Neke od priča iz neobjavljene knjige “Pjesme koje su me oblikovale” ispričao sam na tom nastupu u petak 21.06. Neke nisam, a neke, vjerovatno, nikad ni neću. Ovo je priča o tome kako sam se “hrvao” sa svojim prvim gramofonom i kako sam jahao

NA VALOVIMA IZVITOPERENIH PLOČA

Nisam bio neinteligentno dijete i škola mi je prilično dobro i prilično lako išla. Ali brzo sam otkrio da biti odlikaš ne znači mnogo među djecom. Takav uspijeh, u najboljem slučaju, može izazvati zavist, a u najgorem prezir. Sigurno je da će teško izazvati poštovanje i divljenje. A meni je to oboje prijeko bilo potrebno. Naviknut da me u porodici smatraju “čudom od djeteta” nisam mogao podnijeti da me bilo ko ne diže na, kako sam vjerovao u to vrijeme, zasluženi tron.
Morao sam zato na neki drugi način steći poštovanje među vršnjacima. Bio sam daleko i najmanji i najmlađi u razredu. I, uz sve to, još poprilično smotan. Dakle nije bilo šanse da se nametnem snagom ili spretnošću, prvo u igrama, a kasnije i u sportu. U par navrata sam sebi dopustio da povjerujem kako bi moje pjesničko umijeće moglo biti pravi odgovor, ali to me samo još dublje gurnulo u status čudaka i štrebera. Žestoko sam se opekao i dobro sam pazio da se na sazna da pišem nekakve pjesmice. Nije to išlo ukorak sa onom toskičnom muškošću kakvoj smo se u tim godinama divili i kakvoj smo težili.
Ostala je jedna jedina mogućnost i ja sam je iskoristio. Ako i nisu voljeli poeziju klinci su vrlo rano otkrili da je svijet rock’n’roll zvijezda nešto što je jednako privlačno kao san o budućnosti. Ako neko ne može biti sportska vedeta, barem može maštati da postane heroj sa gitarom. Jesmo mi bili naivni, ali ne toliko da ne bi bolno svjesni bili činjenice da nam je to poprilično izvan dometa pa smo izabrali “Plan B” i pasionirano počeli pratiti život i djelo rock idola.
Sad je već moja štreberska priroda mogla dobiti satisfakciju. Lako i brzo sam pamtio i podatke i tekstove pjesama. Puno sam čitao i dobijao informacije prije drugih, a u dobroj mjeri je pomogla i činjenica da sam još imao dosta bliske rodbine u Sarajevu koja me je mogla opskrbljivati novim diskografskim izdanjima.
Gramofon sam već imao. Odnosno imali su ga moji starci, ali ga odavno nisu koristili. Imali su i nešto ploča. Gramofon je bio star. Nedovoljno star da bi bio antika, a opet previše star da bi obezbijedio iole kvalitetan zvuk. Svijetlo plavo koferče koje je djelovalo kao da je unutra pisaća mašina, a ne gramofon. Po, nikad nepromijenjenom, porodičnom zakonu ništa se nije mijenjalo dok funkcioniše. Tako sam i ja morao da se zadovoljim tim “čudom tehnike”, bez ikakvog prava da izvoljevam nekakav savremeniji uređaj. To je što je. Ako je njima bio dobar zašto meni ne bi bio. Ta vrsta logike koja mi je tada usađena ostala je i do dana današnjeg moj vjerni pratilac što je bilo povod za blagi podsmijeh od strane mog sina kad sam došao u priliku da i ja postanem roditelj.
Negdje krajem 1977.godine sa tog je gramofona obrisana prašina. Nije bilo ni govora da se promijeni iglica na glavi gramofona. Ma kakvi. Šta gospodin izvoljeva? Ako je do sada dobro služila zašto ne bi i od sada? Ploča preskače? Pa šta ako preskače. Stavi kutiju šibica odozgo na glavu da malo pritisne i neće preskakati. Ali tako će se oštetiti ploča, pokušavao sam objasniti. Ma hajde, molim te, kako do sada to nije oštetilo ploče?
A jeste ih oštetilo. Ali kako sam ja to njima mogao objasniti? Da to šuštanje koje se čuje, a koje nije dio pjesme, zapravo i potiče od takvog tretmana. I pristao sam na još jedan kompromis. Ne mora baš da bude kvalitetan zvuk. Dovoljno je da dobijem zvučnu informaciju o onome o čemu se radi u pjesmi. Nakon dovoljnog broja slušanja valjda ću kompletirati sliku.
To me naučilo toleranciji prema onome što slušam. Ma kako čudno, iz ove perspektive, to djelovalo, ali zaista jeste. Kad god bih, kasnije, ocjenjivao neko djelo nisam cjepidlačio. Sjetio bih se kako sam ja morao improvizovati sa starim gramofonom i kutijom šibica koja je pritiskala iglu uz toliko izvitoperenu ploču da je izgledalo kao da jaše na valovima dok se okretala na tom mom prvom gramofonu. I onda sam bio blag dopuštajući mogućnost da su i oni koji su pravili neku ploču jednako morali pribjegavati nekim drugim improvizacijama. I jednako frustrirajućim.