Iz nekih, posve tehničkih, razloga ove sedmice srijeda “glumi” četvrtak. Još jedna pričica iz neobjavljene knjige “Pjesme koje su me oblikovale”. I da najavim da će promocija ove neobjavljene knjige da se desi 21.06.2024.godine u 20 i 30 u Kino Sali u Vogošći. A do tada čitajte!

Bajaga je, po mnogim mišljenjima, imao najbolji album 1985.godine. Njegova druga ploča „Sa druge strane jastuka“ bila je neka vrsta pozitivnog šoka na domaćoj muzičkoj sceni. Prvo je sve iznenadilo što je album bio puno ozbiljnije i ambicioznije urađen u odnosu na prethodnu ploču. A sjećam se da je pjesma koja je najavila taj album to, na neki način, i obećavala. Bila je to pjesma „Zažmuri“. A ona je bila samo jedan cvijet u tom prebogatom buketu koji je bio sastavljen od naslova kao što su „Sa druge strane jastuka“, „220 u voltima“, „Dvadeseti vek“, „Dobro jutro džezeri“…
Morao sam, doduše tu ploču iznova kupovati jer se desilo da sam prvi primjerak poklonio. Pod pritiskom. Tog ljeta ja sam bio sam u stanu kod tetke, a moji roditelji su se vraćali sa mora i bilo je planirano da svrate i prespavaju u Vogošći. Ok, ništa neočekivano. Ma, nije meni bilo neočekivano ni kada su se pojavili na vratima sa nekom češkom porodicom koju su upoznali na moru. Takav vam je bio moj Bedro. Nevjerovatno lako je uspostavljao bliske, pa čak i prijateljske odnose sa potpuno nepoznatim ljudima. Tokom svojih školskih dana ja nikada nisam bio siguran ko će spavati na susjednom kauču. Obično bi to bio neki lik koga je stari upoznao noć ranije u kafani i koji nije imao gdje prespavati, pa ga je moj otac pozvao „na konak“.
Tako je pozvao i ove Čehe. Jedna klasična četveročlana porodica koja je ostvarila tadašnji san srednje klase iza željezne zavjese – ljetovali su u Jugoslaviji, na moru. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da ih je stari pozvao da prenoće u Sarajevu (u tuđem stanu) iz sažaljenja. Jeste on imao izraženu tu empatičnu crtu i znala ga je rastužiti tuđa nevolja. Ali u ovom slučaju on je samo želio nastaviti druženje započeto na moru.
Imali su oni i dva klinca. Jedan malo mlađi od mene, a drugi malo stariji od mog burazera. I, bez obzira što sam ja imao dvadeset i jednu godinu i što sam imao fakultetsku diplomu i što sam se smatrao „svojim čovjekom“, stari je zamislio da ih ja zabavljam i tu nije moglo biti diskusije. Niti sam ja pokušavao da osujetim njegove planove. Mislim, možda sam se ja i mogao uzjoguniti, ali nekako mi je to djelovalo nepristojno pred strancima i nimalo diplomatski. A, da se ne lažemo, i ja sam htio ostaviti što bolji utisak. I još, pored svega, već sam imao previše otvorenih frontova prema vlastitom ocu pa sam nekako počeo birati svoje ratove. Ovo, definitivno nije bilo vrijedno ratovanja.
A kako sam mogao ostaviti taj bolji utisak nego svojom kolekcijom ploča. Nisam tada znao da su mladi ljudi iz Čehoslovačke odmor u Jugoslaviji već počeli doživljavati kao priliku da se sretnu sa rock muzikom koja je kod njih bila nepoželjna. Kasnije sam naišao na jedan izvještaj Radija Slobodna Europa iz 1984. godine pod nazivom “Rock ‘n’ Roll je ovdje da ostane u komunističkoj Europi”. U tom izvještaju je pisalo da “stotine tisuća Čehoslovaka dolazi u muzički otvorenu Jugoslaviju na svoje odmore”.
Sjećam se da sam im tada baš isforsirano puštao taj Bajagin album i sjećam se da im se baš dopao. Mom starom nisi smio reći da ti se nešto njegovo dopada ili da ti se dopada nešto što pripada njegovoj djeci, na primjer. Nisam jednom skinuo farmerice sa guzice zato što su se nekom rođaku dopale. Dakle, kod nas u familiji uopšte nije bila metafora kad bi se reklo „ma, on bi dao gaće sa guzice“. Ne samo da bih dao nego sam i davao.
Takav vam je bio Bedrija Misirlić. Za njega je gost uvijek imao status polubožanstva. I zato ne treba nimalo da vas čudi što je on, bez ikakvih konsultacija sa mnom, velikodušno rekao kako ću im ja pokloniti tu ploču. I tako je Bajaga otišao za Čehoslovačku. Možda bih ga ja i sam poklonio, samo da sam imao priliku. Ovako sam, em ostao bez ploče, em nisam imao onaj osjećaj kakav učinjeno dobročinstvo nosi sa sobom. Osjećao sam da sam natjeran na nešto, a to sigurno nije najprijatniji osjećaj na svijetu.