Duboke nizije Eurovizije

Nekako s proljeća svake godine ja vam potrošim onu svoju godišnju dozu mazohizma. Sjednem i odgledam “Eurosong”. Bez zabušavanja. Od početka do kraja, sve sa polufinalnim večerima. I svake godine uredno pogodim ko će to biti na samom vrhu, a ko pri vrhu. Kao što svake godine uanprijed znam da pjesme koje se meni dopadaju nemaju nikakve šanse. Valjda zato što su, kako to reče Fuad Backović Deen – demode.

Fudo vam je jedan drag i pristojan momak, ali mi naprosto pripadamo različitim galaksijama. Za mene je demode prije kompliment. Za mene vam je demode nešto što ne ovisi o hiru sezone i što će se moći i nositi i slušati i naredne i još stotinjak narednih godina. Moda je nešto što ja izgovaram sa gadjenjem u ustima kao kad ti dok se voziš pri punoj brzini na biciklu neka buba uleti u usta. Moda je nešto što Deen izgovara sa dubokim strahopoštovanjem. Ne tvrdim da je bilo ko od nas dvojice u pravu. Samo konstatujem.

Ne bih se, međutim, složio da je “Eurosong” bio demode. Moda i jeste, po definiciji, pokušaj da se formi da primat u odnosu na suštinu. E, tako posmatrano ovogodišnja “Eurovizija” je bila strašno moderna. Puno je važnije bilo kako će pjesme djelovati na sceni, kakve će efekte imati, nego kako te pjesme zaista zvuče onako ogoljene i prepuštene same sebi i ničemu drugom nego uhu slušaoca.

Zato ja uvijek pred “Euroviziju” volim sam sa sobom da preslušam ono što se nudi. Preslušam, pa sebe preslišam. I pažnju mi ne odvlače animirane kreature na sceni, ni koreografije, ni kostimi, ni efekti. Sad se vi pitate zašto ja poput slijepca gledam jedan, prvenstveno televizijski događaj. Zato što ne želim da pristanem na činjenicu da je ono što je nekada bilo takmičenje pjesama i što je zamišljeno kako bi osnažilo evropsku pop produkciju postalo malo glamurozniji reallity show kakvih imamo “na pasja preskakala”.

U startu se predviđalo da će pobijediti ili Italija ili Švedska, pa su kladionice malu prednost čak davale Italijanima. U tom izboru meni je Švedska pjesma ipak bila bliža i draža. Talijani su pokušali igrati na kartu tradicije opere i moćnih glasova. Ovo je ipak takmičenje pjesama, a ne pjevača. Jer da je drugačije onda niko ne bi mogao uzeti pobjedu našoj komšinici Bojani Stamenov koje je zaprijetila da svojim glasom pocijepa ne samo krov hale u kojoj se “Eurosong” održavao nego i nebo iznad Beča i ozbiljno ugrozi avionski saobraćaj. U takve je visine išao njen glas i tako je moćno oduvao sve pred sobom.

Kad već pominjem nastup izvođača iz Regije moram reći da je Knez imao predvidljivu pjesmu, znamo li da ju je pisao Željko Joksimović. S tim što to, u Joksimovićevom slučaju, znači predvidljivo dobro. Slovenka je imala vrlo specifičnu vokalnu izvedbu i morala je bolje proći. Ali na kraju se sve svede na to da smo cijelu tu cirkusaniju vidjeli prethodne godine. i one prije nje. I one prije…

Opet smo vidjeli beskrajne repeticije nastupa. Opet smo čuli kvaziduhovite komentare iz Green Room-a. Pretpostavljam da se to naziva zelenom sobom jer su tamo svi zeleni od zavisti i ljubomore jedni prema drugima. A uprkos tome, smješe se jedni drugima na takav način da ne znaš je li u pitanju osmijeh ili facijalni grč. Mašu očajnički svojim zastavicama kad ih kamera ulovi kao da im život ovisi o tome. A između njih leprša On. Ili Ona. Ili Ono. Možda je najbolje da kažemo Oni. Oni poznati pod imenom Conchitta Wurst. Pravo da vam kažem nastojim biti tolerantan i shvatam da ima osoba koje se osjećaju zarobljeni u svom tijelu i svom spolu. I da ima muškaraca koji žele biti žene i žena koje žele biti muškarci. U ovom slučaju je priča puno konfuznija. Ovdje imamo muškarca koji želi da je žena koja želi da je muškarac. Ne znam kako vi, ali ja sam se izgubio kod prvog skretanja i nema tog GPS-a koji bi mi pomogao da stignem do konačnog odgovora na veliko pitanje univerzuma – šta je Conchitta Vurst?

Naravno da sam ja svjestan da je “Eurosong” godinama bio svojevrsno utočište pripadnicima LGBT populacije, a da im je danas nešto poput parade. Barem za većinu bogatih zemalja Evrope. Samo je nama, kokuznim rođacima sa Istoka i Jugoistoka, to bio poligon za iživljavanje nacionalnih frustracija. Mi smo bili spremni do zadnje kapi znoja da se borimo za što bolji plasman, a bogati Evropljani su tu dolazili kao na raskalašan i kičast party. I stvarno, šta da tražimo na derneku na kojem momci u prvim redovima ne traže od sexy voditeljica broj telefona, nego ih pitaju gdje su kupile cipele.

Zato je po meni opravdana odluka i naše i hrvatske televizije da se, ne samo ne ide na ovu igranku, nego da se ona ni ne prenosi. I niko ove godine nije više ni pitao zašto nas nema na “Eurosongu”. Jesmo se bili navukli, ali proces odvikavanja, hvala na pitanju, sasvim dobro teče.

Advertisements

Bajević ili Maradona?

Opet se osjećam kao žaba. Kao ona žaba koja dozvoljava da je skuhaju samo ako joj naglo ne povećaju temperature vode u koju su je smjestili. Dok god to ide postepeno i polako ona će da trpi i izdržaće sve dok vise neće moći izdržati. Ali to ionako neće znati.

Kao što ni ja u ovom trenutku ne znam na šta sam sve spreman. Pomirio sam se s tim da su me razuzdane “navijačke” grupe otjerale sa stadiona. E, sad treba da se pomirim sa tim da su me otjerali i sa ulica. U subotu se u Sarajevu desio veliki gradski derbi između “Sarajeva” i “Željezničara”. I šta smo mi, svakodnevni, prosječni i neostrašćeni stanovnici Sarajeva te subote uradili? Sklonili smo se u svoje stanove pazeći da se ne sretnemo oči u oči sa tom podivljalom stihijom.

Tako ih zapravo i tretiramo. Kao elementarnu nepogodu koju ne možeš zaustaviti nego joj se samo možeš ukloniti sa puta. I tako se mi uklanjamo, dobro pazeći da uvijek odgovornost za nemire prebacimo na one druge. Kad nema “onih drugih” nacionalno, vjerski ili ideološki definiranih mogu poslužiti i oni koji navijaju za drugi fudbalski klub. I to je ono što mi se u svemu najviše gadi.

Gadi mi se jer od fudbala ja ne želim da pamtim do pasa gole primitivce koji prolaze neizrecive muke kad treba da sastave suvislu rečenicu, ne želim da mi tu igru obilježi sjećanje na agresivne pripadnike, skoro pa ljudske vrste. Ja hoću fudbala da se sjećam kao plemenite igre plemenitih ljudi. Ja želim da se sjećam trenutka u kojem je Duško Bajević postigao neregularan gol i mada ga je sudija priznao sam je prišao sudiji i rekao da je lopta u mrežu ušla sa spoljne strane. Gol je poništen, a Bajević ih je postigao nakon njega još na stotine. Ali će u mom sistemu vrijednosti ovaj nepostignuti biti važniji i veći od svih tih drugih. A onda sam gledao Maradonu koji je Englezima uvalio gol rukom i smijuljio se poput kakvog šanera koji je izbunario dedu u tramvaju.

I ako još niste shvatili ovo je samo uslovno priča o fudbalu. Ovo je priča o nama i našoj spremnosti da povjerujemo ogledalu. Treba znati priznati da je “moj” klub postigao gol iz ofsajda. Treba biti dovoljno pošten pa priznati da možda “moje” dijete nije takav genijalac kakvim ga smatram, da ga profesor ne mrzi i da, moguće, zaista ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Kada savladamo te naoko jednostavne, ali vjerujte jako zahtjevne, lekcije možda možemo preći i na sljedeći nivo pa priznati da je možda neko u moje ime činio nečuvene i užasne stvari. A onda, usudjujem se povjerovati u nemoguće, možda te užasne stvari nećemo pravdati užasnim stvarima koje su se desile nekom mom.

Kako reče ono Lennon? Možda sam sanjar. Moguće. Ali ružne stvari neće prestati tako što će svi izvirivati iz svojih rovova čekajući da se onaj drugi obračuna sam sa sobom. Da se onaj drugi promijeni. Ja mislim da se ovaj prvi, ovaj moj, ovaj ja, mora promijeniti. I to ne nužno da bi tako onog drugog naveo na promjenu. Nastojanje da budeš bolji mora biti jako egoističan proces. Proces u kojem sebično želiš sebe učiniti boljim neovisno o tome hoće li i kakvu će to reakciju izazvati. Naprosto zato što vjeruješ da je tako ispravno.

I zato će meni uvijek više smetati belaji koje izazovu navijači “Željezničara”, jer navijam za “Željezničar”. Zato će uvijek osuđivati nepodopštine jednog Bosanca, jer sam i sam Bosanac. Zato će mi više smetati zla koja počine Bošnjaci jer sam Bošnjak. Zato će me više boljeti nedjela učinjena u ime Islama jer je to moja vjera. I znam da je mnogima ovo smiješno. I siguran sam da bi danas mnogi na društvenim mrežama Bajevićev potez prokomentarisali sa “Ja, levata, dedo dragi”. Kao što sam siguran da u ovoj zemlji ima još dovoljno bajevića koji bi ipak isto postupili. Jer bajević je sljedeća stepenica u evolutivnom razvoju jednog maradone.

“Andol” za ovisnost o dobrom zvuku

Imao sam rijetku priliku da prije objavljivanja poslušam novi, treći po redu, album sarajevske grupe „Billy Andol“. I ne samo priliku nego i zadovoljstvo. I ovoga puta nije u pitanju nikakva kurtoazna fraza nego mi je album „Linije“ zaista pružio rijetko zadovoljstvo da osjetim da rock’n’roll u Sarajevu niti je mrtav, niti je na umoru, nego zahvaljujući ovakvim ostvarenjima na momente izgleda življi nego ikad.

Sve do ovog albuma ostajao sam pomalo zbunjen tim neskladom izmedju onoga što su nudili na studijskim snimcima i onoga što su predstavljali publici u živom kontaktu. Albumi su bili eksperimentalni, dobrim dijelom alternativni i poprilično ispolirani. A pred publikom su dozvoljavali da se ta rokerska zvijer probudi u njima i stizali čak i do pankerske žestine.

I konačno mi se čini da su na ovom albumu prenijeli tu energiju i na studijske snimke. Ono što sigurno niko ne može prigovoriti ovom albumu jeste da mu nedostaje snage i uvjerljivosti svojstvene za rock’n’roll. Toga ima i na pretek. I ne smeta. Naprotiv.

Pogotovo žestoko „udara“ uvodna pjesma „XXX“ u kojoj osjetite da su ti momci sasvim ozbiljno naumili da vas uhvate u mrežu satkanu od ritma i brzine i učvršćenu finim melodioznim rješenjima, ali tako da sve to djeluje kao posve prirodna cjelina. Možda za zericu preagresivna cjelina, ali to su već finese koje se tiču senzibiliteta svakog slušaoca ponaosob.

Zato su meni već naredne dvije pjesme pravo „sjele“. I „Indija“, a pogotovo „Moramo!“. To su one pjesme (uz „Balkon“ koji smo i ranije čuli) u kojima treba tražiti suštinu onoga što „Billy Andol“ jeste i što nastoji biti. I, naravno, „Linije“. Ovom sastavu nikada nije nedostajalo ideje. Uvijek su imali zanimljiv koncept i sami sebi kao sviračima davali su vrlo zahtjevan projektni zadatak. Konačno mi djeluje kao da su po tim nacrtima i napravili upravo onakvu zvučnu građevinu kakvu su i htjeli.

Donekle su pojednostavili svoj izraz, uprostili ga, ali ne i vulgarizovali. Prihvatili su onu tezu kako je jednostavnost put ka savršenstvu i jednostavno pokazali da znaju da sviraju i da vole da sviraju. Da znaju da sviraju i da vole da sviraju rock’n’roll bez pretjeranih ukrašavanja i pametovanja. Sigurno, žestoko i u glavu.

Oni su vam zapravo od onih bendova u koje će se za nekoliko godina svi kleti i onda će početi tražiti njihove stare snimke kako bi zaokružili priču o ovom bendu. A iskustvo mi govori da neće biti nikakvo iznenađenje ako „Bilija“ prije otkriju izvan Sarajeva i van granica Bosne i Hercegovine, i da će, kao u bezbroj slučajeva prije ovoga neko drugi morati da nam kaže šta imamo.

A imamo lijek za umorni sarajevski rock’n’roll. Nije aspirin, nije vitamin, nego je andol. Ali ne bilo kakav. U pitanju je „Billy Andol“. I uzimajte ga najmanje tri puta dnevno, a za nuspojave ne pitajte ljekara ili farmaceuta. Nuspojava je jačanje imuniteta onog rokerskog gena koji svako od nas nosi u sebi samo što neki dozvole da zakržlja. I da, ako vas zanima stvara li ovaj andol ovisnost – stvara! Ja sam se već navukao.

“Da se hoće zaratit'”

U godini u kojoj ćemo obilježiti dvije decenije od prestanka rata sve rjeđe čujemo onu najčešću rečenicu nakon Daytona “Dobro je, samo nek se ne puca”. Zato sve češće čujemo konstataciju “Rat je bio bolji” i onu drugu, od koje mi se nepostojeća kosa diže na glavi, “Da se hoće zaratit’”. I nije da se ne puca. Puca se. I odgovorno tvrdim da se tim pucnjevima smišljeno i organizovano priziva novi rat.

A da bi taj inostrani i nedodirljivi sudija mogao dati znak za početak produžetaka u ovoj krvavoj utakmici, a sve ne bi li se konačno dobio pobjednik, pa makar i na penale, mi svi moramo prihvatiti tu utakmicu, taj rat kao rješenje. Kao mogućnost. Kao nešto bolje od onoga što imamo.

Slutio sam ja to nakon ubistva u Zvorniku, ali nisam mogao vjerovati da nas tako lako mogu nahuškati. A onda sam prije neki dan čekao da se upali zeleno na onom semaforu kod američke ambasade u Sarajevu. (Podatak koji je jako simboličan i nimalo izlišan u ovoj priči). I pored mene je stala žena u svojim ranim tridesetim gurajući kolica sa preslatkom bebom. I sama je sa sobom vodila dijalog, ali sa očitom željom da je i mi ostali čujemo. Tada sam čuo rečenicu „Da se hoće zaratit’”. A onda je objasnila kako bi ona pobila sve „ćetnike”, ali prije toga „ćetnike” među Bošnjacima. I da ne bi ostalo nejasno na koga misli iz nastavka njene elaboracije postalo je jasno da misli na političare. I izazovno nas je sve gledala ne bi li se možda i među nama koji smo stajali čekajući zeleno, neoprezno otkrio koji od takvih „ćetnika”.

E, to me dotuklo. Kada se konačno upalilo zeleno jedva sam prešao na drugu stranu ulice. A i čemu. I sa druge strane, i doslovno i figurativno, mogu naići samo na istu takvu suludu logiku. Kada žene počnu prizivati rat onda zaista nema dalje. Kada zaboravljaju na vlastito dijete u kolicima i priželjkuju konačni obračun (a veliko je pitanje koliko je to isto dijete bezbjedno sa takvom majkom) i kada s punim pravom čovjek može pomisliti da ona nije izolovan slučaj u ovoj nesretnoj zemlji, šta se može očekivati i čemu se možemo nadati?

Manje više ničemu. Šta možemo učiniti da spriječimo ratni scenario? Malo toga osim da postanemo svjesni opasnosti koja nam prijeti. Da postanemo bolno svjesni činjenice da postoje svjetski centri moći kojima je direktni interes novi rat u Bosni i Hercegovini. I da postoje ponovo domaći ludaci spremni da budu izvođači radova po tim perverznim projektima.

Zar ima iko naivan ko misli da je puki slučaj da se pucnjava u Zvorniku desila baš u trenutku kada se pokreće nova evropska inicijativa koja otvara šire vrata Bosni i Hercegovini ka Evropskoj uniji? Koliko god bio skeptičan prema motivima Evrope za širenje ka jugoistoku i istoku, moram priznati da u tom njihovom pretijesnom zagrljaju ima i taj momenat sigurnosti. Očito da je neko htio da zaustavi taj put kako bi ostvario odavno zacrtane planove. Sa druge strane ima i mnoštvo domaćih idiota za koje je rat ne samo priželjkivano nego i jedino prirodno stanje.

I ima takvih u svakom narodu. Da se ne lažemo. I čim se bara uzburka mulj krene na površinu. I podignu takvi glave. I ne zavaravajte se. Može vam se učiniti da ne bi bilo loše da vi lijepo stojite po strani, a oni malo promijene demografsku sliku i to po vašem ukusu. Kao što se činilo Nijemcima prije osamdeset godina. Ali kad se riješe onih nepodobnog imena okrenuće se prema vama samima preispitujući vaše vlastito ponašanje pokušavajući da vas na silu uguraju u preuske okvire svog svjetonazora. A ako vam iz tih okvira štrči noga, ruka ili, ne daj Bože, glava takvi to jednostavno riješe tako što odsjeku ono što štrči. Pogotovo ako ste tako neoprezni da pokažete muda. I vi koji svakodnevno imate mali milion primjedbi (a skoro milion ih je opravdanih) na ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu zapitajte se da li biste voljeli živjeti u takvoj državi. Ja odavno znam odgovor na to pitanje.

I da ne budem totalni crnjak moram da priznam da mi je optimizam ulilo nekoliko stvari. Prije svega trezveno ponašanje zvroničkog načelnika. Činjenica da je Federacija bila dovoljno mudra da proglasi Dan žalosti. Činjenica da su bosanski i bošnjački političari većinom osudili ovaj čin ne tražeći mu opravdanja. Kao što ga i ja osuđujem bolno svjestan balvana u svom oku.

I ma koliko mi se to gadilo, ne mogu, a da ne vidim i onaj trun u tuđem oku. Govor mržnje na društvenim mrežama se mora obuzdati pa makar represivnim i policijskim metodama. I ako je Sanel morao zaglaviti u policiji zbog idiotluka napisanih na svom facebook profilu – neka je. Samo bih bio puno sretniji da su mu tamo pravili društvo i neki Marko ili Jozo, pa opet neki Alija, Boško, Ante. Oni što misle da bi takva cenzura samo gurnula problem pod tepih zaboravljaju dvije proste činjenice. Prvo da se mržnja multiplicira i ne treba joj davati publicitet. I drugo što ne treba davati priliku šovinističkim i radikalnim siledžijama da vide koliko imaju istomišljenika.

Jedino žalim što šta god da se desi na spisku uhapšenih nikad, ali baš nikad, neće biti nikakvog Johna, Marcela, Helmuta ili Sergeja koji pokreću konce naše domaće mržnje.