Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mi smo ga nakon toga, slušali i te kako.
A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.
I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.
Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala biti otpjevana.
Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.
Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.
Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.
Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.
I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.

Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mi smo ga nakon toga, slušali i te kako.
A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.
I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.
Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala biti otpjevana.
Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.
Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.
Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.
Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.
I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.

Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mis mo ga nakon toga, slušali i te kako.
A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.
I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.
Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala biti otpjevana.
Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.
Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.
Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.
Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.
I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.

Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mis mo ga nakon toga, slušali i te kako.

A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.

I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.

Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala biti otpjevana.

Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.

Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.

Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.

Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.

I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.

Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mi smo ga nakon toga, slušali i te kako.

A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.

I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.

Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala i biti otpjevana.

Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.

Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.

Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu, ona koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.

Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.

I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.

Ako  mi se išta više gadi od pljuvačke olimpijade organizovane protiv Ede Maajke ovih dana, onda je to licemjerstvo onih koji su iznenađeni  takvim iživljavanjem po  društvenim mrežama i zgražavaju se nad tim iz neupitne sigurnosti  anonimnosti. Njihove djevičanski rumene uši dodatno su zarudile kada je u orkestarirani napad na ovog repera uključen i inovativni stavak o njegovoj naklonosti Jevrejima. Stavak koji se nevjerovatno brzo pretvorio u krešendo antisemitizma.

Na stranu to što je krajnje besmisleno osuđivati nekoga za bilo kakvu naklonost, pa i naklonost prema Jevrejima i što bi mržnja kao takva trebala biti predmet osude. Na stranu, kažem to, ali Edo Maajka ne iskazuje nikakvu naklonost prema Jevrejima kao što nikada nije iskazivao naklonost prema bilo kakvoj etničkoj, nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj drugoj skupini utemeljenoj na elementima na koje pripadnici te skupine nisu mogli uticati. On svoju naklonost vrlo jasno iskazuje spram drugog ljudskog bića, koje sasvim slučajno, jeste Jevrejka. Mogla je biti i Palestinka, ili Litvanka ili stanovnica Papue Nove Gvineje. Ne vjerujem da bi to išta promijenilo u njegovom svjetonazoru.

Naši svjetonazori su ono što mene brine. Ta vijekovima trenira sposobnost da svijet mjerimo na dva kantara. To me brine. To što nam sasvim odgovara kad na jednom kantaru posve precizno odvaga šovinizam i ksenofobiju u Hrvatskoj u kojoj je Edo godinama živio. A još više to što se podigne i „kuka i motika“ kad na taj isti kantar stavi našu vlastitu netrpeljivost prema drugom i drugačijem. Ili da pojednostavim do kraja. Kakvi smo to mi ljudi ako nam neko odgovara samo dok je naš i ponaša se kao naš? Kakvi smo to ljudi ako smo spremni da linčujemo svakoga ko pokuša biti malo svoj.

Prije deset godina kada je Severina tražeći izlaz iz afere sa problematičnim filmskim radovima opičila po Edi stihovima „hrvatski reperi dignite hajku/onaj kuhar vam uze pos’o/djeca slušaju krivu Maajku“ svima nam je to zasmetalo. I s pravom nam je zasmetalo. Zašto bi nečija etnička pripadnost trebala predstavljati hendikep?

I zašto nečije opredjeljenje ne bi moglo biti stvar izbora. Svako opedjeljenje pa i ono nacionalno i ono vjersko. Kao što svako ima pravo da bude Bošnjak ili Hrvat ima jednako pravo da postane Jevrej. Samo ako to želi. Ili da tu vrstu vjerskog i nacionalnog identita smatra u svom životu krajnje irelevantnom onako kako to čini Edo Maajka. Ne bih imao ni najmanje problema s tim i da je odlučio da zaista postane Jevrej, kao što nije. A sadašnja situacija je time apsurdnija jer zapjenjeni branioci nacionalnog identiteta pucaju u pogrešnu metu. Edo Maajka je po nacionalnosti reper, pjesnik i zaljubljeni muškarac. Pretpostavljam da njemu više od toga ne treba, a ne bi trebalo ni nama biti bitno.

Takođe, u čitavoj priči me nerviraju i nategnute teze o „bošnjačkom antisemitizmu“ i „bošnjačkom fašizmu“. Kao da autori takvih tekstova vježbaju mazohističku verziju tolerancije u euforičnom nastojanju da dokažu kako smo eto svi isti i da smo „svi ista govna“ što bi rekla „Dubioza kolektiv“. E, nismo. Ne postoji nešto kao fašizam sa nacionalnim predznakom. Ne postoji ni antisemitizam sa nacionalnim predznakom. Jer ako kažeš „bošnjački fašizam“ impliciraš da neko nešto radi zato što je Bošnjak i u ime Bošnjaka. Fašizam i antisemitizam su nadnacionalni pojmovi i  nadnacionalno zlo i oni koji ih prakticiraju mogu, eventualno, pripadati naciji idiota, kretena i debila, a da pri tome uopće ne mislim na osobe koje imaju klinički dijagnosticirane psihičke poremećaje. Ovde se radi o ljudima koji su idioti po izboru.

I zapravo čitava ova frtutma i svodi se na pravo na izbor. Pravo da sam sebi izabereš koga ćeš da voliš i s kim ćeš da živiš. Pravo da izabereš gdje ćeš da živiš. Pravo da izabereš u šta ćeš da vjeruješ, kao i pravo da uopšte ne vjeruješ. I pravo da budeš protiv uvjerenja većine i protiv pravila koja nalaže tradicija. Predivan apsurd u priči o vjerskim fundamentalistima i jeste sadržan u činjenici da su utemeljitelji vjera koje oni nastoje tako fanatično održati okamenjenima uvijek bili ljudi koji su ustajali protiv dotašnjeg vjerovanja i odbacivali vjeru svojih predaka. Ali bolje da im ja to ne obrazlažem detaljnije jer bih mogao i sam postati meta nekih novih izljeva mržnje.

I da zaključim. Edo Maajka kao što ne smije biti žrtva fašističkog orgijanja mržnjom zadojenih spodoba iz cyber svemira, jednako tako ne smije postati ni kolateralna šteta i oružje u nečijim tuđim ideološkim ratovima. Pustite čovjeka da živi život i ako već treba po nečemu da ga pamtimo – pamtimo ga po pjesmama njegovim.    

U priči o sarajevskoj pop rock školi napravljene su neizbježne greške i ponekad grubi previdi. I kada bi ih  jednom neko napravio te greške su u svakom narednom pričanju te priče ponavljane i umnožavane. Daleko da sam i sam bio imun na takve propuste i snosim dio krivice što je ta priča šupljikavo ispričana. Svi priču počinju sa “Indexima” i od tog trenutka taj voz ide po, manje više, regularnim šinama, dolazi i odlazi po redu vožnje i zadržava se na svim oni najznačajnijim i prepoznatljivim stanicama, dajući sad ovoj, sad onoj malo veći značaj, ali sve je to stvar nekih vlastitih afiniteta i ne narušava tkanje putovanja u cjelini. 

Ali velika, ogromna nepravda je napravljena u pogledu početne stanice. “Indexi” jesu nevjerovatno značajni i mnoge stvari su upravo sa njima počele. Mnoge, ali ne sve. I prije njih neki mladići i djevojke u Sarajevu tražili su se u onome što se tada nazivalo “beat” ili bitničkom muzikom. A ponegdje su ih naprosto označavali kao “električare”. Recimo “Lutalice” u kojima su “lutali” i Slobodan M. Kovačević i Slobodan Bodo Kovačević i njihova tadašnja pjevačica Gordana Magaš. Samo što je to tema za jednu drugu priču. 

Ovo je jedna prva priča o ljudima koji su pokušali da prekorače tu ogromnu provaliju između muzike koja se slula jučer i one koja će se slušati sutra. Njihova veličina i jeste u tome što su bili toliko spretni i talentovani da mogu da stoje jednom nogom uronjeni u zvuk San Rema i šlagera, a da pod drugom nogom osluškuju vibracije te potmule huke koja se neumitno i ka nama valjala i za koju će tek naknadno saznati da se zove rock’n’roll.

Sabahudin Kurt, Vedo Hamšić i Miralem Kruškić. Mora ih se pomenuti i treba ih zapamtiti. U nastojanju da ispravim tu vlastitu grubu grešku pozvao sam ih u svoju emisiju i pokušao novoj generaciji ispričati priču o njima. O Sabahudinu Kurtu se ponešto i znalo, ponajviše zahvaljujući činjenici da je bio naš prvi predstavnik na “Pjesmi Evrovizije”, ali malo ko se odvažio na dalje putešestvije kroz njegovu karijeru.

O MIralemu Kruškiću se nije znalo gotovo ništa i ti razgovori sa njim su neprocjenjivo bogatstvo koje sam uspio zgrnuti u tih par godina pred njegovu smrt. Dobrohotno je oprostio sve situacije u kojima su novinari propuštali da ga pomenu pišući i govoreći o sarajevskoj pop i rock sceni. Pokušao sam doprijeti i do trećeg od tri mušketira iz naše rock praistorije. Do Vede Hamšića. Bazuspješno. Tvrdoglavo je odbijao svaki pokušaj da ga se uvuče u tu priču. Ko će ga znati da li je bio povrijeđen dugogodišnjom ignorancijom. Da li je čitavu tu priču naprosto htio da ostavi iza sebe, ili mu se naprosto nije dalo da se bakće sa novinarima i njihovom na momente nepristojnom znatiželjom. Niko nikad više neće ni saznati. Vedo Hamšić je prije nekoliko dana i sam preminuo. I uskratio mi pravo na izvinjenje i pravo na oprost.

I svi su se odjednom sjetili njegovog velikog hita od prije pedeset godina, pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”. A on je bio puno više od “čuda od jednog hita”. Snimao je ploče u vrijeme kada je to bio podvig svoje vrste. Paralelno sa muzikom otkrivao je talenat da se izrazi u likovnoj umjetnosti i arhitekturi. Niti je htio niti je mogao da svaštari. Zato je muzika postala i ostala ljubav iz mladosti s kojim bi tek, tu i tamo, prevario svakodnevnicu. 

Vedo je zaslužio da ga ovaj grad pamti. Zbog te priče na čijem je samo početku stajao. I zaslužio je da mu ovaj grad pokloni ulicu. Ne neku velelepnu, žigosanu trgovačkim centrima i izniklim monstrumima od stakla i betona. Nekako mi sasvim zgodno i simbolično djeluje mogućnost da njegovo ime ponese neka od onih uskih i strmih ulica koje se baš sa Trebevića spuštaju ka gradu kome je poklonio cijelog sebe. I da tako zauvijek ostane mlad, nasmijan, nezaustavljiv, zamrznut u tom trenutku neke šezdeset četvrte ili pete dok silazi niz Trebević i zauvijek u tih nekoliko strofa prenosi duh jedne mladosti kojoj je i sam pripadao i koja je toliko toga promjenila kada su ta četiri mladića konačno sišla s Trebevića.