Zato što ona ima većinu u ovom gradu kada je u pitanju muzički ukus. I ne vidim načina da se to promijeni dok god ljubitelja rock’n’rolla u ovom gradu bude taman toliko da se napuni “Sloga”. Eto, zato svi rokerski putevi vode mimo Sarajeva.

Advertisements

Ubistvo sa predumišljajem

Za one koji nisu iz Sarajeva, ili za one koji eto nisu pratili medijska izvještavanja u posljednjih nekoliko dana da dam kratki uvod u ovu priču. U utorak devetog juna, nešto malo prije ponoći, na tramvajskoj stanici preko puta Predsjedništva Bosne i Hercegovine stajalo je dvoje mladih ljudi koji su, eto došli da vide to Sarajevo o kojem su svi pričali. Ona iz Srbije, on iz Njemačke. Topla, ljetnja, sarajevska noć, smiju se i čekaju tramvaj koji samo što nije. I malo prije tramvaja stiže smrt koja je za ovu priliku uzela obličje nadobudnog, divljeg i bezobzirnog sarajevskog momka koji je punom brzinom naprosto prešao iz vozne trake na tramvajsko stajalište. I ubio Jelenu, a njenog pratioca do te mjere unakazio da neće biti nikakvo čudo ako od svega ispadne dvostruko ubistvo.

Ubistvo. S punom sviješću i jasnom namjerom ispisujem tu riječ. Jer ovo nije saobraćajna nesreća kako su prenijeli mediji. Ovo je ubistvo i to sa predumišljajem. Ne tvrdim da su mete divljaka za volanom bili baš ovo dvoje mladih ljudi. Ali on je već izvjesno vrijeme svojim ponašanjem iskazivao nedvosmislenu namjeru da ubije nekoga. Žrtve jesu nasumične, ali tragedija je odavno najavljena. I niko ništa nije preduzeo.

Kada tonu čelika usmjeravate kroz grad brzinom od 120, 150, 180 ili 200 kilometara na sat vi ne radite ništa drugo nego nastojite nekoga da ubijete. Nema nikakve razlike izmedju takvog postupka i ,recimo, onoga kad se popnete na neboder i pucate po ulicama da raja vidi kako super oružje imate. A ako neko i pogine niste vi krivi. Šta su izlazili na ulicu. Te ulice ionako pripadaju samo vama. Vama žestokim momcima kako volite da vas zovu. Ja bih rekao žestokim budalama kad vaša djela ne bi imala tako tragične posljedice. Svi vi koji sa prezirom gledate na ograničenja brzine sa olimpijskih visina vaše neiživljene egzistencije morate znati da ste ubice. Svejedno da li ste već nekoga ubili svojom igračkom na četiri točka ili to tek treba da se desi. Pitanje je samo vremena.

U ovom konkretnom slučaju predumišljaj je bio očit i nedvosmislen. Ubica za volanom iz Titove imao je već dosije zbog saobraćajnih prekršaja. I hajde de. Svakome se može desiti. Ali ne dešava se da svako vijest o tome da je napravio prekršaj prokomentariše riječima da su to objavili samo da se vidi kako mu je lijep auto. Ne slika svako svoj brzinomjer da se vidi da se vozi brzinom od 180 kilometara na sat. Kad sve to uzmete u obzir možete li zamisliti ikakav drugi epilog od onog koji se desio? Da nije bila Jelena bila bi neka druga. Ili neki drugi. Ali ubica bi bio isti.

A gdje imate zločin obično imate i saučesnike. Pogledao sam facebook profil tog lika. I komentare onih koji su podržavali njegove vratolomije i njegovo nepoštivanje saobraćajnih propisa. Svi oni koji su mu davali podršku, svi oni koji su neštedimice dijelili lajkove takvom ponašanju moraju znati da su saučesnici u ubistvu. Znam ja da nema suda koji će ih goniti zbog toga. Niti ja želim sudskim organima govoriti šta da rade. Ja želim baš njima, ovim saučesnicima u zločinu da kažem šta da urade. Pogledajte se u ogledalo i zapitajte se koliko ste krivi. Možda bi vaše neodobravanje dovelo do toga da momak ,koji sasvim neopravdano nosi ime koje znači “časni”, pronađe zaista malo časti u sebi i zapita se ugrožava li on i nekog drugog, a ne samo sebe takvom drskošću za volanom. Da ste organe gonjenja upozorili na njegovo ponašanje za volanom, možda bi mu oduzeli vozačku dozvolu, pa on ne bi bio u prilici da nekome oduzme život. Puno je tih možda i jedna izvjesnost. Neko je nekoga ubio automobilom. A mnogi drugi koji su gledali kako se taj automobil iz dana u dan pretvara oružje ostali su nijemi.

I zato ću ponovo izreći svoj stav zbog kojeg su me mnogi proteklih mjeseci prozivali. Društvene mreže i internet  jesu javni prostor. I taj javni prostor treba pratiti. I reagovati. Da su nadležne institucije imale zakonsku osnovu da to urade u slučaju ovog posljednjeg bijesnog i objesnog vozača. i da su to uradile, znam da bi bilo mnoštvo nevladinih organizacija koje bi se obrušile na policiju zbog ugrožavanja ljudskih prava. Zato bi Jelena ostvarila pravo na život i meni bi to bio dovoljno dobar razlog da izdržim njihovo “pravedničko” kevtanje.

Gdje ćete za Papu?

U petak, dan uoči Papine posjete Bosni i Hercegovini dobro me nasmijao post koji je na svom facebook profilu ostavio moj vlastiti sin. Postavio je pitanje “Gdje ćete za Papu?”. A onda sam shvatio da je u toj rečenici dobro, precizno i u detalj pogođena suština ove posjete. Papin dolazak smo definisali kao dolazak praznika, a ne kao osobe. Bilo je to nešto kao kad te pitaju “Gdje ćeš za Novu?” ili “Gdje ćeš za prvi maj?”

Provjerio sam za svaki slučaj ima li u frižideru sarme i ruske salate, a u tv programu sam očekivao četiri skakaonice i bečki koncert. Mame ovce su po drugi put u dva mjeseca neposlušne potomke plašile predstojećim praznikom. I utvrdio sam da nije praznik, mada smo bili u prazničnom raspoloženju. Iako nam je samo dolazio Papa. Samo?

Najneobičniji i najnarodskiji Papa koji se pojavio u posljednjih stotinjak godina obišao je u svoje dvije godine pontifikata svega jedanaest zemalja. Među njima i Bosnu i Hercegovinu. Prije dolaska htio sam da vjerujem da je to s posebnim razlogom. Nakon njegovog odlaska iz Sarajeva siguran sam da jeste sa posebnim razlogom.

I hvala mu na tome. A još više mu hvala što je svojim ponašanjem tokom tog boravka spriječio da se ovaj događaj izrodi u paradu poltronstva. A nije da nismo bili na dobrom putu uvlačenja u svetu pozadinu valjda u potrazi za svetom stolicom. Niti je nama, a još manje Papi Franji trebala ta estradizacija njegovog dolaska.

Pravo da vam kažem stid me bilo kada su oficijelni spikeri na Koševu degutantno pozivali na skandiranje “Papa mi te volimo”. Valjda skandiranje treba da bude spontano, a ne dirigovano. I ne vjerujem da je  našem gostu to posebno prijalo. Srećom nije predugo potrajalo jer da jeste, siguran sam da bi se nastavilo sa “Tito – partija – omladina – akcija”. Čisto po inerciji.

Sva je sreća da je on takav kakav jeste pa je minirao i razmontirao zvanični protokol. Došao je u Bosnu i Hercegovinu da pošalje vrlo jasnu poruku i poslao ju je. Samo oni čija su srca otvrdla na finese u jeziku nisu ga razumjeli. Najvažnija poruka koju je poslao jeste da on u ovu zemlju nije došao da bi dao podršku ovima ili onima, da bi bio Papa samo jednih, nego je došao kao moralni autoritet da da podršku svima koji su spremni da grade i ovu zemlju i mir.

Iako je mir bio glavna poruka posjete ona je nosila jasnu podršku i zemlji Bosni i Hercegovini. Dva puta se poklonio našoj zastavi. Prvi put na aerodromu čime je natjerao i Čovića, hronično bolesnog od političke skleroze, da se konačno i on pokloni toj zastavi. To je ponovio i ispred Predsjedništva, samo se tada u ulozi asistenta u poklanjanju našao Mladen Ivanić.

Održao je on domaćim političarima još neke lekcije. Svoju poslovičnu skromnost demonstrirao je i činjenicom da se kroz Sarajevo vozio u najobičnijem “Ford Fokusu”. I to još spustio prozore. Noćna mora za svako obezbijeđenje na svijetu. I papamobil je sa dvije strane bio posve otvoren. Papa se naprosto ponašao kao da vjeruje da mu se u Sarajevu ništa ružno ne može dogoditi. I nije se dogodilo. Odnosno da budemo precizni još ne znamo. Hajde što je spuštenim prozorima demonstrirao da se ne boji atentatora – to je za svaki respekt. Ali to što je time istovremeno pokazao da se ne boji ni promaje, e to je za naše podneblje neviđena i nezabilježena hrabrost. Hrabrost čije će se posljedice možda tek osjetiti.

Možda se nekome čini da poruke ove posjete i nisu bile previše jasne i da je Papa pretjerano generalizirao. Upravo suprotno. Znajući za poslovični oprez Vatikana u izjašnjavanju o političkim pitanjima sve je bilo i preočito. Vatikan je dao podršku Bosni i Hercegovini i svim zajednicama u njoj, a katolička zajednica je kroz sva obraćanja nedvosmisleno poslala poruku državotvornosti.

Čak je u razgovoru sa mladima, odbacivši pripremljeni govor Papa izgovorio strašnu i zabranjenu riječ “bratstvo”. Da se tu negdje uplelo i “jedinstvo” spucala bi me paranoja da sam upao u neku vrstu zone sumraka ili vremenske petlje.

I da, jedan čin je danas bio posve izlišan. To što je gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić Papi Franji poklonio ključ grada Sarajeva. Pa zar nije svima nakon šestog juna jasno da njemu za ovaj grad ključ ne treba.