Svakog četvrtka, kada biram neku od priča iz knjige “Pjesme koje su me oblikovale”, bude mi žao što ne mogu da vam ponudim one “najsočnije” dijelove. A ne mogu, iz istog razloga zbog kojeg knjiga neće biti ni objavljena. Blago rečeno, previše intime. Srećom ima i onih priča koje, iako intimne, mogu proći. Ova, na primjer.

Jesen je, u tadašnjoj Jugoslaviji, rana jesen je bila vrijeme kada su regruti odlazili u vojsku. Svaki zdrav, prav i punoljetan muškarac bio je u obavezi da godinu dana pokloni državi, služeći vojni rok. Kao da bi se obučio da, u slučaju potrebe, zna baratati puškom, ili već nekim oružjem, ne bi li se suprotstavio agresoru. Tako je to bilo u teoriji. Suštinski, vjerujem da je primarni cilj bio da nas dodatno indoktriniraju i nauče da slušamo. Ovo drugo je, čak bilo i važnije. O svojim vojničkim iskustvima sam vam već pričao pa ne bih da se ponaljam, ali mogu malo da se zadržim na nekim opštim stvarima. Na odnosu kakav je generalno bio prema vojsci.

Nije taj odnos bio uvijek i svuda bio isti. Bilo je krajeva, ponajviše ruralnih, u kojima je odlazak u vojsku smatran posebnom čašću. Jadnici koji bi, iz bilo kojeg razloga bili odbijeni od strane regrutne komisije, bili bi trajno žigosani u svom selu. Postojalo je prećutno pravilo u takvim sredinama da onaj ko nije sposoban za vojsku, da taj nije sposoban ni za ženidbu. Zato su se priređivala perverzno velika slavlja kada bi se neki momčić pripremao za uniformu, kada bi ga ispraćali u vojsku.

Vladalo je uvjerenje da je vojska ta koja od dječaka načini muškarca. Čak bih se mogao i složiti sa tim, uz jednu malu opasku da ja nikad u tome nisam vidio ništa dobro. Za mene je to uvijek bila svojevrsna kastracija duha i amputacija radosti. Ta mašinerija bi ubila u momku koji bi tamo došao sve radosno, sve veselo i sve razigrano. Svu radoznalost i začuđenost pred šarenilom svijeta. Možda jedna od prvih lekcija koja se tamo nauči jeste da pitanja nisu dobra. Da radoznalost možda i nije ubila mačku, ali će je sigurno dobro osakatiti.

Samo što nije ta opčinjenost vojskom bila prisutna kod svih. Pogotovo u nešto urbanijim sredinama, tamo gdje se razvijao nešto drugačiji sistem vrijednosti. Kako se prelazilo iz sedamdesetih u osamdesete, pojavljivao se sve veći broj mladića koji su u tome vidjeli samo i isključivo represiju, gubitak svake individualnosti, a prije svega gubitak jedne cijele godine života. Godine koju su mogli puno ljepše provesti. I zato su mnogi odgađali taj svoj odlazak u vojsku do krajnje granice koliko je to zakon dozvoljavao. A zakon je tu liniju povukao na dvadeset i sedmoj godini. Ako se dobro sjećam.

To je predstavljalo dodatni problem onima koji nisu baš previše rado išli u vojnike. Ako im se sa dvadeset i nije baš išlo u vojsku sa dvadeset i sedam ih je već hvatala panika i očaj kada bi shvatili da moraju. Nešto slično se dešavalo i sa mojim prijateljem Porobićem, u ranu jesen 1987.godine. Došlo je vrijeme da i on pronosa sivomaslinastu kombinaciju.

Objektivno gledano, on je prošao mnogo bolje od drugih. Doktrina širenja bratstva i jedinstva jednu od svojih praktičnih primjena doživjela je i u vojnoj praksi po kojoj je patentirano da mladići služe vojni rok što dalje od mjesta boravka. Tako su mene poslali, recimo u Vranje, na krajnji jug Srbije. Porobić je imao, barem u tom pogledu, puno više sreće. Zapalo ga je da vojni rok služi u Tuzli. Moglo bi se reći, u komšiluku.

Samo što ni to, u njegovom slučaju, nije bilo od pomoći. U danima pred neminovno kretanje ka oltaru na kojem će žrtvovati godinu dana, on je bivao sve depresivniji. Tonuo je, naočigled svih, iz dana u dan. Čak je, mjesec dana, pred zakazani randevu sa JNA, na svoju sliku stavio crni flor, samo da mater nasekira. Kako nije htio da iko svjedoči njegovom stanju kada sjedne na autobus za Tuzlu, nikome nije dozvolio ni da ga prati. Ja sam bio izuzetak. Ja sam bio onaj izabrani. Onaj koji je imao to gorko pravo da ga vidi u takvom stanju.

Pravo da vam kažem nisam uopšte bio siguran na šta je sve Porobić bio spreman. To mu je toliko teško padalo da je naprosto mogao proći pored kapije kasarne i nikada ni ne ući u nju. Odabravši tako zatvor umjesto vojske. Ili je mogao napraviti nešto još puno gore. Ali nemojte misliti da sam ono što sam uradio, uradio iz nekakvih altruističkih razloga. Nisam ja nikad bio nikakav humanitarac. To što sam uradio, uradio sam iz sasvim sebičnih pobuda.

A šta sam zapravo uradio? Ništa posebno. Kada sam trebao da se pozdravim sa njim na autobuskoj stanici nešto se prelomilo u meni i otišao sam i za sebe kupio kartu do Tuzle. U istom tom autobusu. I to sam uradio, ne zato što je njemu bilo teško da se oprosti sa civilstvom i htio sam da mu dijelom pomognem u tom njegovom prelasku u novo agregatno stanje. Dobro, možda je malkice bilo i toga, ali osnovni razlog je bio taj što je i meni bilo teško da se oprostim od njega. Što će meni faliti naše druženje tih godinu dana. I htio sam još malo da ga produžim. Druženje da produžim, da budemo precizni.

Tokom ta tri – četiri sata u autobusu nismo previše pričali. A čini mi se da smo se razumjeli bolje nego ikad ni prije ni poslije toga. Negdje na pola puta, slagaću vam da li u Olovu ili Kladnju, vozač je napravio polusatnu pauzu, a ja sam izašao i kupio gajbu piva. Smjestili smo gajbu između nas dvojice i shvatili da se razumijevanje ponekad pakuje i u polulitarskim bocama. Bilo je to previše alkohola, ali začudo nismo bili pijani. Barem ne onoliko koliko bi se očekivalo. Valjda se ta tečnost negdje u nama pretvarala u suze koje smo kasnije ispišali. Čak mi se čini da sam, tom prilikom, kupio „Tuzlanski pilsner“ uz jetku opasku da treba da se navikava.

Nikad se nije navikao. Ni na pilsner, a pogotovo ne na vojsku. Ispratio sam ga do kapije njegove kasarne i da mi je tada rekao da neće u vojsku i zamolio me da ga krijem pred vojnim vlastima, da mi je predložio da bježimo u inostranstvo, vjerovatno bih i napravio takvu, ili neku sličnu glupost. Na našu obostranu sreću nije ništa takvo predložio. Imali smo još malo vremena pa smo klepili po još jednu „klipaču“ u bifeu preko puta kasarne. Obrisao je usta nadlanicom, podrignuo i krenuo ka kasarni. Kad sam htio ustati da krenem za njim samo mi je rukom dao znak da ostanem sjediti. Tako sam ga ispratio u vojsku. Ne radiš takve stvari baš zbog svakoga, a ne bi baš svako ni dopustio da ih radiš zbog njega.

Njegova mati Zarifa me je i prije toga simpatisala, kao jednog od sinovih drugova. Nakon toga me je zavoljela. I nikada nije prestala da me voli. Kada sam se, trideset i četiri godine nakon toga, borio sa zglavkarima u mojoj unutrašnjosti, znam da se usrdno molila Bogu za moje ozdravljenje. Hoću da vjerujem da su i njene molitve imale, barem djelimičnog uticaja, na moj čudesni oporavak.