Na pominjanje “ćelave pjevačice” možete imati, uglavnom, dvije asocijacije. Ili se sjetite Ionescua i teatra apsurda ili sjajne Irkinje po imenu Sinead O’Connor koja nas je oduševljavala svojim glasom početkom devedesetih, a onda navikavala na elementarnu hrabrost da se kaže ono što se misli. Ili, da ne zaobilazim, smatram da je spremnost da se kaže ono što se misli i stvar elementarne pristojnosti. Na prvi pogled, između ove dvije asocijacije, nema nikakve veze. Ali samo na prvi pogled. Bar kad sam ja u pitanju. Ja želim da vjerujem da je Sinead cijeli svijet oko nas doživljavala kao jedan veliki teatar apsurda i ismijavala ga i ogoljavala ga do kosti. A usput tražila barem privid smisla, ako joj je već iskonski smisao izmicao.

I, baš onako kako je njen život bio prepun neočekivanih obrata ni smrt joj nije mogla biti prosta, svakodnevna i jednoznačna. Okolnosti i uzroci njene smrti još nisu poznati, a činjenica da je umrla u pedeset i šestoj govori u prilog raznim teorijama zavjere koje će se početi momentalno ispredati oko nje. Konačno joj to neće smetati.

Da li je njena smrt rezultat bolesti, nesretnog slučaja ili odluke da sama prekrati svoj život još nije poznato javnosti. Ako je i ovo treće u pitanju ne bi trebalo nikoga da čudi. Njen davno dijagnosticirani bipolarni poremećaj je uznapredovao, a prošle godine našla se na strašnom iskušenju kada je preminuo njen sedamnaestogodišnji sin.

Nimalo me ne čudi da sada, uglavnom izvlače odnekud snimak njene najpoznatije pjesme “Nothing Compares 2 U”. Kao da nikad ništa drugo nije ni snimila. Ne kažem, dobra je to pjesma. I više od toga. Znam je i u izvedbi autora pjesme, Princea, ali Sinead mi je uvjerljivija i snažnija sa svojom interpretacijom. Sjećam se da je početkom tih nesretnih devedesetih krupni kadar njenog uplakanog lica bio najčešća slika na ekranima kada bi išli muzički spotovi. Taj spot i Bryan Adams sa temom iz filma “Robin Hood princ lopova”. Treća pjesma teško da bi se našla da im može parirati po prisustvu na tadašnjoj državnoj televiziji.

Već tada smo znali da je drugačija jer nije dozvolila da bilo šta na njoj skrene pažnju sa onoga što je u njoj. Paradoksalno, prateći tu želju ošišala se do glave i time postigla posve suprotan efekat, taj da su sada svi pričali o njenoj frizuri. Ili o nepostojanju iste.

Tokom te dvije godine (1990. i 1991.) stekla je ogromnu popularnost i pokupila sve nagrade koje je mogla pokupiti, a onda je prepoznala da u toj šareno upakovanoj kutiji show bussinesa nedostaje sadržaja. Da je prazna i da postoje važnije stvari o kojima mora progovoriti kad već ima privilegiju da će je značajan broj ljudi zaista i čuti.

A itekako su je čuli. I primjetili. Pred televizijskim kamerama je 1992.godine poderala sliku Pape Ivana Pavla II u znak protesta zbog seksualnog zlostavljanja djece od strane sveštenika u katoličkoj crkvi. Nakon toga je svakome bilo jasno da joj neće biti dozvoljen povratak na muzički tron. Snimala je ona albume, ali više nisu dobijali podršku. Nešto zbog toga što je postojao jasan plan da se nekom takvom ne omogući nekadašnja popularnost. Nešto zato što je izgubila dio fanova takvim potezom, a sigurno i dijelom zato što njene pjesme više nisu bile u skladu sa zahtjevima pop industrije. A, možda ponajviše zato što je Sinead tada imala druge preokupacije u životu. Sigurno nije pomoglo ni to što je znala, recimo, na mikrofon okačiti zastavu Palestine.

I sama je 1999.godine postala sveštenica ogranka katoličke crkve koji nije priznavao autoritet Pape i Rima. Tražila je Boga i tražila je ljubav. Četiri puta se, za svojih 56 godina udavala. Boga je tražila u raznim formama da bi 2018.godine primila Islam.

Danas, kada je prerano prekinuto njeno putovanje shvatamo da nikada nije bila jednoznačna. Nemoguće ju je definirati isključivo kao pjevačicu, ili kao aktivisticu ili kao vjernicu i sveštenicu. Sinead o’ Connor je bila sve to, ali i više od toga. Nakon što su svi ti njeni identiteti realizovani u njoj postala je nešto što je daleko nadrastalo puki zbir dijelova. Činilo se, ipak da je među poklonicima pop kulture ili subkulture zaboravljena. Sada vidimo da se tako samo činilo.