Ne mogu se razgulit’

Ima jedan davni politički vic. Još tamo iz vremena kad je imalo smisla pričati viceve o politici, iz vremena kad sve to još nije postalo gorka stvarnost. Uglavnom, u tom vicu kao dođe novi Visoki predstavnik u Bosnu i Hercegovinu i po dobrom običaju međunarodne zajednice postroji domaće političare. Kaže on njima “Haj’mo, lijepi na lijevu stranu, a pametni na desnu”. Raziđu se oni tako lijevo i desno (kako je ko sebe doživio) samo junak naše priče ostane da stoji gdje se i zatekao. Dotični gospodin nije više među živima pa nije red da mu pominjem ime. Uglavnom, za poentu je važno da znate da nije baš bio holivudski ljepotan. Pita njega ovaj Visoki “šta je mali, što se ti ne razilaziš?”. I dobije genijalan odgovor u rečenici “Ne mogu se razgulit'”.

E, pa ni ja se ne mogu razguliti. Iako se to očekuje od mene. Očekuje se da se jasno i nedvosmilesno opredijelim, u skladu sa najnovijom sarajevskom podjelom, po liniji “Dubioza kolektiv” – Dino Merlin. Kao, čiji je neovogodišnji nastup u Sarajevu bio bolji. I to već više nema nikakve veze sa muzikom. Odavno je to prešlo na teren politike. I to one najsurovije i najprizemnije politike. U ovakvoj atmosferi priznati da ti se sviđa neka Dinina pjesma znači automatski pristati na to da budeš okvalifikovan kao SDA jurišnik i Bakirov bot. Ako, opet dozvoliš da iskažeš naklonost prema “Dubiozi” odmah si komunjara, izdajnik, autošovinista i šta sve ne.

I šta sam onda ja koji volim i cijenim i ono što radi Dino Merlin, ali i ono što stvara “Dubioza kolektiv”? Jesam li ja u tom slučaju komunjarski Bakirov bot ili SDA autošovinista? Prijeti mi ozbiljna kriza identiteta. Ali tako mi i treba kad ja ne znam, kao sav pošten bosanski svijet, da se lijepo opredijelim. Pa onda da svi znaju čiji sam. Onda naši znaju da sam naš. I njihovi znaju da nisam njihov. Kad bih još samo znao ko su to naši, a ko njihovi mogao bih lijepo da mrzim i budem omražen kako to i pristoji u jednoj modernoj demokratiji kakva je naša.

A ja, eto ne mogu pa ne mogu. Nema šanse. A kad nisi ničiji onda si svima sumnjiv. Šta se ovaj Misirlić pravi pametan? Ja l’ si “Dubioza”, ja l’ si Merlin. Nema trećeg prijatelju. Samo što ovo meni nije ništa novo. Da nemamo najkraće pamćenje u poznatom univerzumu možda bi se i sjetili da je slična polemika vođena i prije nekoliko godina. I opet je u tom opredjeljivanju sa jedne strane stajao Dino Merlin. Samo je tada sa druge, suprostavljene pozicije bio instaliran Zdravko Čolić. Ni Čola ni Dino nisu bili glupi da se upecaju na tu priču i dozvole medijima da ih razvlače. Jer, samo bi glupan mogao pomisliti da treba jednog od njih dvojice da se odreknemo. Nama trebaju i jedan i drugi. Kao što nam treba i “Dubioza kolektiv”.

Dino Merlin je trenutno, bez ikakve konkurencije, najveća regionalna muzička zvijezda. Profesionalac iz udžbenika koji ništa ne prepušta slučaju, osluškuje trendove i iznova i iznova osvaja nove generacije sluaštelja. Naravno, možemo se složiti da je ono što on radi namijenjeno najširim slojevima i teško da tu ima neke alternative ili muzičke ekskluzivnosti. I šta u tome ima loše? Iz moje perspektive apsolutno ništa. Kao što ništa loše nema ni u “Dubiozinom” opredjeljenju da naglasak stavljaju na neku drugu vrstu publike. I drugu vrstu muzike.

I jedne i druge možete voljeti ili ne, ali ne možete im osporiti značaj koji su stekli i u domaćim, ali i u inostranim muzičkim krugovima. “Dubioza” već jeste svjetska priča šta god ko o tome rekao. U zemlji osuđenoj na prebrojavanje, nakon krvnih zrnaca, nakon ruku u parlamentima, nakon glasačkih listića sada se broje glave na koncertima. Meni ne pada na pamet da upoređujem neuporedivo. U pitanju su dvije vrste publike, dva različita muzička žanra, pa ako baš hoćete, i dvije različite filozofije i ideologije. Ali isto tako sam uvjeren da bi bilo krajnje rasipničko ponašanje kada bismo se ijedne od njih olako odricali.

Zato se i nisam upecao da reagujem na svađalački intonirane i isključive stavove koje sam ovih dana i slušao i čitao, a dolazili su sa obje strane i političkog i estetskog spektra. Na mojim ličnim play listama vrlo često naiđe “Dubioza” nakon Dine Merlina. Ili on nakon njih. I tako će i dalje biti. I zato, kada bih se opredjeljivao ja se ne bih opredjeljivao ZA bilo koga od njih. Kada bih se opredjeljivao ja bih se nužno morao opredijeliti PROTIV jednog dijela samog sebe. A što mi to treba? Jer, kao što reče onaj političar iz vica “ne mogu se razgulit'”.

One thought on “Ne mogu se razgulit’

  1. Niko nije poredio kvalitet muzike i pjesama Dine i Dubioze nego kvalitet novogodišnjeg koncerta koji je u Dubiozinom slučaju bio katastrofa što njihovom što tuđom krivicom.
    Njihovom jer je trajalo sramotno prekratko, jedva sat vremena se može nagurati pjevanja. Ostalo su bile neke “šale” i pošalice koje priliče pjanom društvu negdje iza ponoći u intimi nekog šadrvana. Ljudi su došli da se zabavljaju i plešu za Novu godinu, a ne da slušaju nekoga kako baljezga neke gluposti. A kao šlag na to sve 10 do 12 su samo odšetali sa bine i ostavili raju da čami i u tišini dočekuje novu godinu kao da dočekuje ’92. a ne 2023.
    A krivica drugih je preloše i nedovoljno ozvučenje, nemogućnost kupovine nikakvog pića ili bar vode ako ništa.
    To što su mnogi promašili loptu pa optuživali jedni druge da su botovi jedne ili druge stranke je glupost.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s