Koliko sam samo puta čuo, u proteklih četrdeset godina koliko profesionalo pišem o muzici, da je to što neko nudi, epohalno, novo i drugačije. I uglavnom je bilo staro, milion puta prežvakano i na silu utrpano u novu ambalažu.

Zbog toga sam prilično skeptičan kad negdje naiđem na takve najave novog i drugačijeg. Samo što skepsa ne treba da nas spriječi da se lično osvjedočimo koliko istine ima u tim i takvim najavama. Ponekad se čak to i isplati. Ponekad se, baš isplati.

E, tako mi se desilo sa novosadskim sastavom, bendom, projektom, ekipom, duom (ne znam kako ih nazvati a da se cjelina njihovog djelovanja objasni jednom rječju) „Alice In Wonderband“. Možda je to baš ta tražena riječ. Čudesni bend. Ili čudo od benda. I u oba slučaja bit ćete u pravu kako god to preveli.

Ana Vrbaški i Marko Dinjaški krenuli su na to neobično putovanje, upustili su se u svojevrsnu umjetničku avanturu, sa očitom željom da prije ispituju svoj odnos prema tradiciji nego tradiciju samu. To što oni kao osnovu za svoje pjesme uzimaju tradicionalne etno napjeve sa cijelog Balkana samo je forma koju su izabrali za svoju umjetnost. Ne sumnjam da bi oni jednako uspješni bili da su u pitanju i klasične autorske pjesme.

U onoj mjeri koliko kod njih dvoje išta može biti klasično. Znači nimalo. I mada su oni prevashodno muzički projekat i mada su došli do respektabilnog sedmog mjesta na evropskoj world music listi albuma, ovo što oni rade nije samo muzika. Niti oni žele da bude.

Slušate li njihove pjesme morate reći da su sjajni, da se njihovi ritmovi nezaustavljivo zavlače pod kožu, u kosti, penju vam se uz leđa, a tek onda se fokusiraju na uši. Ovo što „Alice In Wonderband“ radi je naprosto umjetnost. I to umjetnost koja se opire cijelim svojim bićem žanrovskom ograničavanju.

Nadam se da ću prisustvovati nekad nekom njihovom nastupu. Uvjeren sam kako je ova alhemičarska dvojka pronašla tajnu formulu kako od tijela načiniti instrument. I to ne samo od vlastitih tijela. Nekako sam siguran da prilikom svakog njihovog nastupa i publika postaje orkestar.

Dobar dio toga što oni jesu sakupljen je na njihovom prvom albumu „RikaTaka, New Balkan Rhythm“. Na tom albumu vraćaju nas praiskonskom, prvobitnom poimanju muzike. Skoro pa ritualnom. I sa te strane nije nimalo čudno što se opredjeljuju za tradicionalne balkanske napjeve, vjerovatno i na taj način podvlačeći činjenicu da je Balkan jedno od područja gdje je ta davna funkcija muzike još uvije sačuvana.

Lijepo se igraju raznim melodijama, ritmovima, jezicima. Kada jednu pjesmu izvedu na više jezika na onaj fini, nenametljivi, ali i neumoljivi način podsjećaju nas koliko smo svi međusobno bliski, povezani i neraskidivi.

I ako neko zaslužuje onu, već pomalo izlizanu, odrednicu world music onda su to Ana i Marko. I dok iznova i iznova slušam njihov debi album ne mogu a da se na zapitam kuda će dalje da se kreću. Možda nas ova Alisa nakon zemlje čudesa (ili barem čudesnih bendova) idući put odvede sa druge strane ogledala. Tamo gdje je sve isto, a opet ni nalik. Onako kako ni „Alice in Wonderband“ ne liči ni na šta što ste do sada čuli ili vidjeli. A ako niste već nakon mog drugog pasusa potražili njihove radove onda će biti da ja nešto krivo radim. Do njih sigurno nije.