Redovna priča četvrtkom iz knjige “Pjesme koje su me oblikovale”. Kao što sam, u više navrata, potvrdio. Knjiga neće biti objavljena, ali će biti promovisana. I to u petak 21.06.2024.godine u Kino sali u Vogošći sa početkom u 20 sati i 30 minuta. Tada ćete i čuti neke od tih pjesama koje su me oblikovale. A današnja priča zove se:

KO SERE OKO KUĆE UGAZI U GOVNO

Odjednom sam našao milion razloga da se počnem svakodnevno pojavljivati na svom nekadašnjem fakultetu. Objašnjavao sam to, i drugima, a i sebi, potrebom da nešto učinim od svog života, da se negdje zaposlim. Ne znam da li sam te druge ubijedio, ali sebe nisam. Jasno mi je bilo da tu dolazim u nadi da ću sresti nekoga, tada i tu, meni posebnog.
Naravno, kako to obično biva, tog nekog nisam sreo. Sreo sam, međutim, svoju profesoricu koja je vodila predmet Opšta i specijalistička novinarska praksa. Profesoricu Vlatku Krsmanović. Tokom studija nisam imao utisak da me previše cijeni. Ali, kao i toliko puta prije toga, pokazalo se da nije dobro da se previše oslanjam na svoj utisak. Uredno bi me taj utisak znao prevariti.
Zovne ona mene u kabinet i pita šta radim i kako sam, šta planiram dalje. Pohvalim joj se peticom sa postdiplomskog i vidim da joj je drago. Odmah je razočaram odlukom da napustim taj studij i čvrstom željom da pokušam negdje da se zaposlim i radim kao novinar. Vidim da bi joj draže bilo da se posvetim akademskoj karijeri, ali valjda me je, tokom dvije godine koliko mi je predavala, dovoljno dobro upoznala da ne potcjenjuje nivo mog tersaluka. I zato me je pitala da li bih radio u “Oslobođenju”.
Čuj da li bih radio? Kako ne bi. “Oslobođenje” je bilo, barem tada, sami vrh pisanog novinarstva. Vrh do kojeg sam se mislio penjati godinama. A sad mi se otvara ta mogućnost – onako. Nazove ona, tu ispred mene, tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika “Oslobođenja” Ivicu Mišića. Dobro pamtim kako me je preporučila. Kaže ona njemu ovako:
– Vidi, šaljem ti jednog sjajnog studenta. Završio prije roka. Samo ga nemoj dati u politiku. Završit ćete u zatvoru. I ti i on.
Tu i tada saznam da nisam baš politički podoban. Ne da sam se začudio takvom kvalifikacijom. Šokiran sam ostao. Da me neko pitao ja bih rekao da sam dosljedni poklonik komunizma i da niti milimetra ne odstupam od linije, a ljudi me zapravo vide kao neku vrstu disidenta. Iz današnje perspektive to smatram popriličnim komplimentom i priznanjem moje nezavisnosti i korištenja vlastite glave. Ali tada mi je to bilo kao da sam odjednom stavljen na stub srama.
Ako vas zanima da li me je Ivica “dao u politiku” nemajte brige – nije. Dovoljno je vjerovao Vlatkinoj procjeni (a trebao sam joj i ja vjerovati). Od januara 1986.godine počeo sam raditi kao vanjski, honorarni saradnik u rubrici “Prilozi”. Tu je bilo svega i svačega. Od savjeta kako se sadi paradajz do pisama čitalaca. Od televizijskog programa, pa do popularne muzike.
Srećom po mene, rock’n’roll tada još nije stekao pravo građanstva pa nije bio lociran, što bi bilo logično i očekivano, u rubrici kulture. Da jeste, sigurno je da bi se teže probio do nekih pravih prilika. Ovako, kada je rock gurnut u ilegalu u najjačoj dnevnoj novini, mogao sam i ja, poput ilegalca, da se izborim prilično brzo za svoje pozicije.
Kad kažem “prilično brzo” to je bilo baš brzo. Već u martu te 1986.godine počeo sam da radim prave, ozbiljne intervjue. Ali prvo je trebalo proći period adaptacije na redakcijske uslove, na hijerahiju u jednoj redakciji i na tamošnje adete.
Moj prvi urednik bio je Đuro Kozar. Veliki novinar od koga se moglo puno toga naučiti. Možda je bio malo previše “na liniji” za moj ukus, ali ko bi to mogao zamjeriti tadašnjoj novinarskoj garnituri. Što se mene lično tiče od njega sam dobio puno više podrške nego što sam očekivao i nego što je bilo uobičajeno. Kad danas razmislim o tome mislim da je do toga došlo manje što sam mu ja bio nešto posebno simpatičan, a više zato što je Đuro bio naprosto takav. Otvorenog srca i spreman da pomogne.
Nešto slično bih mogao reći i za Midhata Plivčića Plivu, novinarskog veterana koji mi je bio neka vrsta direktnog nadređenog. U neznanju sam već drugi dan sjeo za njegovu pisaću mašinu i počeo nešto kucati. Nisam znao da je stvarnost u blagom neskladu sa mojim idejama o novinarstvu i da se vlastita mašina mora zaslužiti. I ja sam sjeo za prvu koja nije bila zauzeta. Nisam imao pojma da je u pitanju urednička mašina. A niko me nije upozorio, valjda u nadi da će ta moja drskost izazvati malu buru u redakciji i učiniti dan zanimljivijim.
Pliva, onako sav poput dobroćudnog medvjeda nije se ljutio, ali me jeste bocnuo primjedbom da sam prerano pokazao amibiciju za uredničkim mjestom. I kasnije, u godinama koje su uslijedile, povremeno bi me podsjetio na taj moj neoprez. Imao je on i neke korisne savjete, a neke od njih pamtim i dan danas. Recimo, onaj da ko sere oko kuće ugazi u govno.
Šta se zapravo desilo? Sa svoje dvadeset i dvije upao sam u jednu veliku medijsku mašineriju koja je, pored svega ostalog, bila prepuna mladih, lijepih i pametnih djevojaka. Počeo sam da na sve strane rasipam poglede pune čežnje, dvosmislene komentare i nedvosmislene komplimente. Očito sam pretjerivao u tome, a Pliva je, iskusan na svaki mogući način koji bi mi mogao pomoći, mene povukao u stranu i rekao mi:
– Pazi, Amire, ko sere oko kuće ugazi u govno.
Trebalo mi je malo vremena da svarim i shvatim ono što mi je rekao. Znao je on da sam ja od one vrste koja se prebrzo zaljubljuje, predugo pati, ali je i vrlo nestalna. Jasno mu je bilo da bi svaka potencijalna moja afera u “Oslobođenju” bila kratkog daha, a da bi to na duge staze stvorilo nelagodnost i napetost između nas i zatrovalo atmosferu u redakciji. Meni je rekao što mi je već rekao, ali ostatku redakcije je saopštio kako “Amir ima srce k’o tramvaj. Ima mjesta i za stajanje”. I da znate nije puno ni pogriješio.