Te rane jeseni 1986,godine, na prozor moje sobice, onaj prozor koji je gledao prema haustoru, pokucao je i Dino Merlin. Htio je sa mnom da podijeli oduševljenje novim albumom koji je upravo završio. Bila je to ploča “Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe” i svjetlosnim godinama je odmakla od svog prethodnika. Da, jako mi se dopala ta ploča. Po svemu i zbog svega na njoj, a i oko nje. Ali, ipak ponajviše zbog balada koje je tamo ponudio. Ne samo one balade koju svi i danas znaju, pjesme “Laži me”. Ja sam se, zapravo još i više nalazio u pjesmama “Sibirska”, “E, otkad mi se nisi javila” i “Uspavanka za Gorana B.”. I meni je, kao i svima bilo jasno ko je Goran B. Bila je to neprikrivena aluzija na “Uspavnku za Radmilu M.” i njenog autora.

I kao da to nije dosta Dino je tada čak poslao i jedno otvoreno pismo medijima. U tom pismu je tvrdio kako on i Bregović imaju nekakve zajedničke pretke. Kako su bila dva brata (nimalo originalno) i kako je jedan otišao u hajduke i u bregove i tako postao Bregović, a drugi primio islam, postao derviš i zvao se Halid. I tako su nastali Dervišhalidovići. Malo mi je bilo čudno to povezivanje jer sam znao da su Bregovići porijeklom iz Zagorja, a Dinini Dervišahalidovići iz Sandžaka. Malo je geografija ugrožavala tu njegovu priču, ali na njegovu sreću, mediji se nisu “upecali” na to pismo i, uglavnom su ga ignorisali. I baš mi je, ali baš žao što nisam sačuvao to pismo. Danas bi to bio vrlo vrijedan dokument. Ovako mi morate povjerovati na riječ. Ili ne povjerovati. Što neće promijeniti činjenično stanje.

Ogriješio sam se ja tada o Dinu, ali o tome nešto malo kasnije. A i to nešto malo kasnije se i desilo da se ogriješim o njega. Prije toga sam se ogriješio o nekog drugog. Bez imalo obzira sam “iskasapio” tada novi album Saše Lošića i “Plavog orkestra”, ploču “Smrt fašizmu!”. I dalje mislim da je to bio prilično loš album, ali ipak nije bio baš toliko loš koliko sam ja u to vrijeme tvrdio. Ploča je htjela, po svaku cijenu da bude pametna i ispala je samo pretenciozna.

Uporno govorim danas kako sam tada napisao recenziju njihovog albuma “Smrt fašizmu!” u svega dvije rečenice. Da sam napisao sljedeće dvije rečenice: autorski dometi saše Lošića na novom albumu dobacuju tek do stihova – bacila je moju od zumbula kitu. Neka, tako mu i treba kad mu je od zumbula.

To i jeste i nije baš tako. Jeste, tačno je da sam ja to napisao. Ali svjesno i pomalo zločesto uvijek zaboravim napomenuti da to što sam napisao nikad nije bilo objavljeno. “Oslobođenje” je bilo preozbiljan list za takvu vrstu spisateljskog iživljavanja. Sa ove distance mi je čak i drago što su me obuzdali. Bilo bi me baš stid da je ostao pisani trag o tome da sam učestvovao u toj hajci koja je krenula na Lošu te jeseni i zime. Sam pred sobom ne bih mogao da opravdam taj postupak iako su organizatori tog napada na njih u tu ofanzivu krenuli iz nekih sasvim drugih pobuda, a ne zbog onih razloga koje sam ja imao kad sam im upućivao zamjerke. Da sam to zaista i objavio razlozi ne bi bili ni bitni. Bio bih samo još jedan od plaćenih ili izmanipulisanih novinara koji se spustio na sve četiri i zalajao sa čoporom.

Što me dovodi do stihova koje sam čuo te kasne jeseni 1986.godine i koji su me oborili s nogu. Bili su to stihovi: ovdje nikad čopor neće naći ko ne nauči urlati. Stihovi iz pjesme “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”, sa istoimenog albuma “Bijelog dugmeta”, albuma koji je objavljen negdje u novembru 1986.godine. Moge stvari su se tu desile po prvi put. Za mene su bile samo dvije važne. Da je to bio prvi album “Bijelog dugmeta” na kojem je pjevao Alen Islamović i da sam ja tada, zbog tog albuma, uradio prvi intervju sa Goranom Bregovićem. I po prvi put uopšte sjedio sa njim licem u lice i razgovarao.

Neki kolega (nisam ja) je uočio ili izmislio sličnost između ta tri albuma i skovao pojam “new partisans”. Nije se ta priča primila, ali povremeno se ipak pomene taj pokret koji, zapravo nikad nije ni postojao. Ja sam imao sreću (ili ono suprotno) da sam sa svakom od tih ploča bio nekako povezan.

Kako sam doživio Bregovića prilikom tog našeg prvog susreta? Kao jako nonšalantnog i opuštenog lika. Ili kao nekoga ko jako, jako dobro glumi nonšalanciju i opuštenost. A kad dovoljno dugo i dovoljno dobro nešto glumiš to postane dio tvoje ličnosti. I onda više ni nema razlike između stvarne osobe i predstave koju ta osoba o sebi stvara u javnosti.

Prvo me iznenadilo sa kojom sam lakoćom dogovorio intervju. Još sam bio početnik u ovom poslu i nisam shvatao da je ime novine, a ne moje ime, to koje otvara sva vrata. Naučio sam to tada, a i kasnije kada je situacija bivala obrnuta. Koliko god ja samom sebi stvorio ime tokom četrdeset godina karijere znalo se desiti da sam, malo teže dolazio do nekih ljudi do kojih sam nekada stizao skoro pa nepristojnom lakoćom. Naprosto, nisam im bio važan jer nisam obezbjeđivao njihovo prisustvo u tiražnim medijima, što su doživljavali kao besplatnu reklamu. A ništa drugo osim toga ih nije ni zanimalo. Nije im bilo važno što bi to možda bio i najbolji intervju koji su dali u životu. Zašto bi im bilo važno kad im nisam mogao garantovati tiraž, klikove ili gledanost.

Prilikom susreta sa Bregovićem primjetio sam da mu nije baš svejedno kada ga optužuju za sve te silne plagijate. Koliko god djelovao kao da ga sve to uopšte ne dotiče jednim gestom mi je pokazao da ipak dobro pazi da ispoštuje sve auotre od kojih bi nešto “posudio” i uvrstio u svoje pjesme. U naslovnoj pjesmi u refrenu je iskoristio stihove Brane Miljkovića “ko ne sluša pjesmu/slušaće oluju”. Pitao je i mene tada znam li iz koje su pjesme ti stihovi. Htio je sve precizno da naznači na omotu. A možda je to bilo i stoga što mu je ta pjesma, ta “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” bila posebno važna.

Sretali smo se i kasnije i uvijek je nastojao ostaviti utisak kompozitora kojem stihovi i nisu baš pretjerano važni u pjesmama. Nikad mu nisam povjerovao. Ali tada, kada je u pitanju bila ta pjesma, bili su mu jako, jako važni. I nije to krio. Bilo mu je stalo do poruke koju je pokušao poslati tom pjesmom. Bio je to kraj 1986.godine i sigurno je naslućivao kakva se prijetnja nadvila nad svima nama. A i mogao je naslutiti. Ponešto zahvaljujući umjetničkom snezibilitetu, a ponešto jer je, svirajući po cijeloj Jugoslaviji mogao vidjeti kako se ta zemlja mijenja. I htio ju je sačuvati. Iz ove perspektive uvjeren sam da je to uradio iz posve čistih namjera, bez ikakvih komercijalnih kalkulacija.

Da se ne lažemo i mene je osvojio tom pjesmom. Dijelio sam sa njim te vrijednosti zbog kojih je i napisao pjesmu. Odvažio sam se da ga upitam za dozvolu da “Oslobođenje” ekskluzivno objavi tekst naslovne pjesme i prije nego se album pojavi pred publikom. Pazite, mi taj intervju radimo u vrijeme kada ploča jeste gotova, ali tek treba da se pojavi u prodavnicama. Dao mi je pravo da objavim tu pjesmu i to bez imalo oklijevanja. Vjerujem da je i njemu bilo važno da “Oslobođenje” pošalje tu istu poruku.

Samo što u samom “Oslobođenju” nije išlo tako glatko. U to vrijeme je zamjenica glavnog i odgovornog urednika bila Ljiljana Smajlović i na kolegiju je zaustavila objavljivanje pjesme. Ko zna kakav je argument tada upotrijebila? Vjerovatno nešto u smislu zaštite digniteta države ili slično. Ipak, sam intervju je izašao i bio je dobar. Ugled i među kolegama, a i u raji mi je nakon tog intervjua značajno porastao.

Samo što je meni i dalje smetalo to što je čitava priča osakaćena izostankom pjesme koja je trebala sve to zaokružiti. A nisam bio siguran ni kako će Bregović reagovati kad shvati da sam ga neovlašteno nagovarao da nam da taj tekst. I nagovorio ga, a onda nisam ispoštovao dogovor. Povjerio sam te svoje zazore Porobiću. Ne da bi me utješio ili da bi razumio. Prijateljstvo je nekada samo alibi da izgovoriš neke stvari koje čuvaš samo za sebe. Da možeš da ih izgovoriš naglas, a da ne ispadne baš kako pričaš sam sam sobom.

Jutro nakon što je intervju izašao zvoni telefon u redakciji. Javlja se urednik i zove me:

– Amire, Bregović te treba.

Vidim da je i on bio malo zbunjen. Nije baš da je i njega na dnevnoj bazi zvala najveća domaća rock zvijezda. U normalnim okolnostima obradovao bih se zbog tog pozivao i sigurno bih uživao da svakom kažem ko me nazvao. Ali ovo nisu bile normalne okolnosti, a ja bih najradije da niko živ ne bude svjedok moje sramote. A sramota je bila neminovna. Sranje, pomislio sam, dešava se ono čega sam se pribojavao. Uzmem slušalicu, šta sam mogao drugo, i jedva procijedim:

– Amir je.

– Kakav je ovo način? Zar se nismo lijepo dogovorili? Pogrešnog si našao da zajebavaš, Amire!

Počnem ja da se pravdam. Uopšte ne razmišljam o tome da li je to zaista Bregović ili ne. A i nije baš da smo nas dvojica svakodnevno eglenisali pa da mu prepoznam glas. Zamuckujem. Objašnjavam. Ali ovaj zapeo pa ne popušta. Dok se nije nasmijao. Tek tada shvatim da me Porobić nasitno zajebava. Jasno mi je što nisam prepoznao da to NIJE glas Gorana Bregovića. Ali nije mi jasno kako nisam prepoznao da to JESTE glas Suada Porobića. Nije bilo šanse da ga spriječim da prepričava okolo kako sam se sasrao kad sam mislio da me Veliki šef zove. A, ako ćemo pravo, bio je dobar fol. Bez obzira što sam ja pao kao žrtva te zajebancije, zajebancija je bila više nego dobra i vremenom sam i sam počeo da se smijem kada bi Porobić počeo da objašnjava to moje “novinarsko” iskustvo. Obaška to što je svaki put pomalo “dosolio” da bi priča bila efektnija. Nisam mu to zamjerao jer i sam bih, sigurno, isto tako postupio.