Već smo se nekako i navikli da je zlo konstanta ljudske prirode, a da je dobro usamljeni, pojedinačni eksces koji se nekad graniči sa naivnošću, pa i glupošću. Nažalost, ali jesmo. Tim je značajniji postupak crnogorskih navijača “Ultrasa” i odgovor naših “Fanatikosa”, a sve oko i u vezi sa nedavnom utakmicom Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Sam rezultat (a na kraju je bilo 1:1) ostao je u sjeni onoga što se dešavalo na tribinama tokom utakmice, i izvan tribina nakon utakmice. Pokazalo se da se može i drugačije.

Možda je neko vjerovao kako je to utakmica visokog rizika i kako će se opet otvoriti iste one rane nanesene prije tridesetak godina. Grlati “Ultrasi”, grlati “Fanatikosi”. Ali i korektni. A, Boga mi i duhoviti. Kako drugačije protumačiti crnogorsko skandiranje “Burek sa sirom” upućeno našima, te odgovor “Zvaće vas s biroa” vraćen od strane naših. To je zapravo baš onako kako bi navijanje trebalo izgledati. Blaga provokacija zasnovana na predrasudama, ali bez želje za vrijeđanjem.

A sve uz punu svijest da svaki onaj koji bi izašao izvan okvira normalnog navijanja udara na čast i obraz baš svoje reprezentacije, svoje zemlje i svog naroda. Zato i jeste normalan, ali izuzetno rijedak postupak crnogorske navijačke grupe koja se nije bavila verbalnim osudama postupka nekog idiota koji je iz nekih svojih bolesnih pobuda zapalio kombi sa registarskim tablicama Bosne i Hercegovine. Jeste dotični zapalio kombi našim navijačima, ali je crnogorskim udario na mnogo više. Udario im je i na obraz i na poštenje. I reagovali su onako kako bi svaka prava navijačka skupina u tom trenutku morala reagovati. Izvinili su se bosanskim navijačima i počeli skupljati novac za novi kombi. I nije prošlo ni 48 sati, a pare su skupljene i to ponajviše zahvaljujući jednoj crnogorskoj porodici iz Berlina koja je željela ostati anonimna.

I dok smo na terenu mi vodili pa Crnogorci “lovili” izjednačenje tako su Crnogorci poveli na tribinama, a na nama je da sada izjednačimo. Vlasnik jednog restorana kod Lašve pozvao je sve crnogorske navijače da, kada budu došli na revanš u Zenicu dođu u njegov restoran na besplatno pečenje. Buregdžije se organizuju da odgovore na nezamislivu uvredu u kojoj se tvrdi da burek može biti i sa sirom i spremaju najbolje šta znaju da komšijama iz Crne Gore demonstriraju šta burek jeste, a šta nije.

I sve je to lijepo, samo što nije dovoljno. Treba prije svega spriječiti bilo kakav incident koji bi bacio mrlju na naše tradicionalno gostoprimstvo. Policija tu jeste bitan faktor, ali ne i jedini. Tu mogu pomoći samo pravi navijači. Da se ne zavaravamo imamo i mi svoje idiote kao što Crnogorci imaju svoje. I neće im biti veće kazne za neki, eventualni incident nego da ih stvarni, da ih pravi navijači izopće iz svojih redova i listom osude takvo ponašanje. Pored toga dugo je do septembra i uzvratne utakmice. Iskustvo me uči da se mi lako zapalimo za neku ideju, a onda je još lakše zaboravimo. Nemojte da se to desi i u ovom slučaju.

U svojoj beskrajnoj želji ja ću naivno povjerovati da je konačno došlo vrijeme da se natječemo u dobru, a ne u zlu. Jesam ja to zagovarao godinama, ali nisam zaista i vjerovao u to. Iskreno da vam kažem nisam vjerovao da će se to desiti za moga vakta. Kao što sam nekad vjerovao u ljudsku dobrotu pa me iznenadilo i porazilo kada sam vidio da je te dobrote ostalo tek u naznakama tako sam i sada očekivao samo nešto loše od ljudskih bića, a ta ista bića me i iznenade i obraduju. I ne kao Crnogorci ili Bosanci nego baš kao ljudska bića. Biće da je čovjek ipak malo komplikovanije stvorenje nego što sam to ja mislio.

A za sve one koji će na moju nadu i nadu mnogih odgovoriti primjedbom kako zbog jedne rečenice i jednog kombija prelako zaboravljamo da je ista ta Crna Gora učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu imam samo poruku da ništa ne zaboravljam. Niti opraštam. Ali nisam spreman ni da osudim bilo koga za bilo šta u čemu nije sam i direktno učestvovao. Zločin ima ime i prezime. I zločinac. A sem toga ako bi tako prekrižili svakog okupatora koji je promarširao kroz Bosnu bilo bi nužno da ostanemo u stalnoj svađi i sa Talijanima i sa Turcima i sa Austrijancima i sa Mađarima i sa Nijemcima i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Crnogorcima. A ako bi zakopali još dublje u prošlost možda bi nam ostala mogućnost da nemamo šta zamjeriti možda tek Australiji, Grenlandu i Panami. Svako lice ima svoje naličje i svako naličje svoje lice. Crnogorci su nam pokazali onu bolju stranu svoga lica pa je pokažimo i mi njima. Makar oni i dalje vjerovali da postoji nešto tako nevjerovatno kao što je burek sa sirom.

Kad godinama pišeš o popularnoj muzici vremenom naučiš da ne treba ništa pretjerano da očekuješ. Shvatiš da se one prave, velike i nezaboravne stvari dešavaju vrlo rijetko. Jednom u dvije – tri godine, a nekada i rjeđe. I nužno spustiš kriterije pa ti dobro postane više nego dobro jer nemaš baš nekog izbora. I nadaš se da će te odnekud, iz zasjede kad tad pogoditi nešto drugačije, novo, svježe i neočekivano. Samo nekakva gerila može da te zaskoči iz te džungle prosječnosti pa da zastaneš u koraku i kažeš sam sebi “e, to je to što sam čekao”. Samo što sam tek sad shvatio da to nije bilo kakva gerila. Ta koju čekam. Nego “Sarajevo Jazz Guerrilla”.

Kada sam čuo njihov debi album, objavljen početkom juna ove godine, morao sam negdje na pola prve pjesme sam sebe da posjetim da treba da dišem. Njihova muzika naprosto oduzima mah. Takav osjećaj sam posljednji put imao još prije pet godina kada sam čuo prvi album grupe “Helem nejse”. Vi ćete naravno primjetiti kako to baš nema mnogo veze jedno sa drugim. Ili čak da nema baš nikakve veze. Srećom ni ova naša “gerila” se ne bi složila sa vama kao ni ja. I to vam dosljedno prezentiraju uvodnom pjesmom “Ona bi na nargilu” koju su uradili baš sa grupom “Helem nejse”. I nema veze što njihovi muzički izrazi nemaju na prvi pogled nikakvih dodirnih tačaka. Jebeš poglede i gledanje. Muzika je da se sluša. A već na prvo slušanje, a i svako naredno jasno je da to nije nikakva vanbračna kombinacija i da su i jedni i drugi dali svoj doprinos pjesmi uz koju možete i da plešete i da vam izmami osmijeh na lice, a onda da se iscrpljeni nakon, otprilike tristo pedeset i sedmog slušanja svalite u prvu fotelju i tristo pedeset i osmi put otkrijete opet nešto novo.

Ali tako je to kad imate posla sa majstorima svog zanata. Izvinjavam se, sa majstorima svoje umjetnosti. Jer ova četvorka umjetnika okupljenih oko zajedničkog projekta već dvadeset godina nisu samo vrhunske zanatlije i reproduktivci. Iako je i takav pristup za svaku pohvalu oni su otišli svjetlosnim godinama ispred toga. I kod vlastitih autorskih pjesama, ali i kod obrada nekih tuđih radova oni unose taj dodatni, kreativni momenat i nude novi kvalitet tim pjesmama. Do te mjere da i samo autori tih pjesama bivaju iznenađeni kako im vlastite pjesme sada zvuče. Ja bih, u nekim slučajevima bio toliko drzak da ustvrdim čak i bolje. Ali ne morate vjerovati meni, ali bar povjerujte Srđanu Sacheru kada takve komplimente uputi na račun načina na koji su “Sarajevski gerilci” uradili njegovu pjesmu “Zlato” nastalu iz vremena rada sa “Vješticama”. A iskreno da priznam i meni je ta pjesma nekako najbliža i sigurno najpodesnija za radijsko emitovanje. A način kako ju je otpjevala Bojana Stamenov je nešto što se rijetko viđa, a još rjeđe čuje.

Inače su gosti posebna priča. Obično svi dovedu Vlatka Stefanovskog da im svira gitare, a oni su ga doveli da još jednom sa njima otpjeva svoju “Talasnu dužinu”. I zazvučalo je, malo je reči sjajno. Pa već pomenuti “Helem nejse”, Nina Badrić, Jacqoues Houdek, Nikolina Vujić, Ivan Kurtić ili Josip Palameta. To je, definitvno pravi način na koji se angažuju umjetnici da svojim muzičkim i umjetničkim senzibilitetom i umijećem daju dodatni kvalitet pjesmama, a ne da svojim imenom pospiješe komercijalni efekat nekog izdanja. Mada se zaista radi i o komercijalno jakim imenima. Ali prije svega stvaralački snažnim.

Samo što nisu gosti suština ove priče. Oni su samo dobrodošao, a moguće i neophodan začin. Ali ova četvorica glavnih kuhara su nam servirali glavno jelo kojeg se nemoguće zasititi. I u tom smislu ću morati potražiti stručno mišljenje u vezi mogućnosti predoziranja ovim albumom. Ako se može predozirati nekom muzikom onda sam ja na najboljem putu da postanem ovisnik o “Sarajevo Jazz Guerrilli”. Neću da kažem da ono što oni rade sa drugim bendovima nije ono što vole i u šta vjeruju i čemu se ne predaju bez ostatka. Dovoljno je da poslušate te radove ili odete na koncerte tih bendova u kojima sviraju i sve će vam biti jasno. I to je njihova priča. Ali ovo je ipak nešto drugo.

Ili je, u njihovom slučaju ovo nešto prvo. Nemoguće se oteti utisku da je “Sarajevo Jazz Guerrilla” taj rijedak i dragocjen spoj četiri kreativna individualiteta koji u konačnici donose puno više od tog prostog zbira. Kao da se njihov talenat u toj kombinaciji naprosto multiplicira. I svako od njih imao je dovoljno prostora da pokaže svoje umijeće, a da pri tome ne iživljava nikakav ego trip. Sve je krajnje funkcionalno i zapravo svako daje pjesmi ono što je baš njoj potrebno. U jednoj pjesmi neko malo više, a u nekoj drugoj neko drugi, ali kad se sve sabere i oduzme dobijemo vrhunsko djelo. Ne znam koliko će ga nešto šira publika prepoznati ka remek djelo, ali nažalost živimo u takvom svijetu gdje prave stvari nemaju baš pretjeranu prohodnost ni kroz medije ni kod prosječnog konzumenta muzike.

Na svu sreću vjerujem da to ovoj ekipi nije pretjerano ni važno. Oni su se već na tom planu popularnosti dobrano ostvarili da bi težili takvom trivijalnom uspjehu. Nadam se da su kroz rad sa svim tim drugim mega popularnim sastavima stekli i materijalnu sigurnost. Ovo što rade sa “Sarajevo Jazz Guerrillom” je vraćanje duga samima sebi i umjetniku unutar sebe. A ako publika ne prepozna kakvo im je djelo ponuđeno mogu samo da kažem – tim gore po tu istu publiku. Tim gore po publiku. I toliko od mene. Vrijeme je za tristo pedeset i deveto preslušavanje albuma.

Nedavno nešto raspravljam sa nekim prijateljima i pomenem da bi Olivera Balašević trabala uskoro imati promociju svoje knjige u mojoj Vogošći. I šta se desi? Iznenada i sasvim nepotrebno shvatim da je skoro pa niko u mom društvu ne voli. Ili da budem do kraja iskren da iskazuju priličan stepen netrpeljivosti prema njoj. A to su listom ljudi koji se “zaklinju” u Balaševića. U čemu je kvaka, pitate se vi? Isto to sam se i ja zapitao i pokušao da nađem odgovor na to pitanje oslanjajući se na ranije, slične takve primjere.

I onda se sjetim da su prije pedeset godina isti takav, a možda i gori otpor osjećali prema jednoj drugoj dami, dami koje je, vidi slučaja, takođe bila emotivno vezana za jednog poznatog muzičara, pjesnika, autora, kako god hoćete. Za jednu znanu muzičku zvijezdu. Samo što je u tom slučaju značilo poznatu zvijezdu u svjetskim okvirima.

U pitanju je Yoko Ono koju su optuživali (a i danas je optužuju) da je kriva za raspad “The Beatles”. A zapravo kriva je samo zbog činjenice da ju je Lennon volio. I da ju je volio više od svoje grupe i više od svojih obožavatelja, fanova, poklonika, kako god mi zvali tu armiju ljubitelja Lennonovg stvaralaštva. Onih koji su baš u tom stvaralaštvu nalazili ortopedsko pomagalo da lakše prođu kroz vlastite sumnje i vlastiti bol. Prvo odrastanja, a onda i suočavanja sa životom.

I nije neprirodno i nije neočekivano da je svaki od tih poklonika vjerovao kako se Lennon samo njemu obraća i upravo njemu želi nešto da poruči svojim pjesmama. Bili su oni svjesni, na onom razumskom nivou, da to nije tako. Ali šta razum ima s tim, ako osjetiš da ti neko uzima nečiju ljubav i pažnju, a ti si uvjeren da ta ljubav i ta pažnja treba isključivo tebi da pripadaju.

I sve ostaje isto ako umjesto “Lennon” u to prazno polje upišete “Balašević”. Ništa se ne mijenja osim scenografije. Provare oni nekako da njihovom idolu neko mora da bude inspiracija. I prihvate oni njegovu muzu. Nevoljko, doduše, ali prihvate. Ali kad ta muza iskaže neoprostivu ambiciju da pokaže da je ljudsko biće, e tad nastaje problem. Postane persona non grata u srcima fanova onog trenutka kada onim iskonskim ženskim instinktom prepozna prijetnju upućenu onome ko je voli i onome koga voli. Kada reaguje i zaštiti ga. Pa makar ga morala štititi i od prevelike ljubavi.

Jeste da kažu da ljubavi ne može biti nikad previše. Ali to samo lijepo zvuči, a nije da je baš posve tačno. Previše ljubavi može da iskvari onoga ko je predmet te ljubavi, a može i da ga pritiska, pa i da ga uguši. Nerijetko suprugu svoje omiljene zvijezde publika doživljava kao nekakvog kerbera koji reži ispred srca njihovog voljenog umjetnika. Družio bi se on s njima, njima bi poklonio svu svoju i ljubav i pažnju samo da nema te vještice koja ga drži, skoro pa na robiji.

I za Balaševićevog života sam često slušao takve komentare o Oliveri. I još gore. Kažu da nema ništa gore od povrijeđene žene. Ima. Da znate da ima. Povrijeđeni obožavatelj. A kada više nema predmeta njihovog obožavanja da ih demantuje onda se raspojasaju. Samo što je pomenuti Balašević iza sebe ostavio toliko stihova za svaku priliku da i sa one strane groba ima šta da im poruči. Ako malkice “dotjeramo” njegove stihove dobijemo poruku iz pjesme koja kaže “mudrovaće badavani/kad me nema da TE branim/da sam blizu ne bi im se dalo”.

Nemam nikakvu dilemu da su i Lennon i Balašević bili prejake ličnosti da bi dozvolili da bilo ko manipuliše njima, pa i njihove vlastite žene. Druga je stvar što su oni silno voljeli svoje žene i što to nisu krili. A znam mnoštvo primjera u kojima je zvijezdama opšte prakse savjetovano da ne objavljuju da su oženjeni, da su u stalnoj vezi ili bilo šta što bi ugrozilo potencijalne maštarije njihove publike. I znam one koji su pristali na takvu vrstu skrivanja. Iz nekih svojih, ne baš uvijek časnih razloga. A mi, licemjerni kakvi već jesmo, radije biramo takvo ponašanje, a ne možemo svariti činjenicu da neko, eto, zamislite čuda – voli svoju ženu. U današnjem nakaradnom svijetu to mu dođe nešto kao neoprostiv grijeh.

Milion nekakvih razloga spriječio me je da ikad upoznam Lennona. Ali jesam upoznao Balaševića. I Oliveru. I ne mislim da je u priči o Yoko i Johnu bilo puno drugačije. Za mene su Olivera i Đorđe bili dva lica istog novčića. Dvije polovine velike ljubavne priče koja je izrodila još veće pjesme. Da li bi tih pjesama uopšte i bilo da nije bilo nje? Ja mislim da ne bi.

A možda ste ipak vi u pravu. Vi koji vjerujete da Vam je Olivera otimala Đoleta za života, a da vam ga otima i sada nakon smrti. Ne možemo znati jeste li u pravu kao što ne možemo znati ni jesam li ja u pravu. Zato biram da vjerujem. Zato biram da vjerujem u ljubav pa makar i u onu grješnu i nezamislivu ljubav. Ljubav prema vlastitom bračnom drugu.