Nema potrebe da posebno naglašavam da ja te svoje sumnje i drugačije stavove tada nisam baš javno iznosio. Kao pravovjerni sljedbenik ukusa koji je diktirao neprikosnoveni “Džuboks” ja sam papagajski ponavljao ono što bih tamo pročitao. Makar i ne vjerovao baš do zadnjeg slova u to. U to vrijeme sam još manje povjerenja imao u vlastiti ukus i, ako mi se nešto ne bi dopalo, za to bih uvijek krivio samog sebe i moju nesposobnost da razumijem tu “veliku umjetnost” i inače neshvatljivu nama običnim smrtnicima. A kako nikad nisam želio biti ništa poput “običnog smrtnika” naučio sam lekciju i naučio sam šta da kažem u kojoj prilici, a da ne odudaram od vladajućeg mišljenja. A onda su došli “nadrealisti” i razbucali i ismijali takav pristup i životu i rock’n’rollu i umjetnosti uopšte. Došli su i probudili me i osvijestili me. Ali to će se, onako potpuno, desiti tek dvije godine kasnije. U vrijeme izlaska “Odbrane…” još uvijek sam se plašio da budem potpuno i bez ostatka svoj.

Ako i nisam okolo javno iznosio svoje stavove znao sam, sam za sebe, vrlo jasno šta je to ono u čemu se do kraja prepoznajem. A bila je to “Azra”. Do tada su Johnny i njegova ekipa objavili jedan standardni, jedan dvostruki album i dva singla. I sve to u toku dvije godine. Sigurno nije malo, ali nije bilo ni nešto do tada neviđeno. Za hiperprodukciju su ga počeli prozivati tek od 1982.godine kada je zaista zatrpao tržište svojim albumima. I dvostrukim i trostrukim.

Tamo negdje krajem zime ili početkom proljeća 1982.godine kao najava te diskografske lavine pojavio se koncertni album “Ravno do dna”. Bio je to snimak koncerta iz oktobra 1981.godine održanog u Kulušiću. Meni je ta ploča bila posebno važna, jer je skoro od tona do tona, od riječi do riječi, prenosila ono što sam ja mogao čuti dva mjeseca prije tog koncerta, na njihovom nastupu u Titogradu.

Bilo je to prvi put da je neki rock band objavio album na čak tri ploče. Jeste to poskupilo sam album i bio je to priličan udar na studentski džep, ali kako sam tada ono nešto malo džeparca trošio na malo šta drugo osim na knjige i ploče, mogao sam sebi to priuštiti. I nije taj album bio značajan samo zato što je prenosio atmosferu njihovih tadašnjih nastupa. Ne, bio mi je važan jer se na njemu našlo i dvadesetak pjesama kojih nije bilo na njihovim ranijim izdanjima. A uz to su išli i tekstovi svih pjesama na unutrašnjem omotu, pa nisam morao dane provoditi u dešifriranju poruka iz Džonijevog rafalnog izbacivanja stihova. Mada je on bio takva vrsta pjesnika da nije bilo dovoljno da raraznaš riječi koje izgovara da bi ih do kraja shvatio.

Najvažnije od tih novih pjesama bile su, svakako “Ravno do dna”, “Nedjeljni komentar” i “Đoni budi dobar”. Ova posljednja je iskorištena i za najavni singl i bila je ultimativna programska rock himna. “Ravno do dna” je, opet jedna od njegovih najsnažnijih pjesama iz prvog dijela karijere i prava je šteta što je nikad nismo dobili u studijskoj verziji na nekoj od ploča koje su uslijedile. A “Nedjeljni komentar” sa direktnom i jasnom porukom “zabranjeno je da se odgovara” bila je pjesma oko koje se Štulić već sporio sa “Jugotonom” kao svojim izvođačem. Bilo je tu u vrijeme izlaska albuma “Sunčana strana ulice”. Na ovoj ploči trebala se naći pjesma “Nedjeljni komentar”, ali iz “Jugotona” su sugerisali da se ona izostavi. Kao i pjesma “Kurvini sinovi”. Za “Kurvine sinove”, pjesmu koja je suštinski osuđuje hegemonističke težnje tadašnjeg Sovjetskog Saveza, u “Jugotonu” su smatrali da bi mogla narušiti naše diplomatske odnose sa Moskvom. Na kraju je postignut kompromis. Jedan od rijetkih na koje je Johnny pristajao u životu. Pristao je da izostavi “Nedjeljni komentar”, a “Jugoton” je dozvolio da na ploču idu “Kurvini sinovi”, ali sa fusnotom da je pjesma posvećena “imperijalizmu i hegemonizmu”. Dodavanjem i imperijalizma u cijelu priču sačuvana je ekvidistanca u globalnim odnosima.

Imao sam i ja svoje lične favorite među tim novim pjesmama. Pjesme kao što su “Rođen da budem šonjo”, “Reket roll iz Šume Striborove”, “Plavo – smeđe” i, posebno “Visoko iznad vlakova”. Koliko sam samo puta, kasnije, znao iskoristiti stihove iz te pjesme ne bih li blago pogurao neke djevojke ka odluci da pokušaju nešto sa mnom. Citirao bih poruku dopusti sebi da se zaljubiš/ baci čini na ideal. Ne znam koliko su ti stihovi pomagali. Neke bi dopustile sebi, neke ne bi. Danas vjerujem da su ipak neki drugi faktori, u to vrijeme, u značajnijoj mjeri uticali na njihovu odluku. Uglavnom, pune dvije sedmice od trenutka kada sam kupio taj album, iz moje sobice se mogao čuti samo taj “Azrin” koncert. A i krik iz pjesme “Visoko iznad vlakova”, ono kada Johnny svima poruči ja se zovem anarhija.

Negdje u petom ili šestom razredu u naše odjeljenje došla je jedna Sabina. Iz Banja Luke. Sestra joj je radila kao učiteljica u Skender Vakufu i ona je došla da živi kod nje i tu se školuje. Iz ko zna kojih razloga. Sad to nije previše ni bitno. I kako to obično biva ono dječaka što je bilo u odjeljenju pozaljubljivalo se redom u nju. Nije ni mene mimoišlo to ljubavno ludilo. Prepoznala je i ona u meni nešto drugačije. Ne baš ono što sam ja želio da prepozna, ali sasvim dovoljno da me izabere za svog saputnika u igri i svog povjerenika.

Samo što zaljubljenost mora da se preleži. Ne pomažu tu nikakvi čajevi, sirupi i antibiotici. Mora to da odradi svoje. Nema nikakve prečice. A dok god si zaljubljen gajiš nekakvu blesavu nadu da će ti možda ipak nekad pružiti šansu. Tako se i meni desilo da se zaletim. U sedmom razredu smo već sjedili zajedno u klupi i imali toliko toga da kažemo jedno drugom, a nastavnici su nas ometali u tome. Tokom cijelog časa bi nešto brbljali i brbljali. Kao da to nekoga uopšte zanima. Dobro, iz njihove perspektive moglo je izgledati kao da mi njih ometamo, toliko mogu priznati.

Nakon što smo nekoliko puta bili opomenuti prešli smo na prepisku. Ja bih nešto napisao u svesku, pa bih joj je pružio, a ona bi odgovorila. Dva puta nam je i ta prepiska uhvaćena i nastavnik bi, ponesen svojim kontraobavještajnim uspjehom, naše rečenice pročitao pred cijelim razredom. Srećom pali smo na nekim bezazlenim glupostima, ali smo shvatili da je takav način prepiske nesiguran i izmislili smo vlastitu šifru. Pisali smo tačkicama.

Jedno od nas bi napisalo svoju rečenicu tako što bi na mjesto svakog slova stavilo tačkicu, a između riječi bismo ostavili razmak. Najprimitivnija moguća vrsta šifre, ali za naše tadašnje nastavnike dovoljno efikasna. Ja bih, recimo napisao rečenicu, a onda bi ona u svojoj svesci ispisala, na primjer, slovo A. Ako bi u toj rečenici bilo slova A ja bi ih upisao tamo gdje je trebalo da stoje. Prema pravilima koja smo sami osmislili imali smo pravo na tri pokušaja nakon kojih bi morali pogađati šta piše. Osim što je efikasno sakrivalo ono što pišemo moram priznati da je bilo i zabavno.

Uz sve to pružalo je i mogućnost da joj priznam svoje emocije, a da ipak mogu da se izvučem u posljednjem trenutku, ako mi se učini da bi to priznanje moglo ugroziti ono što smo imali. I dok sam se ja hrabrio da to pokušam ona je sama pokrenula tu priču. Jednog dana na času, mislim da je bila biologija u pitanju, napisala je u svesci “….. ..”. Posve vam je jasno koje su mi prve riječi pale na pamet, zar ne? Ali, nećemo se zalijetati, Amire. Polako. Imaš pravo na tri slova. Preračunam ja u sebi koje se slovo u zamišljenoj poruci ponavlja dva puta. I skontam da, ako je to ono što ja mislim onda se nijedno ne ponavlja. Dobro, idemo redom. Upišem V. I ona ga stavi na prvu poziciju. Sada je bilo “v…. ..”. Znači u pravu sam.

Idemo dalje. Upišem L, a ona ga stavi u sredinu prve riječi. Pa puše “v.l.. ..”. Dodam M i onda je već “v.l.m ..”. Hajde, recite mi šta biste vi pomislili na mom mjestu. Pogotovo ako već treperite u njenom prisisutvu. Ionako nisam imao pravo na još slova i napisao sam ono što sam priželjkivao da ona želi da mi kaže. Napisao sam “volim te”. Kako me samo tužno pogledala nakon toga. Onako kako bi pogledala štenca koji bi joj završio pod točkovima. Beskrajno mi je žao, mali, ali nema ti pomoći. E, baš tako je i mene pogledala prije nego je napisala “volim ga”.

Ga, ga i ga. E, jebaji ga. Bio je to neki Knežević, glavni mangup u razredu. I ako su u nju bili zaljubljeni svi muški, u njega su bile zagledane sve djevojčice. Tako vam je to. U tom uzrastu svi žele isto. Svi žele najbolje. Tek kasnije se počnemo opredjeljivati za ono dostupno. Da nemamo tu sposobnost racionalizacije želje i dalje bi živjeli u čoporima u kojima bi alfa imao pravo na sve ženke. A mi ostali bi umirali nevini. Ali to dolazi tek kasnije. U predtinejdžerskom i tinejdžerskom dobu zaista i živimo u čoporima u kojima alfi pripada sve, a nama samo ono što njemu pretekne. Kasnije, tek mnogo kasnije mi je sinulo da je taj dan ipak bio poseban. Pa ja sam njoj napisao “volim te”. Nema veze u kakvom kontekstu, ali sam napisao.

Najživopisniji među živopisnim sinovima Cvije i Riste Govedarica bio je Vojo. On je prvi od njihove djece spoznao da tamo negdje postoji veliki, šareni svijet u kojem i momci poput njega mogu nešto značiti. I prvi je živio u skladu sa uvjerenjem da ne smiješ dozvoliti da te ograniči u životu to gdje si i kada rođen.   

Vojo je posljednji i došao u Vogošću. Od svih Govedarica. Kada su se Govedarice pokrcale na kamion i krenule ka svom novom domu iz Istočne Hercegovine, kravu nisu mogli povesti sa sobom. A nije dolazilo u obzir da je ostave ili prodaju. Pare preko noći mogu postati bezvrijedni papiri, a krava će i dalje davati mlijeko. Za porodicu s toliko članova to je bilo pitanje opstanka. I onda je, Voju zapalo da on „doćera“ kravu u Vogošću. Vogošću za koju nikad nije ni čuo, a kamo li da zna gdje se nalazi. Nije beznačajno u cijeloj priči da je tada imao svega dvanaestak godina. I krenuo je preko planina, samo njemu znanim ili naslućenim prečicama i nekoliko sedmica nakon ostatka svoje porodice ušao je u Vogošću. Vodeći za sobom kravu, koju sve to nije ni najmanje uzbuđivalo.

Iako radničko naselje Vogošća nije bila od onih mjesta koje bi pojava krave na ulici dovela u stanje povišene pripravnosti. Ipak je Vogošća bila smještena u kraju u kojem su ljudi do prije svega nekoliko godina živjeli od poljoprivrede. A i oni došljaci dobro su zapamtili seoski život, seoske navike i kako je teško obezbijediti onaj minimum minimuma da ti familija ostane, ako ne već sita, a ono bar ne stalno gladna. Zato krava nije izazivala posebno zanimanje jer je bilo i drugih krava tada po Vogošći. Vojo je bio druga priča. On jeste izazvao posebno zanimanje jer nije bilo drugih poput njega tada.

On je svoju trenutnu situaciju uvijek doživljavao kao privremenu. Razvijao je i oblikovao svoje tijelo u vrijeme kada niko u Vogošći, nije ni čuo za body building. Ma šta Vogošći, bio je to nepoznat pojam i za ostatak Jugoslavije. Napravio je sebi improvizovane tegove, tako što je uzeo dvije prazne poveće konzerve. U njih je nasuo tečni beton i prije nego se beton stvrdnuo povezao je konzerve metalnom šipkom. I po cijeli dan je dizao te tegove, oblikujući muskulaturu koja će postati jedan od vogošćanskih brendova. Vojo i njegov trokut.

Nisu svi bili oduševljeni ovom njegovom zanimacijom. Ponajmanje njegov vlastiti otac Risto, koji bi, gdje god bi krenuo da se makne u svom vlastitom stanu, zapinjao za Vojine tegove. Jednom prilikom, kad je žešće nego inače palcem desne noge opalio u onu šipku između, u bijesu je dograbio Vojine tegove i bacio ih kroz otvoren balkon u park. Pravo je čudo, otkuda mu ta snaga da baci spravu koju je i njegov sin u punoj snazi teško podizao. A još veće je čudo kako se niko, u tom trenutku nije našao, na ulici ili parku gdje su tegovi pali. Nema šanse da bi iko to preživio. Među cvijećem je, doduše, sjedila Rada, na svom vječnom stražarskom mjestu i, mada su tegovi pali nekih desetak metara dalje od nje ona je kasnije pričala kako je „za dlaku“ izbjegla pogibiju.

Njegovim tragom nekako je uvijek išao najmlađi od braće, Novo. Novo je htio biti poput Voje. Dizao bi i on tegove, kada bi ugrabio priliku, činio sve što i Vojo, sa jednako mnogo strasti i činilo se i sa jednakom hrabrošću da to i ostvari. A nije bio ništa manji, slabiji ili odlučniji od svog brata. Kada su se pojavile one bijele, duboke platnene tene, poznate pod nazivom „šangajke“ on ih je nekako nabavio. Imale su doduše jednu manu. Nedostajali su im đonovi. Samo, Novo je htio da ide u korak sa ostatkom svijeta, makar i bez đonova. U jednom trenutku, Novo se, ipak okrenuo školi i ostavio samo jednog Govedaricu da napravi svjetsku karijeru.

A prije nego što je ostvario tu svjetski poznatu karijeru, makar i uslovno, Vojo je pažnjom filateliste skupljao  rijetke informacije o glamuroznom svijetu filma i muzike sa zapada. I sanjao kako će otići tamo i uspjeti. Sanjao je o slavi i novcu i o tome da se vrati u Vogošću na tom oblaku uspjeha. A onda je iz tog sna, malo po malo, nestao onaj dio o povratku. Isprva se vidio kao svjetski poznat pjevač lakih nota. Imao je snažan glas i mislio je da je to dovoljno. Početnim pokušajima je maltretirao samo ukućane, ali nije dugo potrajalo, a on je zaključio da ni komšije ne bi trebale biti uskraćene za njegove pjevačke sposobnosti.

Izašao bi na balkon i koliko ga grlo nosi pjevao tada aktuelni hit sa San Rema, pjesmu Deminca Modugnoa „Volare“. Bog mu jeste dao snažan glas koji se daleko čuo, ali ga je uskratio za osjećaj za harmoniju i ritam. Uopšte za sve ono važno u pjevačkom zanatu i muzici uopšte. I onda su se bunili svi. I komšije, a pogotovo njegovi ukućani. I Vojo je odlučio da postane glumac. I dalje je uporno trenirao i njegova muskultaura je postala čuvena i izvan granica Vogošće.

A onda je, samo nekim njemu znanim kanalima, napustio i granice Jugoslavije i, tamo negdje sedamdesetih našao se u Hollywoodu. Čekao je svoju priliku kao glumac i lijepo su mu objasnili kako ni tu nije baš previše zagrabio iz vreće sa talentom. Bilo je puno talentovanijih od njega, a još više onih koji su uspješno savladali glumački zanat, da bi neko njega zapazio među svim tim ambicijama koncentrisanim na jednom mjestu.

Ako ga i nisu zapazili po talentu, zapazili su ga po konstituciji. Dobio je priliku da se druži sa filmskim zvijezdama i da ih štiti, ako već ne može da postane jedan od njih. Negdje u vrijeme kada je Stallone snimao drugi nastavak serijala „Rambo“, Vojo se probio do pozicije njegovog najbližeg i najpouzdanijeg tjelohranitelja. Valjda je negdje pomenuo šefu kako bi volio da glumi i ovaj je za njega našao i ne tako malu ulogu u „Rambu 2“. Za potrebe tržišta od Govedarice je postao Vojo Krstarica i uredno i udobno se ugnijezdio na špici jednog od najvećih blockbustera tog vremena. Njegov san se, makar i zaobilaznim putem, ostvario.

 Kada je u Vogošći stasala nova generacija, generacija mojih vršnjaka Vojo je za nas bio i legenda i uzor i dosanjani san, živi dokaz da vrijedi sanjati. Vojo je za nas bio Chuck Noris prije Chuck Norisa. Posredno se nešto te njegove slave prelilo i na braću mu i sestre. A pomalo je čak okrznula ta slava i nas iz njegove zgrade.

Da je bilo sreće sutra bi Vlado Pravdić proslavio svoj sedamdeset i četvrti rođendan. I možda bi, kao poklon, dobio poziv da se priključi ekipi koja će naredne godine obilježavati punih 50 godina postojanja “Bijelog dugmeta”. Dobro, bolest ga je načela, nije bio baš u formi za koncerte, ali svi smo se nekako nadali da će se oporaviti. I ja sam čekao da bude bolje pa da snimimo taj davno dogovoreni i obećani razgovor. Nećemo ga snimiti. Kao što nećemo ni napisati njegovu biografiju. A to smo dogovorili još prije dvije i po godine u Tučepima.

Bilo je to negdje pred prvi maj 2021.godine. Korona je, pomalo popuštala, a ja sam se pomalo prepuštao. Još uvijek nisam imao zvaničnu dijagnozu, ali je svakom, sa parom zdravih očiju, bilo jasno da se topim iz dana u dan. Namjestilo se da nam tada, do Tučepa iz Splita, trknu u posjetu Damir Misirlić i njegova Mirela. Vrijeme je bilo da se upoznamo. I jave oni meni da sa sobom dovode jednog zajedničkog prijatelja. Razbijam ja glavu ko bi to mogao biti, a oni se pojave sa Vladom Pravdićem.

Djelovao je svježe, odmorno, raspoloženo, kao da nije već zagazio u osmu deceniju života. Da je neko tada organizovao kladionicu na temu ko će prvi napustiti ovaj svijet, Damir, Vlado ili ja, svi bi meni davali najviše šansi u toj utrci. Ipak, pao je dogovor da se nađem sa Vladom nekad u Sarajevu i da snimimo dugački, dugački razgovor koji bi se mogao pretvoriti u knjigu. Moj zdravstveni bilten se ubrzo nakon toga drastično pogoršao i primjerenije je bilo da napišem samom sebi nekrolog.

Kada sam se vratio u relativno normalno stanje nekoliko puta sam sam sebi obećavao kako je vrijeme da mu se javim i svaki put bi se ispriječilo nešto što mi je u tom trenutku djelovalo preče. I sad, kad su mi gosti u podcastu bili i Điđi i Tifa i Bebek, sve više sam razmišljao o njemu. Od zajedničkih prijatelja sam čuo da je bolestan i čekao sam da mu bude bolje pa da ga opteretim svojim pozivom. A onda je stigla vijestu. Preminuo naveče 4. decembra u Splitu.

Otkrivao sam ga “u rikverc”. Za mene je prvo bio onaj fini dečko iz jednog raskalašnog benda kakav je bilo “Bijelo dugme”. Poslije sam tek otkrio da je svirao i u “Indexima” i u “Ambasadorima”, a još prije toga u “Vokinsima”. Da je jedini bio školovan muzičar među njima, pa da je zbog toga, na početku rada benda imao značajan udio pri kreiranju aranžmana.

Bio je prisutan na svim albumima grupe, osim na dva. U vrijeme rada na trećem albumu “Eto, baš hoću!” nalazio se na odsluženju vojnog roka, pa ga je zamijenio Laza Ristovski. Laza je ubrzo otišao tragajući za vlastitom muzičkom vizijom, a Vlado je iz uniforme odmah sjeo za klavijature. I kasnije, kada je Laza po drugi put došao u “Dugme”, Vlado je ostao tu, kao jedna fina protuteža. Sve dok, nakon albuma “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” nije tiho, i skoro neprimjetno otišao iz grupe.

Nije ga bilo na posljednjoj ploči “Ćiribiribela” i nikada nije, do kraja, otkrio šta ga je nagnalo na takav potez. Odlučio je da se bavi nekim posve drugim poslovima vezanim za tehnologije modernog doba i, jedno vrijeme, to mu je jako dobro išlo. Dugo je živio u Americi da bi se, prije nekoliko godina vratio na ove naše prostore, izabravši Split za svoje boravište.

Zvuci njegovih klavijatura ostali su zabilježeni ne samo na snimcima “Bijelog dugmeta”, “Indexa” i “Ambasadora” nego i Hamdije Ćustovića, Nede Ukraden i Davorina Popovića. I, mada je bio član najpopularnije grupe u Jugoslaviji, nije trčao za slavom. Čekao je da slava dođe k njemu i očešao bi se o nju taman koliko mu je trebalo. Ostavljajući za sebe i za svoje Vlade dovoljno da se ne izgubi u tom viru koji je mnogima došao glave. Tako je i otišao. Samozatajno, tako da su samo njegovi najbliži i nekolicina prijatelja i ljudi iz branše znali za njegovu bolest. Iz života je otišao onako kako je otišao i iz svog benda. Bez suvišnih objašnjenja.

Davao je on teške zadatke i za zadaću. Ne preteške i ne nerješive za njegovog prosječnog učenika, ali i njihovo rješavanje je znalo oduzeti dosta vremena. Dobro, meni baš i ne, ali većini mojih kolega sigurno. I onda su počeli da prepisuju zadaću od mene, a meni je to bilo ok. U jednom trenutku ni meni ni njima to nije bilo više dovoljno pa su odustali od prepisivanja. Tada je moja sveska počela kružiti od jednog do drugog učenika i svi bi mi istu svesku iznijeli pred njega da pogleda šta smo uradili. Svesku na kojoj, naravno, nije pisalo ime i prezime učenika. To je baš bilo previše. Naravno da nas je provalio, ali je pustio da sve ide svojim tokom do pred sami kraj školske godine. To je bila prilika da me nešto nauči i nije je htio propustiti.

Prozivao on učenike. Oni jedan po jedan donosili moju svesku. On se pravi da ništa ne primjećuje. A onda je prozvao mene. Uzmem ja svesku i krenem ka katedri. I ranije je taj manevar prolazio, pa zašto ne bi i ovog puta. Pružim svesku, a on je prvo zagleda sa svih strana. Nije je ni otvorio da pogleda imam li zadaću. Već mi je to trebao biti signal za uzbunu, ali šta sam ja tada znao.

Prvo da vam objasnim da nismo bili toliko bezobrazni da bar malo ne pokušamo kamuflirati i zamagliti činjenicu da je u pitanju ista sveska. Svako je imao neki svoj okvir, omot u koji bi upakovao svesku prije nego je preda mom Bedri. Imao sam i ja. Omot napravljen od istrgnute duplerice iz nekog magazina sa slikama rock bandova. Ne sjećam se više koji je band bio u pitanju, ali znam da su na slici bile neke gitare.

Uglavnom, pogleda on tu moju svesku, odmahne glavom kao da ga je nešto zabrinulo u njenom dizajnu, a onda je odmota i pogleda korice. Pa pogleda opet mene. Pa opet korice.

– Čija je ovo sveska? – konačno je progovorio.

– Moja, druže nastavniče.

– Gdje piše da je tvoja? Na ovoj svesci ne piše ničije ime i znači da nije ničija.

I lijepo iscijepa svesku načetvoro i baci je u kantu. Ponovo se okrene prema meni i mirno da mirnije ne može biti upitao me

– Amire, gdje je tvoja zadaća?

– Ali sad sam vam je dao.

– Nisi. Ovo nije tvoja zadaća. I nije tvoja sveska. Nigdje ne piše da je tvoja. Do sutra imaš rok da mi doneseš svesku sa svim ispisanim zadaćama i to svesku na kojoj će pisati tvoje ime.

– Ali ja nemam drugu svesku.

– Reci ocu da ti je kupi. – izrekao je to kao najnormalniju stvar na svijetu, a onda zadao konačni udarac – a reći ću mu i ja. Dobro se znamo.

Glupani iz mog razreda na ovo su se konačno nasmijali. Uopšte nisu bili svjesni posljedica ovoga što se upravo dešavalo pred njima. Njima je bilo smiješno da me otac ovako zajebava pred svima njima, a niko od njih nije razmišljao o tome da nam je provaljena naša mala prevara oko zadaća iz matematike. Nisam ni ja odolio da, barem krajičkom svijesti, zlurado ne pomislim kako ja jesam u govnima, ali oni su u još većim. Kako će se sada snalaziti za zadaće? Meni barem to nije problem. Ja ću ih lako napisati, ali šta će oni sad? Ali ako oni ne brinu zbog toga zašto bih se ja zamarao time kako da se riješi njihov problem.

I mislite da nisam pitao oca da mi kupi svesku? Naravno da jesam. Kad je te večeri došao kući igrokaz je nastavljen. Nastavio ga je on, ali sam ga nastavio i ja, da budem posve pošten. Nije mi bilo ni lako ni jednostavno, ali ako već jedeš govna barem ih što brže progutaj. Tako sam i ja, onako nehajno, u prolazu njemu pomenuo da mi trebaju pare za novu svesku. Nisam očekivao da će mi taj manevar proći, ali bilo bi glupo da nisam barem pokušao.

Manevar, naravno nije prošao. Podigao je lijevu obrvu i pitao me:

– Svesku za šta?

– Za matematiku. Za zadaće.

– Zar ti nismo već kupili tu svesku?

– Jeste, ali…

– Ali šta? Šta se desilo sa tvojom sveskom?

Jedva čujno, nekako ispod glasa da ni sam nisam bio siguran šta sam rekao promrmljao sam nešto kao:

– Po..r.o mi .. n…v..k m…m…ke.

– Šta se desilo? Ne govori sebi u njedra.

– Poderao mi je nastavnik matematike!!! – ovo je bilo i jače nego što je trebalo. Šta ću kad me iznervirao.

Samo što se on nije nimalo iznervirao. Pitao me polako, sve razlažući slogove, kao da sam stranac koji tek uči jezik ili kao da sam retardiran:

– A što ti je po-de-ra-o, si-ne moj?

Ispričam ja sve po redu kako je bilo i znate šta mi je on rekao? Pojma nemate. Naravno da nemate jer to je naprosto nezamislivo. Rekao mi je:

– Neka ti je poderao. I ja bih ti je poderao.

Sreća pa to nije rekao usred razreda. Mogu samo zamisliti kakav bi to dernek napravilo. Ali ako razred i nije čuo čula je moja mati. Nije tu veče reagovala, ali je sutra otišla do direktora škole sa zahtjevom da me se prebaci u drugo odjeljenje, odjeljenje kojem ne predaje moj stari. Obrazložila je svoj zahtjev tvrdnjom kako joj “nastavnik matematike maltretira dijete”.

I to je bila samo jedna od njegovih egzibicija osmišljenih da pokažu svijetu “kako kod njega niko nema protekciju pa ni njegov vlastiti sin”. Nije mu to previše pomoglo. Neki ga jesu smatrali principijelnim, ali većina ga je smatrala naprosto – budalom. Čak i većina njegovih kolega.