Nadam se da bar neko iščekuje četvrtkom šta ću objaviti od pričica iz još neobjavljene knjige “Pjesme koje su me oblikovale”. Odgovor na pitanje kada će i da li će biti objavljena ta knjiga, sigurno NEĆETE saznati na promociji 21.06. u 20 i 30 u Kino sali JU KSC Vogošća. Svejedno, dođite. Možda nađete odgovore na neka druga pitanja ili nađete pitanja za odgovore koje već imate.

Tamo negdje u avgustu 1985.godine otišao sam još jednom na more. I ovaj put sa sjajnom ekipom, samo malo drugačijom. Zajedno smo se organizovali mi, članovi dramske sekcije KUD “Proleter” i upitili se na Brač. U Povlja. Bili su tu Butkovići, Tepa, Sanjin i Brankica sigurno, a možda i još poneko. Dijelio sam sobu sa Fudom Gašićem, jednim sjajnim, duhovitim i rijetko dobrodušnim tipom. Jedan od onih koji su znatno pametniji nego što se predstavljaju. A to vam je već dragocjenost u ovim vremenima kad svi nešto nastoje djelovati pametniji od samih sebe.
U svojim ranim dvadesetim bili smo i mještanima simpatični. Već drugi dan naišli smo na jednu lokalnu krčmu, krčmu koja sigurno nije bila namijenjena turistima nego je, po svemu sudeći, bila mjesto gdje se skupljaju stalni stanovnici tog mjesta. Čak je bilo dosta teško i naći tu konobu. Nalazila se na spratu jedne, ni po čemu upadljive, kuće na obali. Kad smo upali kao horda izgladnjelih studenata (definitivno hunskog porijekla) gazdarica nam je svakome donijel prošek, lozu i orahovaču kao degustaciju na račun kuće. Lijep gest, svakako. Mi smo imali malo manje lijepe geste kad smo se navadili, onako kokuzni, da svaki dan dolazimo “na degustaciju”. Gazdarica nije pravila problem oko toga. Možda je i ona imala negdje nekog ovakvog ludaka koji ju je zvao mamom, pa je u nama dijelom vidjela i njega. Nešto smo para i potrošili u toj krčmi, nije da nismo, ali sigurno neuporedivo manje nego što smo popili.
Tu i tada mi je prvi put ponuđena marihuana. I odbio sam. Ja sam pripadao onoj generaciji koja je bila isprepadana drogom. Mislio sam da, ako samo zapalim džoint, sljedeće što ću raditi će biti da živog cuku pojedem na Čaršiji. Tadašnja država je uspjevala da mlade generacije do te mjere indoktrinira i isprepada posljedicama konzumiranja droge da narkomanija u Jugoslaviji nikada nije bila tako veliki problem kao u nekim drugim državama. Niti je uzela toliko maha.
Neki od nas nisu bili baš toliko gadljivi i tada sam prvi put vidio kako izgleda neko ko je napušen. Tepa se do te mjere “razvalio” da se skinuo potpuno gol (iako nismo bili na nudističkoj plaži), u plićaku plutao na leđima i pri tome pišao. Nije to nimalo lijepo izgledalo i učvrstilo me u mojoj namjeri da se držim što dalje od narkotika. Bilo je to posebno važno u godinama koje su uslijedile i kada sam, prirodom svog posla, provodio puno vremena sa rokerima koji nikad nisu bili gadljivi na tu vrstu stimulacije.
Meni u prilog sigurno ide i to što sam ostao dosljedan sve do svojih dobro zrelih godina. Tek kada sam ozbiljno obolio popustio sam i počeo koristiti ulje kanabisa da bih se izborio sa karcinomom. Vjerujem da mi je to, unekoliko i pomoglo, a moram priznati da me iznenadio izostanak bilo kakve euforije, ili gubitka sposobnosti zdravog rasuđivanja. Tek bih tu i tamo pomalo izgubio perspektivu i osjećaj za realnost. I nakon što je karcinom bio u remisiji nastavio sam koristiti ulje. Iz opreza, za svaki slučaj, da se ne vrati, nazovite to kako god hoćete. A možda samo tražim opravdanje za svoju novostečenu naviku. Ja ne bih rekao da sam se navukao, ali niti jedan narkoman ne bi to rekao za samog sebe, zar ne?