Šta ja imam sad da pametujem kad je Edo Maajka sam napisao i otpjevao da mu je ovo bolja ploča nego prošla. Pod jedan sviđa mi se što još uvijek upotrebljava izraza “ploča”, a kao drugo u pravu je. Bolja je. Ma koliko teško bilo uvijek iznova pomjerati granice svog stvaralaštva Edo je pronašao tajnu formulu kako se to radi.

A i nema tu neke velike mudrosti. Samo pjevaš o svijetu koji te okružuje. Ako i ne treba mudrosti takav pristup podrazumjeva da moraš biti neka vrsta medicinskog fenomena. Medicinskog fenomena u smislu da imaš povećanu koncentraciju talenta. Uz to svakako moraš imati i ogromna jaja da se ne plašiš izgovotiti one istine koje se ne dopadaju ljudima i institucijama koje te mogu gadno načepiti zbog ona što šjevaš i šta propagiraš. Ako zastupaš sistem vrijednosti kakav zastupa Edo Maajka. I na kraju, i ne najmanje važno, moraš imati srce veće od svega pobrojanog  kako bi našao razumjevanje i ljubav u njemu. Razumjevanje i ljubav za sve one nevoljnike iz svojih pjesama.

Mada, istini za volju, takvih priča u pjesmama sada ima manje nego ikad. I to je prirodan proces sazrijevanja jednog umjetnika. I to nam Edo i naznačuje u uvodnom reprezentu “Kreator”. On je i dalje svjež i prepoznatljiv kreator, ali se više ne oslanja isključivo na svoj instinkt. Na svoj osjećaj i da nam kroz neku vrstu metafore ispriča neke trajne istine. Sada ih izgovara puno direktnije i konkretnije. Direktno u glavu pa ko može da izdrži.

Odvažio se da neka svoja uvjerenja, svoje stavove i zašto ne reći i svoje mudrosti uobliči u stihove i isporuči ih putem ove nove ploče. A album “Put u plus” potpuno odgovara svom imenu. Nema tu koketiranja sa žanrom i ništa nije učinjeno zbog forme. Poruka je važna, a forma putem koje je plasirana nije ništa važnija od tehnike na kojoj su te poruke snimane.

Mnoge će i iznenaditi taj Edin odmak od klasičnog hip hop instrumentarija. Iako nije i sam došao u iskušenje da propjeva i mada se i dalje drži oprobanog načinja rafalnog isporučivanja svojih poruka muzička matrica je daleko od toga da bude oslonjena isključivo na hip hop muzička rješenja. I tu mu treba odati veliko priznanje za hrabrost i spremnost da istražuje unutar žanra.

Pjesme zvuče energičnije nego ikada. Moguće da će zbog toga i izgubiti dio “pravovjernih” poklonika. Pa šta? Nemam nikakve dileme da je Edo mogao da se komotno kreće unutar svoje zone komfora i iz godine u godinu pravi nove pjesme po uzoru na stare. I niko mu ne bi zamjerio.

Niko osim on sam sebi. A takve se zamjerke najteže podnose. Ovako je napravio i odličnu i poštenu ploču. A to nekako uvijek ide jedno uz drugo. Tamo gdje mu je trebao pravi rasni pjevač u pjesmama on bi takvog i doveo. I već nakon prvog slušanja jasno je da oni nisu tu da bi mu otvorili tržište kod neke nove publike nego su definitivno u funkciji pjesme.

Bilo da je u pitanje Yaya u “Bolje je bolje” nesumnjivom remek djelu njegove karijere ili Dino Šaran u pjesmi “Otrov” kao jedan poseban susret dvije posebne poetike. Nema sumnje da je Edo Maajka sa novim albumom čvrsto na plutu za plus. Treba ga znati i pratiti na tom albumu.

Četiri godine nakon što je pogasio svjetla i proglasio „Fajront u Sarajevu“ dr. Nele Karajlić nastavlja sa svojim spisateljskim radom. Ovih dana je izašao njegov novi roman pod nazivom „Solunska 28“.

I odmah se nameće pitanje zašto je ovaj roman potpisao dr. Nele Karajlić, a ne Nenad Janković. Dr. Nele Karajlić je novoprimitivni alter ego Nenada Jankovića i on naprosto ne funkcioniše izvan tog konteksta novog primitivizma. Još je i imao nekog smisla kod prve knjige jer je ona i govorila o tom novoprimitivnom miljeu i o Neletu unutar tog miljea.

Ovaj novi roman nema nikakve veze ni sa Sarajevom, ni sa novim primitivizmom, niti sa Neletom Karajlićem. Pa zašto ga je onda tako potpisao? Pravim se ja pomalo lud kao ne znam zašto ga je potpisao kako ga je potpisao. Pa zato što je to ime koje garantuje veći tiraž. Ko bi još kupio roman Nenada Jankovića? Šira robina, uži komšiluk i ko još?

Ovako smo se svi pomalo zainteresovali. Pa i ja. Pročitam ja roman i shvatim da Nele kakvog sam poznavao definitivno, ali definitivno više ne postoji. I shvatim još nešto. Shvatim da je „Fajront u Sarajevu“ bila knjiga kojom se on razveo od Sarajeva. „Solunska 28“ je knjiga kojom je, nakon razvoda, zaprosio Beograd.

To je roman kojim se dr. Nele Karajlić umiljava svom novom prebivalištu jednako kako mu se umiljavao pjesmom „Gile šampion“ kada je novoprimitivnu estetiku pokušao presaditi na beogradski asfalt. S tom razlikom što je „Gile“ bila dobra pjesma.

Sad, možda je i „Solunska 28“ dobar roman i o tome sud neka daju književni kritičari. Ja mogu govoriti samo o vlastitom doživljaju ove knjige. A mene nije dojmila. Na momente mi je čak bila i podosadna. Povremeno sam s mukom morao da se probijam kroz te stranice, a pretpostavljam da ih je Nele jednako teško pisao.

Ponekad u romanima osjetite lakoću kojom su pisani, prozračnost i uhvatite onu tanku nit koja vas vodi ka izlazu iz lavirinta i ne ispuštate je ni na tren. Ne možete da prestanete da je pratite u silnoj želji da vidite šta je iza sljedećeg ugla. E, „Solunska 28“ uopšte nije takve knjiga.

Ovo je knjiga u kojoj se osjeti strašan uticaj Emira Kusturice na Neletovu poetiku. Puno više nego što se može primjetiti uticaj Seje Sexona, na primjer. Odnosno, da budemo posve jasni, tog uticaja apsolutno više nema. Roman je prepun nadrealnih prizora, ali nije to više onaj sarajevski nadrealizam. Ovde se miješaju mitologija i faktografija, fantazija i istorija, a sve je sljepljeno poluatuobiografskim ljepilom nekog pretka koga je Nele otkrio kao kućograditelja u Beogradu. Iskopao je on svoje korijene koji ga vežu za taj grad. Korijene iskopao, a sebe kao pisca neću reći ukopao, ali stavio pod priličnu sumnju u vjerodostojnost.

Grubo gledano priča je smještena u periodu od kraja devetnaestog vijeka pa do kraja Prvog svjetskog rata. S tim što hronologija nije baš uvijek precizna i lik koji se rodio nakon majskog prevrata 1903.godine jedanaest godina kasnije, pred početak Prvog svjetskog rata snima filmove po Beogradu, a u prvoj ratnoj godini otvori fotografsku radnju. Da je pročitao roman nakon što ga je napisao Nele bi i sam primjetio te nelogičnosti. Ali treba i njega shvatiti, pisanje ovog romana je valjda samo po sebi bilo dovoljno mučan proces. Ko će to još jednom čitati?

I mada ova knjiga nema nikakvih dodirnih tačaka s onim što je dr. Nele Karajlić radio sa „Zabranjenim pušenjem“ ipak ima jedna mala refernca. Na jednom mjestu piše kako „ljubav uvek udara tamo gde ne treba i gde joj se čovek najmanje nada“. Naslov je to jedne od pjesama sa albuma „Ja nisam odavle“ iz 1997.godine.

Nije greška što sam ove stihove napisao na ekavici. Tako je cijelu knjigu Nele napisao. I to je njegovo pravo. Možda je mislio da nije prirodno da roman o Beogradu bude drugačije pisan, a možda su motivi i neke druge vrste.

Njegov predak je gradio kuću u Beogradu, u ulici Solunskoj na broju 28. I tako tu našao dom. I Nele je sagradio kuću od riječi, a sve u nadi da i on tu nađe svoj dom. A šta mu je drugo i preostalo nakon što je u rodnom gradu napravio fajront.