U tom sam trenutku vjerovao da niko ne može bolje i dalje, pa ni oni. Prevario sam se. Kada je stigao album “Filigranski pločnici”, ta dvostruka ploča mi je pokazala i dokazala da je Štulićev talenat nepotrošiv. Ispostavilo se, nešto kasnije, da nije to baš tako, ali ja vam pišem o onome što sam osjećao te 1982.godine. Vrlo vješto je udarao u moje buntovne žice pjesmama poput “Tko to tamo pjeva” i “68”. Kud god bih išao pjevušio sam “vratiće se opet osam šezdeset”. I priželjkivao da se vrati ta šezdeset i osma. Do dan danas se nije vratila, ali samo što nije. Sa’ će ona. Ipak, skoro fatalno preklapanje i prepoznavanje desilo se sa pjesmom “Pavel”. Ako ima neki žanr, podžanr ili podžanr podžanra kojem ne mogu da odolim onda su to revolucionarne balade. A “Pavel” je bio, upravo takva pjesma.

Prepoznao sam koliko su velike balade “Kao ti i ja” i “Ako znaš bilo što” još i prije nego što su ih svi ostali “otkrili”. Ali imao sam i svoje favorite i među pjesmama koje, na svu sreću, nikada neće otkriti. Pjesmama kao što su “Naizgled lijepa”, “Savršen susret”, “Strankinja sa plavi eyes”, “Volim te kad pričaš”, ljubavno revolucionarna “Proljeće 13. u decembru” i, posebno, “Ne prodajem nasmiješenog psa”.

Nisam se ni osvijestio, a “Azra” me je pogodila novim singlom i albumom pjesama sa singl ploča, taman da dopunim njihovu diskografiju. Treba li uopšte objašnjavati da sam i zašto sam kupio i singl i album. Te nove pjesme “E, pa što”, “Sloboda” i “Gluperde lutaju daleko” predstavljale su možda njegov najdirektniji društveni angažman. Kasnije je sve više bježao u metafore, ali “Sloboda” je, barem po meni najsnažnija osuda svih devijacija jednog lijepo zamišljenog sistema. Tek uz njegovu pomoć sam shvatio da sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje i da nije zahvalnica pročitana abecednim redom niti konstruktivna kritika postojećeg stanja, a ni uzajamno milovanje idiotskih glava niti krilatica reklamnog panoa. Džoni se usudio da mi kaže ono što sam čeznuo da čujem. Da je sloboda žena i da treba da je uzmem.