Plan je bio da idem za Barcelonu i sjeo sam na taj voz. Ali sam u kupeu, gledajući u mapu, primjetio da, u jednom trenutku, pruga prolazi jako blizu Figuerasa, rodnog mjesta Salvadora Dalia. Znao sam da se tamo nalazi njegov muzej i nisam htio propustiti priliku. Tako da nisam nikad ni stigao do Barcelone.

Glupo bi bilo da vam prepričavam kako izgleda taj muzej, kao što bi bilo glupo da vam opisujem neku njegovu sliku. Valjda će vam biti dovoljno ako vam kažem da je to bio, za mene, neosporni vrhunac tog putovanja po Evropi. Tu sam sreo par Austrijanaca koji su mi opet, sa oduševljenjem pričali o malom gradu na obali, Sigesu, mjestu koje je, bar te 1986.godine bilo glavna destinacija na španskoj obali Mediterana. I oni su odredili dalji pravac mog putovanja.

Nije mi bio prvobitni plan da idem tano, ali zašto ne. Siges je bio grad baš po mojoj mjeri. Ne preveliki i nije bio prezagušen. Jeste tu bilo puno turista, pogotovo turista poput mene, ali ta brojka nije prelazila neku normalnu granicu. Već sam naučio da u pokrajnjim ulicama i padinskim dijelovima tražim male krčme u koje zalaze lokalci, mjesta koja nisu prskupa, a imaju taj autentični šarm.

To je bilo dobro i zbog mogućnosti da nekoga novog upoznaš, pa se možda i ogrebeš za konak. Loše sam računao. Španci jesu otvoreni ljudi, ali ne toliko otvoreni poput nas da bi nekog nepoznatog pozvali sebi kući preko noći. Pa čak ni na ručak. A hoće počastiti u kafani, to ne kažem. Tako sam ja u Sigesu upoznao neku ekipu momaka u svojim dvadesetim. Skontali su da sam turista ograničenog budžeta pa su me čašćavali bez zadrške.

Bili su radoznali da saznaju više o Jugoslaviji. Za njih je, tog ljeta Jugoslavija bila sinonim za košarku. Za dobru košarku. Baš tada je stasavala ta generacija u kojoj su bili Petrović, Rađa, Kukoč, Divac, Paspalj…I kao što mi (pogrešno) vjerujemo da svaki tamnoputi momak razvaljuje na basketu tako su i oni (opet pogrešno) vjerovali da i ja imam košarku u genima samo zato što dolazim iz Jugoslavije. Imao sam ja košarku u genima, to je tačno, ali samo kao navijač. Odavno sam ustanovio da su mi udovi pomiješani pa imam dvije lijeve ruke i dvije desne noge, ili obrnuto. Ali tako sam postavljen da mi je svaka fizička aktivnost bila popriličan izazov, a da o sportu ne govorim.

Samo, kako da odbijem poziv na basket, a da ne ispadnem baš ona zadnja, ma brate – pička? To bi već bila međunarodna bruka. Mislim, bruka mi nije ginula. I dođemo mi na vanjski teren za basket, a ti tereni su svugdje u svijetu isti. Malo se raspremim, počnem predugo da se zagrijavam i na svom lošem engleskom pokušam da im objasnim da cijelu proteklu godinu vučem povredu. Htio sam reči povredu ligamenata jer mi je to zvučalo ozbiljno i stručno, ali pojma nisam imao kako se kažu ligamenti na engleskom, pa sam se ipak odlučio za povredu koljena.

Bog me pogledao i iz prva dva napada moje ekipe postigao sam dva koša. Od toga i jednu tricu. Nisam bio naivan da vjerujem da će me sreća i dalje služiti i poslije jednog, po svemu bezazlenog, sudara sa protivničkim igračem ja sam počeo vidno da šepam. Sjeo sam sa strane i gestikulirao im da ne mogu nastaviti. Ostavio sam ih u uvjerenju da sam ozbiljan košarkaš. Nisam to, doduše izričito kazao, ali nisam ni opovrgao njihove pretpostavke.

Dobro ću pamtiti 17. juli te godine. U Madridu je tada odigrana jedna od najčudnijih košarkaških utakmica ikada. U polufinalu Svjetskog prvenstva sastali su se Sovjetski Savez i Jugoslavija. Sovjeti su nam već nekoliko godina bili redovne mušterije i očekivalo se da ih ti novi jugoslovenski i strašno talentovani klinci pregaze. Sve je i išlo u tom smjeru. Četrdeset i pet sekundi prije kraja Jugoslavija je vodila devet poena razlike. Dovoljna razlika da je sačuva i neka školska ekipa sastavljena od sve samih štrebera. A onda jugoslovenski reprezentativci počnu da se zezaju na terenu. Divac krene da prevodi loptu i, očekivano je izgubi i primimo tricu. I upropastimo u prvim sekundima još dva napada i primimo još dvije trice i u produžetku izgubimo sa poenom razlike. Nikada više nisam vidio da je neka ekipa u tako kratkom vremenu prokockala tako veliku prednost. A nagledao sam se utakmica i utakmica.