Četiri godine nakon što je pogasio svjetla i proglasio „Fajront u Sarajevu“ dr. Nele Karajlić nastavlja sa svojim spisateljskim radom. Ovih dana je izašao njegov novi roman pod nazivom „Solunska 28“.

I odmah se nameće pitanje zašto je ovaj roman potpisao dr. Nele Karajlić, a ne Nenad Janković. Dr. Nele Karajlić je novoprimitivni alter ego Nenada Jankovića i on naprosto ne funkcioniše izvan tog konteksta novog primitivizma. Još je i imao nekog smisla kod prve knjige jer je ona i govorila o tom novoprimitivnom miljeu i o Neletu unutar tog miljea.

Ovaj novi roman nema nikakve veze ni sa Sarajevom, ni sa novim primitivizmom, niti sa Neletom Karajlićem. Pa zašto ga je onda tako potpisao? Pravim se ja pomalo lud kao ne znam zašto ga je potpisao kako ga je potpisao. Pa zato što je to ime koje garantuje veći tiraž. Ko bi još kupio roman Nenada Jankovića? Šira robina, uži komšiluk i ko još?

Ovako smo se svi pomalo zainteresovali. Pa i ja. Pročitam ja roman i shvatim da Nele kakvog sam poznavao definitivno, ali definitivno više ne postoji. I shvatim još nešto. Shvatim da je „Fajront u Sarajevu“ bila knjiga kojom se on razveo od Sarajeva. „Solunska 28“ je knjiga kojom je, nakon razvoda, zaprosio Beograd.

To je roman kojim se dr. Nele Karajlić umiljava svom novom prebivalištu jednako kako mu se umiljavao pjesmom „Gile šampion“ kada je novoprimitivnu estetiku pokušao presaditi na beogradski asfalt. S tom razlikom što je „Gile“ bila dobra pjesma.

Sad, možda je i „Solunska 28“ dobar roman i o tome sud neka daju književni kritičari. Ja mogu govoriti samo o vlastitom doživljaju ove knjige. A mene nije dojmila. Na momente mi je čak bila i podosadna. Povremeno sam s mukom morao da se probijam kroz te stranice, a pretpostavljam da ih je Nele jednako teško pisao.

Ponekad u romanima osjetite lakoću kojom su pisani, prozračnost i uhvatite onu tanku nit koja vas vodi ka izlazu iz lavirinta i ne ispuštate je ni na tren. Ne možete da prestanete da je pratite u silnoj želji da vidite šta je iza sljedećeg ugla. E, „Solunska 28“ uopšte nije takve knjiga.

Ovo je knjiga u kojoj se osjeti strašan uticaj Emira Kusturice na Neletovu poetiku. Puno više nego što se može primjetiti uticaj Seje Sexona, na primjer. Odnosno, da budemo posve jasni, tog uticaja apsolutno više nema. Roman je prepun nadrealnih prizora, ali nije to više onaj sarajevski nadrealizam. Ovde se miješaju mitologija i faktografija, fantazija i istorija, a sve je sljepljeno poluatuobiografskim ljepilom nekog pretka koga je Nele otkrio kao kućograditelja u Beogradu. Iskopao je on svoje korijene koji ga vežu za taj grad. Korijene iskopao, a sebe kao pisca neću reći ukopao, ali stavio pod priličnu sumnju u vjerodostojnost.

Grubo gledano priča je smještena u periodu od kraja devetnaestog vijeka pa do kraja Prvog svjetskog rata. S tim što hronologija nije baš uvijek precizna i lik koji se rodio nakon majskog prevrata 1903.godine jedanaest godina kasnije, pred početak Prvog svjetskog rata snima filmove po Beogradu, a u prvoj ratnoj godini otvori fotografsku radnju. Da je pročitao roman nakon što ga je napisao Nele bi i sam primjetio te nelogičnosti. Ali treba i njega shvatiti, pisanje ovog romana je valjda samo po sebi bilo dovoljno mučan proces. Ko će to još jednom čitati?

I mada ova knjiga nema nikakvih dodirnih tačaka s onim što je dr. Nele Karajlić radio sa „Zabranjenim pušenjem“ ipak ima jedna mala refernca. Na jednom mjestu piše kako „ljubav uvek udara tamo gde ne treba i gde joj se čovek najmanje nada“. Naslov je to jedne od pjesama sa albuma „Ja nisam odavle“ iz 1997.godine.

Nije greška što sam ove stihove napisao na ekavici. Tako je cijelu knjigu Nele napisao. I to je njegovo pravo. Možda je mislio da nije prirodno da roman o Beogradu bude drugačije pisan, a možda su motivi i neke druge vrste.

Njegov predak je gradio kuću u Beogradu, u ulici Solunskoj na broju 28. I tako tu našao dom. I Nele je sagradio kuću od riječi, a sve u nadi da i on tu nađe svoj dom. A šta mu je drugo i preostalo nakon što je u rodnom gradu napravio fajront.