Srce umjesto digitrona

Ne mogu reći da me vijest kako je preminuo Ruždija Metanović pretjerano iznenadila. Bolovao je i patio je i nije se predavao, ali svi smo znali da šanse nisu baš na njegovoj strani. I zabolilo me kada sam pročitao tu vijest. A zabolilo me i zbog načina na koji je ta vijest plasirana. Oni koji su o Ruždiji premalo znali napisali su kako je umro estradni menadžer Ruždija Metanović. I to što su ga predstavili baš kao “estradnog menadžera” govori koliko malo su ga poznavali i koliko malo su o njemu znali.

On je bio sve drugo samo ne estradni menadžer. Bar ne onako kako tu podvrstu roda hijena obično zamišljamo. Sreo sam se sa brojnim menadžerima tokom posljednjih trideset godina pisanja o popularnoj muzici i ,uz par časnih izuzetaka, teško da bi ih mogao uvrstiti među omiljene profesije. A Ruždija vam je bio izuzetak čak i od tih izuzetaka. On je naprosto bio zaljubljenik u muziku koji je čitav život posvetio želji da vam predstavi neki novi bend ili neki novi album uvjeren da je njegova misija na ovoj planeti da vam omogući da to čujete.

On je toliko bio vezan za Sarajevo i bio svojevrsni zaštitni znak ovog grada da prosto nevjerovatno zvuči podatak da nije i rođen u Sarajevu. Rođen je u Nikšiću prije nešto više od šezdeset godina. Kao sedmogodišnjak dolazi u Sarajevo i desila se ljubav. Obostrana i na prvi pogled. Kao što je, na prvi pogled, bila i ljubav prema rock’n’rollu. Vrti se među tom prvom generacijom sarajevskih rokera, otkriva mehanizme koji pokreću taj cirkus i prije tridesete godine dobija priliku da postane organizator rock koncerata u Domu mladih.

Desilo se to 1981.godine i od tada, pa sve do početka rata, imao je svoje prste u gotovo svakom nastupu koji se desio na sceni Doma mladih. A nema ko nije prešao preko te scene tokom tih desetak godina. To su vam one zlatne godine Doma mladih u kojima se svake subote hodočastilo ka platou Skenderije jer smo znali da će nam uvijek ponuditi nekoga koga vrijedi i poslušati i pogledati.

Iz tog vremena datira i naše poznanstvo. Naša pozorišna grupa “Šarlatani” je u Domu mladih imala prostor za probe i matičnu scenu. Ruždija je znao da pomalo već pišem o rock’n’rollu i u kasnu jesen 1984.godine nakon jedne naše probe kaže mi da obavezno dođem na koncert “Partibrejkersa” koji se trebao desiti par dana nakon toga u “Slogi”. Mislio sam svakako ići na taj koncert, ali mi je njegovo zavjereničko držanje govorilo da tu ima još nešto. Šokiralo me kada je kao predgrupa na tom koncertu nastupilo “Bijelo dugme” i prvi put uživo predstavilo Mladena Vojičića Tifu.

I čudan vam je bio taj odnos između Tife i Ruždije. Imao je Ruždijinu nesumnjivu podršku još od grupe “Top” pa kroz sve grupe u kojima je pjevao. Kada je krenuo samostalno nekako je logično bilo da Ruždija vodi tu priču. Samo što mu nikada nije bio menadžer, ili bar ne samo menadžer. Bio mu je i prijatelj i fan u jednoj osobi, a tek onda organizator. Njihova saradnja dala je nekoliko velikih albuma i još većih koncerata. Ali takav je bio Ruždija. Davao se bez ostatka pokazujući da ima urođenu manu. Većina menadžera u grudima ima digitron. On je na tom mjestu imao srce. Većina menadžera ima želudac koji može puno toga da svari. Njegov nije mogao. Kad su mu dijagnosticirali rak želuca nije se ni trenutka prepustio bolesti. On je vjerovao da može pobjediti i mi smo vjerovali njegovoj vjeri.

Bukvalno iz bolesničke postelje pripremao je neke projekte. Početkom marta namjeravao je organizovati u Skenderiji koncert povodom trideset godina “Crvene jabuke”, kao što im je prije trideset godina u Domu mladih organizovao onaj koncert nakon tragedije u Jablanici. I taj koncert treba da se desi kako je i planirano. I mora biti posvećen Ruždiji Metanoviću.

Advertisements

“Regina” prvih četvrt vijeka

Kada me Aleksandar Čović zamolio da napišem predgovor priči o prvih 25 godina postojanja sastava „Regina“ prva reakcija mi je bila „pa, zar nema više?“. A to vam je ta optička varka karakteristična za sjećanje. Ja sam „Reginu“, nekako podrazumjevao kao bend koji pripada „onom“ vremenu. Kao dio onog našeg „prošlog života“, naprosto zaboravljajući da su se oni tog doba tek malo dotakli na početku svoje karijere. Ako se držimo strogo datuma. A po svemu ostalom „Regina“ jeste bila sastav tog vremena i dobrim dijelom i ostala.

Uvijek se kod biografija postavlja pitanje nije li prerano za takvo svođenje računa. Naravno da nije, ako ima šta da se kaže i ako ima šta da se otkrije. Kada je autobiografija u pitanju, kao u ovom slučaju, uvijek je pažnja potencijalnih čitaoca usmjerena na ovaj drugi dio. Na pitanje šta će to novo saznati o svom omiljenom bendu. I zašto ne priznati da u svakom od nas proradi i onaj tračerski gen i nadamo se nekom sočnom skandalu za koji nismo znali.

Ova knjiga sigurno neće zadovoljiti takve porive. Nije to nikakva zbirka skandali niti obračun sa bilo kim. Ona je svođenje računa i ona je način da se oda priznanje ljudima koji su učestvovali u stvaranju onoga što „Regina“ jeste i što je „Regina“ mogla biti da su je zadesila neka sretnija vremena.

Jednom prilikom su mi u intervjuu rekli kako im se čini da su se našli u situaciji poput učenika na testu koji znaju odgovore na sva pitanja, ali im zazvoni prije vremena za kraj časa. Tako je njima rat zazvonio i spriječio ih da postanu ono što su mogli biti još prije dvadeset godina i što postaju danas.

Zato sam sa merakom iščitao ovaj rukopis. Prepoznavao sam ljude, mjesta i, iznad svega, situacije. Onako kako će ih prepoznati svaki vršnjak prijeratne sarajevske rock scene. U svom uvodu Aco Čović se prepao da ne bude previše patetičan. U tom nastojanju na momente je otišao u drugu krajnost pa nam djeluje kao da piše istoriju grupe iz pozicije neutralnog posmatrača. I tek tu i tamo dozvoli da iz tih redova naslutimo koliko mu zapravo „Regina“ znači.

Ovo vam je jedna rijetko poštena knjiga. Bez ukrašavanja i šminkanja ponuđena onima koje „Regina“ zanima. Dobro se čuvao da nekome nešto u svojim redovima ne zamjeri, a ako je i morao zamjeriti nastojao je biti izuzetno blag. Prema svima osim prema sebi i svom bendu. Većina rock biografija, po definiciji, od izvođača ili grupe o kojima piše, nastoji napraviti mit. U Čovićevom pisanju o „Regini“ nema ništa mitološko. On pred lice javnosti iznosi sve njihove manjkavosti, sve pogrešne poteze, i za svaku veliku priliku koju su propustili krivi prije svega njih same.

Uz sve to, ova autobiografija, ma koliko štura bila, ipak donosi nepoznate detalje u pričama o nastanku samog benda, o načinu na koji su „na prevaru“ na mjesto pjevača dovukli Davora Ebnera. O vezama koje su morali koristiti da bi snimili prvi album. O tome kako su stvarali onaj njihov prepoznatljivi izgled sa početka karijere.

I sve to dovoljno otvoreno da bude zanimljivo, a opet dovoljno diskretno da priča o „Regini“ ne bi povrijedila bilo koga. Ovo je možda tek „skica za portret“ grupe „Regina“, ali ovo je knjiga koja će biti temelj za svako buduće pisanje o „Regini“. Recimo za još 25 godina.

Amir Misirlić