Prvo je vijest objavio Josip. Pošaljemu mu poruku sa pitanjem da li je tačno. Ne mogu da vjerujem. Potvrdi mi. A onda vidim još nekoliko objava istog sadržaja. U saobraćajnoj nesreći kod Doboja, u noći 17. na 18.februar smrtno je stradao Mladen Vidović. Nemoguće. Onda premotam film unazad. Trideset i pet godina unazad.

Bio je baš ovako nekakav februar 1988.godine. Stigao mi je paket novih ploča iz “Jugotona”. Nekada su disko kuće imale taj lijepi običaj da ljudima koji pišu o muzici dostave nove ploče. I u tom paketu iz “Jugotona” nalazio se prvi album grupe za koju do tada nisam čuo – “Nemoguće vruće”. Iz pratećeg press materijala saznam da su iz Zenice i da se autor skoro svih pjesama zove Asmir Spahić, a da pjeva Mladen Vidović.

Jako mi se dopalo to što sam čuo i mislim da sam napisao vrlo pohvalnu recenziju. Ispostavilo se da su pročitali moju recenziju i poželjeli da me upoznaju. I tako je počelo naše druženje. Pogrešno sam vjerovao da su njih dvojica zapravo osnovali “Nemoguće vruće”. A nisu. Grupa je postojala i ranije, ali je Mladen došao kada im je zatrebao malo bolji pjevač, a Asmir kada su im zatrebale kvalitetne pjesme.

Potrajali su koliko je potrajao taj prvi album i euforija oko njega. Onda su njih dvojica dalje nastavili kao “Ritam srca” i stvarali jezgro budućeg benda oko sebe. I nastavio sam da se družim sa njima dvojicom. Malo više sa Spahom nego sa Mladenom, ali i Mladen je uvijek nekako bio tu, u toj priči. Sve do početka rata. Onda smo se rasuli. Spaha je završio u Češkoj i od prošle godine obnovili smo naše druženje i počeli raditi i neke projekte zajedno. Odnosno počeli smo pisati neke pjesme zajedno i nekako sam uvijek u tim pjesmama čuo i Mladena. Moguće da ga je i Spaha čuo. Samo što više nismo bili sigurni koliko je njemu pjevanje uopšte zanimljivo. Znali smo da živi negdje u Banja Luci i nismo bili baš posve sigurni čime se tamo bavi.

Jednom, nakon rata, valjda još u prošlom mileniju, došao mi je u posjetu. Sa svojom životnom saputnicom Sabinom. Bila je to, odmah se vidjelo, jedna od onih velikih i neprolaznih ljubavi. Ostali smo u priči o muzici do ranih jutarnjih sati. Tada mi je pričao o tome kako namjerava da se vrati na scenu i čak je uradio i jedan album. Donio mi je kasetu sa tim pjesmama. Ne znam da li je ikad objavio taj album, a ako i jeste do mene nije stigla ta informacija. I danas imam negdje tu kasetu, kasetu koja je preko noći postala nekakav raritet i ekskluzivitet.

Povremeno bi razmijenili poneku poruku na društvenim mrežama. Posljednji put početkom ljeta 2022.godine. Ja sam tada pripremao neki svoj program sa otpjevanim pjesmama i pozvao sam ga na to. Sačuvao sam njegovu poruku i ne bi bilo pristojno da je sada citiram. Uglavnom, razgovor je završio obostranom konstatacijom da se svakako moramo vidjeti. Ispade to “svakako” baš nikako. Malo nakon toga Spaha mi je došao u posjetu pa je iz mene crpio sa neskrivenim zanimanjem informacije o Mladenu. Nisam pitao zašto njih dvojica nisu direktno u kontaktu. Saznao sam to i sam i ne bih o tome. To bi već zašlo u sferu žestokog tračanja.

Nije se navršio ni mjesec dana od te posjete kada sam saznao da je preminula Mladenova Sabina. Dotuklo ga je to. U to sam posve siguran. I zato je požurio za njom. Svega pola godine kasnije našao je način da i sam ode za njom. Daleko od toga da kažem da je priželjkivao smrt, ali sigurno je da mu je ona bojila život i da se teško navikavao na to sivilo koje je ostalo iza nje.

Možda nije bio najbolji pjevač na domaćoj muzičkoj sceni (a šta uopšte znači najbolji i ko to utvrđuje), ali je sigurno imao i glas i način interpretacije koji niste mogli pobrkati ni sa jednim drugim. Autorski se malo pojavio na ta dva albuma. Zapravo, samo na prvom je uradio pjesmu “Nema cure koja neće” i dijelom pjesmu “One kao ne bi da se ljube”. Na drugom albumu već se posvetio isključivo pjevanju. Pripremali su i treći, ali od toga je ostalo tek par demo snimaka koje povremeno poslušam. Par jako zanimljivih demo snimaka.

Bili smo skoro pa generacija. Sad ću ja da starim i dalje. A on je otišao kod svoje Sabine i onakav je kakav je bio kada su se upoznali. I ona. A “Ritam srca” ima pjesmu koja ga na naljepši način može ispratiti. Pjesmu “Kad bi suze pomogle”, sa porukom Kad bi suze pomogle/ ja bih lio zlatne za tebe/ suze tihe molitve. Ne tihe, najtiše.

Koliko puta sam sebi rekao da neću više, da je posljednji put da su me navukli da subotu naveče izgubim gledajući zvijezde, zvijezdice i wannabe zvijezde u očajničkom pokušaju da se domognu plasmana na “Eurosong”. Ali džaba, popustim svaki put. Mi se odavno ne pojavljujemo tamo pa mi ostaje samo da gledam kako komšije tretiraju ovu drugorazrednu zabavu koja uporno pokušava da se spasi nabacivanjem kičeraja koji pogrešno zovu glamurom. Kao da ocvala dama pokušava zaustaviti proces starenja sve većim i većim količinama šminke da to na kraju djeluje groteskono.

Kao i cijela ova parada, uostalom. A kada i nije djelovalo groteskno djelovalo je otužno i smiješno. Smiješno, osim u trenucima kada su voditelji pokušavali biti duhoviti. E, tada uopšte nije bilo smiješno. Tada je bilo mučno. Njihove “pošalice” bile bi eventualno prikladne za novogodišnji program, ali za doček 1974.godine. Već bi 1975. bile deplasirane. Iako su pjesme trebale biti ključni sastojak ovog takmičenja tek u četrdesetoj minuti smo čuli prvu takmičarsku pjesmu. Tako to rade i gazde u onim, ne baš ekskluzivnim kafanama kada “ubodu” angažman nekog znanog pjevačkog imena. Ne daju mu da pjeva dok gosti dobro ne pojedu, dobro ne popiju i dobro ne potroše. E, tek onda i on može malo da ih zabavlja. Meni je bar to tako izgledalo.

Neuvjerljivi su mi i nepretenciozni bili nastupi onih koji vjeruju da Evropa jedva čeka njihove osviještene politički korektne poruke. Kako da ne. Samo im još vi trebate. Pojma nemaju šta bi oni bez žbuna izraslog na glavi jedne od učesnica. Dobro, neke pjesme bi možda u nekom drugom kontekstu i zazvučale posve pristojno, ali ovdje se naprosto nisu uklapale. Recimo “The Splitters” su imali posve lijepu pjesmu. Posebno mi je zanimljiva bila ona ska pjesma “Kme Kme” koju su izveli “Krešo i Kisele kiše”. I posebno neprikladna. Mislim, jeste se ona uklopila, ali samo naslovom. Sve je bilo baš kme kme.

Ne bih toliko bio razočaran da se sam nisam osvjedočio kako Hrvatska radio televizija zna napraviti vrhunski show program. Sjetimo se samo “A strane”. Šta im je ovo trebalo ovako, zaista ne znam. Zapravo, najveća moja zamjerka da je sve bilo rađeno namjenski, bez imalo spontanosti i spremnosti da se pjesme stave u prvi plan. Gledam izvjesnu Barbaru Munjaš i njen pokušaj da buda “Konstrakta umjesto Konstrakte”. Kao da su svi sjedili u svojim štabovima i razmišljali šta bi moglo da prođe na “Eurosongu” umjesto da puste da im se desi pjesma koju sami osjećaju, u koju sami vjeruju i koja se i njima samima sviđa. Ne sumnjam da su svi dopingovani lažnim samopouzdanjem i, u ovom trenutku, uvjereni da imaju najgenijalnije moguće pjesme.

Recimo ona Đana. Ima moćan glas, ali kad mi poručuje da je uhvatim u slobodnom padu ja bi najradije stavio ruke na leđa. Kad ispuše napumpani balon samopouzdanja i sami će shvatiti krajnji domet svojih pjesama. Tipičan primjer takvog pristupa je Hana koja je važila za jednog od glavnih favorita, ali sve je bilo u njenoj pjesmi predvidljivo, obično, već ranije oprobano. I da nije prateće vokale okovala “svojim” pletenicama ne bi je imali po čemu zapamtiti. Pjevala je pjesmu pod nazivom “Nesreća”. I tu nemam nikakvu primjedbu. Nesreća, pa to ti je.

I Damir Kedžo je pominjan među favoritima. Bilo je priča kao ovo je prilika da mu se organizatori iskupe što je trebao ići na “Eurosong” baš one godine kad je otkazan zbog pandemije. E, on je bio tipični produkt promišljanja na temu “šta bi se to glasačima u Evropi moglo dopasti?”. Ne kažem da je imao lošu pjesmu. Ali sam takvih pjesama milione već čuo. Bez sumnje je najveći favorit za pobjedu prije samog takmičenja bio ženski sastav “Harmonija disonance” sa pjesmom “Nevera (Lei, Lei)”. Ne mogu reći da mi taj način korištenja muzičke tradicije nije blizak i drag i da bi bilo nepravedno i da su pobijedile. Na kraju su ipak bile druge.

Dobro, mogu ja pričati šta hoću, ali mnogi od njih su naprosto iskoristili “Doru” da promoviraju svoje pjesme i sami sebe. Ponjaviše je to imalo smisla kod sastava “Detour”. I inače odličan band oni su ovim samo proširili krug onih koji će ih i ubuduće slušati. To im, sigurno ne mogu zamjeriti. A dosta i dobro su prošli.

Eto, otkrio sam vam da se radi o “Dori” izboru hrvatskog predstavnika na “Pjesmi Eurovizije”. A mislio sam da to i ne pominjem. To je obrazac kojeg se drže organizatori svih ovakvih i sličnih manifestacija širom Balkana (a čini mi se i šire). Pitam se do koje mjere može da ide potcjenjivanje publike.

Druga je stvar provociranje publike kako već više od trideset godina radi “Let 3”. I sada su to isto uradili. I pjesmom i pojavom i nastupom. I šta im se desilo? Desilo se da pobijede. U redu što je žiri glasao za njih, ali publika. Ako mene pitate siguran sam da je značajan broj onih koji su glasali, za njih glasao zato što je, poučen primjerom Konstrakte od prošle godine, vjerovao da to može proći na “Velikom Eurosongu” pa su odlučili da ih tamo pošalju iz krajnje patriotskih pobuda, ne bi li Hrvatskoj donijeli dugo očekivanu pobjedu. Sve su do sada pokušali, pa zašto ne i ovo?

Ali nije ovo njihovo prvo učešće na ovom takmičenju. Na “Pjesmi Eurovizije” 2006.godine “pridržavali” su Severininu “Štiklu” koja nije baš najbolje prošla. Ali nešto mislim da njima to i nije bilo pretjerano važno. Pogotovo u ovom trenutku njihove karijere. Ako im ova pobjeda i donosi neki užitak to je taj što će milionskom auditoriju moći gurnuti prst u oko. Koliko mi je drago da su oni dobili povjerenje i žirija i publike, toliko mi je neprirodno da njih vidim u ovom ambijentu. To vam je kao da vam u nekom prekrasnom snu odjednom prošeta klovn Pennywise. Ili, još bolje da vam u noćnu moru ujaše Barbi na jednorogu. E tako su i oni projahali scenom noćne more zvane “Dora”.

Prvi put sam čuo za Ćiru Blaževića i prvi put sam ga zapazio kao neobičnu pojavu domaćeg fudbala (a i nogometa) tamo negdje 1982.godine. Sjećam se da je reprezentacija Jugoslavije tog ljeta ispraćena sa neskrivenim ambicijama na svjetsko prvenstvo u Španiji. To je prilično neslavno završilo, ali za ovu priču je važnije da se pred odlazak u Španiju domaće prvenstvo okončalo dugo očekivanim trijumfom zagrebačkog “Dinama”. Zagreb je tu titulu čekao od 1958.godine i taj uspijeh nisu ponovili dok god je Jugoslavija trajala. Ako imamo to u vidu lako je zamisliti koliko je ta titula značila svim stanovnicima Zagreba, neovisno bili oni “Dinamovi” navijači ili ne.Imali su oni tada i strašnu ekipu, ali tada je ipak iznad tog uspjeha, kao zastava viorio Ćirin bijeli šal, neizostavni sastojak njegovog tadašnjeg imidža.

A promijenio je i imidž kluba koji je vodio. “Dinamo” je nekako postao simpatičan i nama, navijačima drugih klubova. Naravno bilo je tu i nekih situacija i afera koje nisu baš bile bez mrlje, a u kojima je učešće uzeo i Ćiro. Prisjetimo se samo sage o nesuđenom dolasku Blaža Sliškovića u “Dinamo”. Navijači mu, ipak nikada nisu zaboravili sve što je učinio pa će petnaest godina kasnije u pjesmi “Nogomet” grupa “Pips, chips & viseo clips” imati stih “kad tata stavi bijeli šal”. I niko nije imao ni najmanje dileme ko je “tata” u toj pjesmi i čiji je taj bijeli šal.

Ćiro je bio majstor spinovanja kada nismo ni znali šta ta riječ zapravo znači. Ali, teško mu je to bilo zamjeriti. Bio je primjerak tipičnog bosanskog šereta. Svojevrsni David Štrbac. Čovjek koji je uvijek znao istaknuti svoje vrline, a prikriti mane. Čovjek koji je znao istaknuti i svoje mane kako bi vrline došle do izražaja. Govorio je da je bio prosječan fudbaler (što je vjerovatno istina) i da je zato postao trener. Time je implicirao da je vrhunski trener u trenutku kad više nije ni bilo važno kakav je fudbaler.

U “Dinamo” je došao preko švajcarske reprezentacije i “Rijeke”. I otišao iz “Dinama” nakon svega tri sezone i dva osvojena trofeja. Kad je to postalo probitačno plasirao je priču da je otjeran zbog svojih nacionalnih osjećaja. Uvijek se znao divno prilagoditi okolnostima. I nevjerovatno je kako je vlastitim šarmom sve uspijevao natjerati da zaborave ono što su mu nekad zamjerali. Kome bi drugom, na primjer, u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji oprostili veličanje Tuđmana i one famozne partije tenisa sa njim.

Sigurno je da on nije bio omiljen isključivo zbog sportskih uspjeha. Čak nisu bili ni presudan činilac u priči o njegovoj slavi. Zapravo, kad se malo prođe kroz njegovu karijeru jasno je da je najbolje funkcionisao u kriznim situacijama. Kada je preuzeo hrvatsku reprezentaciju sredinom devedesetih prvo ih je odveo na Evropsko prvenstvo 1996.godine u Engleskoj, a zatim je na Svjetskom prvenstvu 1998.godine osvojio nevjerovatno treće mjesto.

Nisu mu baš uvijek svi bili skloni. Nakon svakog velikog uspjeha proporcionalno je rastao broj onih koji su predano radili na njegovoj diskreditaciji. Samo što je Ćiro birao svoje bitke i obično bi potražio neki novi izazov ostavljajući neprijatelje da kucaju na otvorena vrata. Nakon prvih neuspjeha hrvatske reprezentacije otišao je da vodi izabrani tim Irana i tamo je stekao status, maltene, zaštićene vrste. Prošao je kroz još mnoge klubove i reprezentacije, ali nigdje se nije predugo zadržao. I svaki tim koji je trenirao, čak i ako nije postizao vrhunske rezultate ostavljao je poseban trag baš zahvaljujući baš Ćiri Blaževiću.

U periodu 2008. – 2009.godina vodio je reprezentaciju Bosne i Hercegovine. I mada nije uspio ostvariti zacrtani cilj, plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, uspio je u nastojanju da naša reprezentacija nikad nije bila omiljenija i prisutnija u medijima i mislima svakog Bosanca i Hercegovca. U avgustu 2009.godine grupa “Hari Mata Hari” je imala svoj prvi i jedini koncert na “Koševu” i Hari je na scenu u jednom trenutku na scenu izveo Ćiru i njegovu ekipu. Jeste to nominalno bila naša reprezentacija, ali bio je to, prije svega, Ćirin tim.

Ostaće upamćen i po terminu “galvanizirati”. On je znao “galvanizirati” igrače, ali i javnost i sve nas. I zato danas, dok se bijeli šal vijori u izmaglici u kojoj Ćiro odlazi na novu dužnost mogu samo da se zabrinem za anđele. Siguran sam da će Ćiro odmah po dolasku da ih postroji i naruži ih što su se kondiciono zapustili. I ustanovit će da i njih treba galvanizirati.

Svako malo se prisjetimo kako je u septembru 1997.godine u Sarajevo došao sastav „U2“. A prečesto zaboravljamo jedan drugi, jednako važan, ako ne i važniji koncert, koji se desio svega četiri i po mjeseca kasnije u „Skenderiji“. Tada je u Sarajevo došao Đorđe Balašević da održi ona svoja dva čuvena i prva posljeratna koncerta.

Desilo se to sedmog i osmog februara 1998.godine, prije, eto skoro tačno četvrt vijeka. Čovjek, naprosto ne može da pojmi da je već toliko prošlo. Bila je to poruka da sa naše istočne granice u Sarajevo, nakon svih granata i zla može da dođe i nešto čemu ćemo se radovati. Odnosno, neko kome ćemo se radovati.

Prije Balaševića, ako me pamćenje dobro služi, iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije došao je samo Rambo Amadeus, ali to nije bio koncert u tako velikoj dvorani ni toliko zapažen. Ako je neko imao pravo da, nakon četiri stravične godine, dođe sa te strane i zapjeva u „Skenderiji“, onda je to imao Đorđe Balašević.

Nisu baš svi blagonaklono gledali na taj koncert. Ni kod nas kojima je dolazio, a ni u kraju iz kojeg je dolazio. Niko od domaćih promotera nije se usudio da uđe u takvu avanturu jer je znao da bi to bila logistička noćna mora. Zato je koncert organizovao UNHCR. A stranci niti su znali niti su mogli znati šta je nama Balašević i šta smo mi njemu.

Ostali su zapanjeni kada su sve ulaznice (nimalo jeftine za to doba) prodane u roku od svega par sati. I to za oba koncerta. Čuvali su ga više nego ijednog papu koji je ovamo dolazio. Baš zbog tog njihovog opreza sve je i ispalo baš logistička noćna mora. Čuo sam se tada sa Balaševićem i ispalo je da je jedini način da se vidimo i popričamo taj da dođem do Tuzle gdje je bilo planirano da se odmore na putu za Sarajevo i gdje obezbjeđenje ne bi trebalo da bude tako strogo. Bio je to naš prvi susret nakon sedam godina. Stranci su se čudili, a mi smo se radovali. Iako su oni sve organizovali to je, na kraju krajeva, ipak bila naša stvar.

Onda su se desili koncerti. Ja sam bio na prvom. Na drugi nisam otišao jer nisam bio siguran mogu li toliku količini emocija podnijeti isporučenu u svega dva dana. On je morao. Nekako se poklopilo da je on morao biti prisutan baš na svakom Balaševićevom koncertu. I govorio je tada, između pjesama, kako se „njegov kolega Bono žalio da mu je pukao glas u Sarajevu, a on se boji da mu ne pukne srce“. Pa kako su se pojavili napisi u štampi kako se na njega u Sarajevu sprema atentat. Kad su ga pitali da li se plaši rekao je „ja da se nečega plašim, pa ja bih se sakrio u Sarajevo“, a onda je prepunoj „Skenderiji“ uputio poruku da „ako su oni četiri godine mogli da budu na nišanu nekog ludaka može i on dva dana.“ I da je to njemu prilika da „bude Sarajlija makar na dva dana“.

Znam da ima onih koji će reći da je sve to patetično, namješteno i pozerski. Žao mi je takvih ljudi koji su svoja srca premazali bojom paranoje. I nije u „Skenderiji“ te večeri stvorena nekakva „sedma republika“ kako često zovu utopističku državu sastavljenu od jugonostalgičara. Tu veče smo bili građani „prve republike“ koja nema nikakve veze sa zastavama i grbovima bivših ili sadašnjih država. Kasnije će to on sam najbolje definisati stihovima „tvoj steg na svakom gradu je/gde ti se neko raduje“.

Pojavio se i snimak tog koncerta. Prvo video, a onda je neko izvukao iz toga i audio verziju. Dijela koncerta, nažalost. Dijela koncerta od skoro dva sata. Tu se našlo devetnaest pjesama sa svim onim komentarima između tih pjesama. Ja do dan danas žalim što onaj ko je pravio izbor za taj snimak nije uvrstio i pjesmu „Ostaje mi to što se volimo“. Jer, upravo ta poruka je bila tajna šifra trajne veze između Balaševića i Sarajeva.

Đorđe Balašević više neće svirati u Sarajevu. Nažalost. Osim, ako neko ne smisli način kako da duhove dovuče na binu. Znajući za šta su sve sposobni estradni menadžeri u nastojanju da izbiju koju paru, čak ni to me ne bi začudilo. A ako se to i desi, nešto mi se čini da bi mu i ta spiritualna turneja krenula baš iz Sarajeva.