Danas je četvrtak. I, mada sutra imam taj nastup (očekujem vas) i, mada je sve tome podređeno, obećanje je obećanje. A obećao sam svakog četvrtka po neku priču iz te neobjavljene knjige. Neke od tih priča ispričaću i sutra u Kino sali u Vogošći. A danas ću sa vama podijeliti priču o tome kako sam odbio Balaševića.

A još važnije stvari u muzičkom svijetu dešavale su se krajem godine, tamo negdje oko moga rođendana. Prvo se desio jedan poziv iz Novog Sada. Ali na broj koji više nisam koristio. Iako nisam živio kod tetke običavao sam dati njen broj ljudima koje bih intervjuisao, uvjeren kako im nikad taj broj neće ni zatrebati. Zašto sam to radio? Pa nisam, valjda mogao reći kako nemam telefon. Na šta bi to ličilo?
Dakle, negdje u jesen 1988.godine, zazvonio je taj broj i javio se, moj tetak, Žara. Osoba sa druge strane se uredno predstavila. Bio je to izvjesni Đorđe Balašević. Tražio je mene, a Žara mu je objasnio da ja više nisam na tom broju i dao mu onaj broj, u stanu u Pofalićima. Da, u međuvremenu sam ipak došao do kućnog broja. Podstanarskog doduše, ali ipak, broj je broj. Taj razgovor između njih dvojice je, sve u svemu, mogao trajati minutu, minutu i pol. Kada je dobio traženu informaciju Balaš se zahvalio, rekao “ciao” i prekinuo vezu.
Narednih nekoliko dana Žara je skakutao po okolnim oblacima i svakome objašnjavao da je njemu Đole, hej Đole, rekao “ciao”. A o čemu se zapravo radilo? Uskoro je trebao izaći novi Balaševićev album “Panta Rei” i on je dosta očekivao od tog albuma. I od turneje koja bi ga pratila. I pitao me da li bih ja na sebe preuzeo organizaciju dijela te turneje po Bosni i Hercegovini.
To vam je jedna od onih raskrsnica u životu, jedna od onih odluka koja trajno određuju vašu budućnost. Da sam pristao možda bih i danas to radio, imao puno više novca i puno manje mira. A možda i fatalan srčani udar u četrdeset i drugoj. Takav je to posao.
Iskren da budem, bio je tu još jedan momenat zbog kojeg nisam bio spreman prihvatiti takvu ponudu. U Balaševićevim izjavama, intervjuima, a kasnije i knjigama, on nije bio nimalo sklon estradnim menadžerima. Smatrao ih je nižom podvrstom životinjskog carstva. Nisam želio da, jednog dana, i mene svrsta među takve. I odbio sam. Na njegovo čuđenje i na zgražanje moje Jasne.
Njoj nije bilo jasno da neko može da odbije, samo tako, takvu priliku. Da li sam ja normalan? Hvala na pitanju, nisam. Možda je to zaista bila nenormalna odluka. Međutim, Đorđe Balašević je bio toliko značajna pojava u mom životu da nisam htio da, zbog par hiljada ili par desetina hiljada maraka, izgubim njegovo poštovanje, ako ga je ikad gajio prema meni. A biće da jeste, jer mi u suprotnom to ne bi ni ponudio. Malo paradoksalna situacija u kojoj ti neko nešto nudi zato što te poštuje, a ako ti to prihvatiš, na dobrom si putu da izgubiš to poštovanje. Sad, ima ljudi koji i na poštovanje, vlastito dostojanstvo, lako stave cijenu. Ja nisam nikad bio od tih. Nažalost ili na sreću, to nikad neću pouzdano znati.
Ne mogu da govorim u njegovo ime, ali čini mi se da mu je, na kraju, bilo drago što sam odbio. Ili samo ja želim da je to tako. Neću imati prilike da to provjerim sa njim. Bar ne u ovom agregatnom stanju i ovom životu. Nisam dobio i neću dobiti odgovor, ali dobio sam nešto drugo. Iz Novog Sada, sa adrese u ulici Jovana Cvijića, stigao mi je paketić. Unutra audio kaseta. Bez omota. A na njoj album koji će tek izaći. Taj album “Panta Rei”. Uz molbu da je to samo za moje uši. Nisam ispoštovao taj zahtjev. Slušala ga je i Jasna.

Svakog četvrtka, kada biram neku od priča iz knjige “Pjesme koje su me oblikovale”, bude mi žao što ne mogu da vam ponudim one “najsočnije” dijelove. A ne mogu, iz istog razloga zbog kojeg knjiga neće biti ni objavljena. Blago rečeno, previše intime. Srećom ima i onih priča koje, iako intimne, mogu proći. Ova, na primjer.

Jesen je, u tadašnjoj Jugoslaviji, rana jesen je bila vrijeme kada su regruti odlazili u vojsku. Svaki zdrav, prav i punoljetan muškarac bio je u obavezi da godinu dana pokloni državi, služeći vojni rok. Kao da bi se obučio da, u slučaju potrebe, zna baratati puškom, ili već nekim oružjem, ne bi li se suprotstavio agresoru. Tako je to bilo u teoriji. Suštinski, vjerujem da je primarni cilj bio da nas dodatno indoktriniraju i nauče da slušamo. Ovo drugo je, čak bilo i važnije. O svojim vojničkim iskustvima sam vam već pričao pa ne bih da se ponaljam, ali mogu malo da se zadržim na nekim opštim stvarima. Na odnosu kakav je generalno bio prema vojsci.

Nije taj odnos bio uvijek i svuda bio isti. Bilo je krajeva, ponajviše ruralnih, u kojima je odlazak u vojsku smatran posebnom čašću. Jadnici koji bi, iz bilo kojeg razloga bili odbijeni od strane regrutne komisije, bili bi trajno žigosani u svom selu. Postojalo je prećutno pravilo u takvim sredinama da onaj ko nije sposoban za vojsku, da taj nije sposoban ni za ženidbu. Zato su se priređivala perverzno velika slavlja kada bi se neki momčić pripremao za uniformu, kada bi ga ispraćali u vojsku.

Vladalo je uvjerenje da je vojska ta koja od dječaka načini muškarca. Čak bih se mogao i složiti sa tim, uz jednu malu opasku da ja nikad u tome nisam vidio ništa dobro. Za mene je to uvijek bila svojevrsna kastracija duha i amputacija radosti. Ta mašinerija bi ubila u momku koji bi tamo došao sve radosno, sve veselo i sve razigrano. Svu radoznalost i začuđenost pred šarenilom svijeta. Možda jedna od prvih lekcija koja se tamo nauči jeste da pitanja nisu dobra. Da radoznalost možda i nije ubila mačku, ali će je sigurno dobro osakatiti.

Samo što nije ta opčinjenost vojskom bila prisutna kod svih. Pogotovo u nešto urbanijim sredinama, tamo gdje se razvijao nešto drugačiji sistem vrijednosti. Kako se prelazilo iz sedamdesetih u osamdesete, pojavljivao se sve veći broj mladića koji su u tome vidjeli samo i isključivo represiju, gubitak svake individualnosti, a prije svega gubitak jedne cijele godine života. Godine koju su mogli puno ljepše provesti. I zato su mnogi odgađali taj svoj odlazak u vojsku do krajnje granice koliko je to zakon dozvoljavao. A zakon je tu liniju povukao na dvadeset i sedmoj godini. Ako se dobro sjećam.

To je predstavljalo dodatni problem onima koji nisu baš previše rado išli u vojnike. Ako im se sa dvadeset i nije baš išlo u vojsku sa dvadeset i sedam ih je već hvatala panika i očaj kada bi shvatili da moraju. Nešto slično se dešavalo i sa mojim prijateljem Porobićem, u ranu jesen 1987.godine. Došlo je vrijeme da i on pronosa sivomaslinastu kombinaciju.

Objektivno gledano, on je prošao mnogo bolje od drugih. Doktrina širenja bratstva i jedinstva jednu od svojih praktičnih primjena doživjela je i u vojnoj praksi po kojoj je patentirano da mladići služe vojni rok što dalje od mjesta boravka. Tako su mene poslali, recimo u Vranje, na krajnji jug Srbije. Porobić je imao, barem u tom pogledu, puno više sreće. Zapalo ga je da vojni rok služi u Tuzli. Moglo bi se reći, u komšiluku.

Samo što ni to, u njegovom slučaju, nije bilo od pomoći. U danima pred neminovno kretanje ka oltaru na kojem će žrtvovati godinu dana, on je bivao sve depresivniji. Tonuo je, naočigled svih, iz dana u dan. Čak je, mjesec dana, pred zakazani randevu sa JNA, na svoju sliku stavio crni flor, samo da mater nasekira. Kako nije htio da iko svjedoči njegovom stanju kada sjedne na autobus za Tuzlu, nikome nije dozvolio ni da ga prati. Ja sam bio izuzetak. Ja sam bio onaj izabrani. Onaj koji je imao to gorko pravo da ga vidi u takvom stanju.

Pravo da vam kažem nisam uopšte bio siguran na šta je sve Porobić bio spreman. To mu je toliko teško padalo da je naprosto mogao proći pored kapije kasarne i nikada ni ne ući u nju. Odabravši tako zatvor umjesto vojske. Ili je mogao napraviti nešto još puno gore. Ali nemojte misliti da sam ono što sam uradio, uradio iz nekakvih altruističkih razloga. Nisam ja nikad bio nikakav humanitarac. To što sam uradio, uradio sam iz sasvim sebičnih pobuda.

A šta sam zapravo uradio? Ništa posebno. Kada sam trebao da se pozdravim sa njim na autobuskoj stanici nešto se prelomilo u meni i otišao sam i za sebe kupio kartu do Tuzle. U istom tom autobusu. I to sam uradio, ne zato što je njemu bilo teško da se oprosti sa civilstvom i htio sam da mu dijelom pomognem u tom njegovom prelasku u novo agregatno stanje. Dobro, možda je malkice bilo i toga, ali osnovni razlog je bio taj što je i meni bilo teško da se oprostim od njega. Što će meni faliti naše druženje tih godinu dana. I htio sam još malo da ga produžim. Druženje da produžim, da budemo precizni.

Tokom ta tri – četiri sata u autobusu nismo previše pričali. A čini mi se da smo se razumjeli bolje nego ikad ni prije ni poslije toga. Negdje na pola puta, slagaću vam da li u Olovu ili Kladnju, vozač je napravio polusatnu pauzu, a ja sam izašao i kupio gajbu piva. Smjestili smo gajbu između nas dvojice i shvatili da se razumijevanje ponekad pakuje i u polulitarskim bocama. Bilo je to previše alkohola, ali začudo nismo bili pijani. Barem ne onoliko koliko bi se očekivalo. Valjda se ta tečnost negdje u nama pretvarala u suze koje smo kasnije ispišali. Čak mi se čini da sam, tom prilikom, kupio „Tuzlanski pilsner“ uz jetku opasku da treba da se navikava.

Nikad se nije navikao. Ni na pilsner, a pogotovo ne na vojsku. Ispratio sam ga do kapije njegove kasarne i da mi je tada rekao da neće u vojsku i zamolio me da ga krijem pred vojnim vlastima, da mi je predložio da bježimo u inostranstvo, vjerovatno bih i napravio takvu, ili neku sličnu glupost. Na našu obostranu sreću nije ništa takvo predložio. Imali smo još malo vremena pa smo klepili po još jednu „klipaču“ u bifeu preko puta kasarne. Obrisao je usta nadlanicom, podrignuo i krenuo ka kasarni. Kad sam htio ustati da krenem za njim samo mi je rukom dao znak da ostanem sjediti. Tako sam ga ispratio u vojsku. Ne radiš takve stvari baš zbog svakoga, a ne bi baš svako ni dopustio da ih radiš zbog njega.

Njegova mati Zarifa me je i prije toga simpatisala, kao jednog od sinovih drugova. Nakon toga me je zavoljela. I nikada nije prestala da me voli. Kada sam se, trideset i četiri godine nakon toga, borio sa zglavkarima u mojoj unutrašnjosti, znam da se usrdno molila Bogu za moje ozdravljenje. Hoću da vjerujem da su i njene molitve imale, barem djelimičnog uticaja, na moj čudesni oporavak.

Plan je bio da idem za Barcelonu i sjeo sam na taj voz. Ali sam u kupeu, gledajući u mapu, primjetio da, u jednom trenutku, pruga prolazi jako blizu Figuerasa, rodnog mjesta Salvadora Dalia. Znao sam da se tamo nalazi njegov muzej i nisam htio propustiti priliku. Tako da nisam nikad ni stigao do Barcelone.

Glupo bi bilo da vam prepričavam kako izgleda taj muzej, kao što bi bilo glupo da vam opisujem neku njegovu sliku. Valjda će vam biti dovoljno ako vam kažem da je to bio, za mene, neosporni vrhunac tog putovanja po Evropi. Tu sam sreo par Austrijanaca koji su mi opet, sa oduševljenjem pričali o malom gradu na obali, Sigesu, mjestu koje je, bar te 1986.godine bilo glavna destinacija na španskoj obali Mediterana. I oni su odredili dalji pravac mog putovanja.

Nije mi bio prvobitni plan da idem tano, ali zašto ne. Siges je bio grad baš po mojoj mjeri. Ne preveliki i nije bio prezagušen. Jeste tu bilo puno turista, pogotovo turista poput mene, ali ta brojka nije prelazila neku normalnu granicu. Već sam naučio da u pokrajnjim ulicama i padinskim dijelovima tražim male krčme u koje zalaze lokalci, mjesta koja nisu prskupa, a imaju taj autentični šarm.

To je bilo dobro i zbog mogućnosti da nekoga novog upoznaš, pa se možda i ogrebeš za konak. Loše sam računao. Španci jesu otvoreni ljudi, ali ne toliko otvoreni poput nas da bi nekog nepoznatog pozvali sebi kući preko noći. Pa čak ni na ručak. A hoće počastiti u kafani, to ne kažem. Tako sam ja u Sigesu upoznao neku ekipu momaka u svojim dvadesetim. Skontali su da sam turista ograničenog budžeta pa su me čašćavali bez zadrške.

Bili su radoznali da saznaju više o Jugoslaviji. Za njih je, tog ljeta Jugoslavija bila sinonim za košarku. Za dobru košarku. Baš tada je stasavala ta generacija u kojoj su bili Petrović, Rađa, Kukoč, Divac, Paspalj…I kao što mi (pogrešno) vjerujemo da svaki tamnoputi momak razvaljuje na basketu tako su i oni (opet pogrešno) vjerovali da i ja imam košarku u genima samo zato što dolazim iz Jugoslavije. Imao sam ja košarku u genima, to je tačno, ali samo kao navijač. Odavno sam ustanovio da su mi udovi pomiješani pa imam dvije lijeve ruke i dvije desne noge, ili obrnuto. Ali tako sam postavljen da mi je svaka fizička aktivnost bila popriličan izazov, a da o sportu ne govorim.

Samo, kako da odbijem poziv na basket, a da ne ispadnem baš ona zadnja, ma brate – pička? To bi već bila međunarodna bruka. Mislim, bruka mi nije ginula. I dođemo mi na vanjski teren za basket, a ti tereni su svugdje u svijetu isti. Malo se raspremim, počnem predugo da se zagrijavam i na svom lošem engleskom pokušam da im objasnim da cijelu proteklu godinu vučem povredu. Htio sam reči povredu ligamenata jer mi je to zvučalo ozbiljno i stručno, ali pojma nisam imao kako se kažu ligamenti na engleskom, pa sam se ipak odlučio za povredu koljena.

Bog me pogledao i iz prva dva napada moje ekipe postigao sam dva koša. Od toga i jednu tricu. Nisam bio naivan da vjerujem da će me sreća i dalje služiti i poslije jednog, po svemu bezazlenog, sudara sa protivničkim igračem ja sam počeo vidno da šepam. Sjeo sam sa strane i gestikulirao im da ne mogu nastaviti. Ostavio sam ih u uvjerenju da sam ozbiljan košarkaš. Nisam to, doduše izričito kazao, ali nisam ni opovrgao njihove pretpostavke.

Dobro ću pamtiti 17. juli te godine. U Madridu je tada odigrana jedna od najčudnijih košarkaških utakmica ikada. U polufinalu Svjetskog prvenstva sastali su se Sovjetski Savez i Jugoslavija. Sovjeti su nam već nekoliko godina bili redovne mušterije i očekivalo se da ih ti novi jugoslovenski i strašno talentovani klinci pregaze. Sve je i išlo u tom smjeru. Četrdeset i pet sekundi prije kraja Jugoslavija je vodila devet poena razlike. Dovoljna razlika da je sačuva i neka školska ekipa sastavljena od sve samih štrebera. A onda jugoslovenski reprezentativci počnu da se zezaju na terenu. Divac krene da prevodi loptu i, očekivano je izgubi i primimo tricu. I upropastimo u prvim sekundima još dva napada i primimo još dvije trice i u produžetku izgubimo sa poenom razlike. Nikada više nisam vidio da je neka ekipa u tako kratkom vremenu prokockala tako veliku prednost. A nagledao sam se utakmica i utakmica.