Slabo divanim portugalski

Slabo divanim portugalski. Lažem, ne znam ga nikako. Ali pokazalo se da to nije važno. Pokazalo se da to uopšte nije važno. Prava pjesma donesena s pravom emocijom naprosto ne priznaje nikakve jezičke barijere. Kada mi je Amira Medunjanin govorila o tome kako stranci uspjevaju osjetiti sevdalinku, a da pojma nemaju o čemu tekst pjesme govori, prihvatio sam tu njenu tvrdnju, ali sam je tek sinoć shvatio. I osjetio. Kada je Portugalac Salvador Sabral otpjevao na “Eurosongu” pjesmu “Amar Pelos Dios”. Otpjevao ju je na svoj način, na svom jeziku i to pjesmu svoje sestre. Bio je, od početka do kraja svoj. I pobijedio.

Europa je konačno izabrala pjesmu. Pjesmu koja se suprotstavila vladajućem muzičkom kičeraju prisutnom na ovom takmičenju dugo i predugo. Izašao je bez šljokica, bez efekata, bez plesne grupe, bez ikakvih aranžmanskih ukrasa, izašao je pred europsku muzičku pobliku odviknutu od ovakve ljepote u jednostavnosti. Izašao ne da on sam pobijedi nego više da omogući toj i takvoj Europi da sama pobijedi jednu nakaradnu filozofiju na čijim osnovama se pravi popularna muzika evo više od dvadeset godina. I uredno pobjeđuje.

Pokazao je takođe da nije neophodno ni izvoditi kojekakve egzibicije sa glasom i pokazivati kakav potencijal i raspon glasa imaš. Naš susjed Jacques Houdek sve to ima, ali naprosto nije imao pjesmu ovakve snage kakvu je imao Sabral. I možda je od samog izvođenja pjesama i zanimljivije bilo gledati glasanje. Od samog početka bilo je jasno da će se voditi bitka za prvu poziciju između njega i bugarskog predstavnika, sedamnaestogodišnjeg Kristiana Kostova.

I nije bio to rat između dvije pjesme. Bio je to rat između dvije koncepcije, pa i dvije filozofije ako hoćete. Rat između dva nepomirljiva poimanja muzike i umjetnosti uopšte. Zapravo, ovo što je ponudio pobjednik iz Portugala jeste umjetnost i on jeste umjetnik. Dječak iz Bugarke, zajedno sa svojom pjesmom samo je proizvod. Proizvod u kojem je pjesma namijenjena ne previše zahtjevnoj današnjoj pop publici, a čije je lice trebalo da očara nastrane dedice od kojih su mnogi uticajni u “Eurosong” krugovima i predpubertetske djevojčice koje su moćna glasačka mašinerija. Televoting je pokazao da uopšte u tim procjenama nisu pogriješili.

Na sreću žiriji su ovaj put pokazali da imaju uši i da ih ne zanima ništa drugo osim kvaliteta same pjesme i gotovo aklamativno su se opredjelili za Portugal. Bilo je žirija koji su pokazali da umjesto ušiju imaju i vaške pa nisu uspjeli da se odmaknu od onog, za sve ponižavajućeg, “komšijskog” glasanja. Ovdašnji, regionalni žiriji, pokazali su zavidnu dozu samostalnosti i spremnosti da ne primjenjuju bilo kakav tradicijski, susjedski ili politički kriterij prilikom glasanja. Na tome im se može samo čestitati.

Što ne znači da nije bilo politike na ovogodišnjem “Eurosongu”. Nije bilo doduše nas da postavimo bodljikavu žicu na scenu, ali neko je postavio bodljikavu žicu oko scene sa namjerom da ne dozvoli baš svima koji žele da se i pojave na “Eurosongu”. Uopšte ne ulazeći u analizu sukoba između Ukrajine i Rusije, želim da naglasim da se ovde radi o takmičenju pjesama, a ne o nacionalnom nadpišavanju. “Eurosong” je i moj koliko i ukrajinski. Oni su bili samo domaćini ove smotre. Svi koji su se tamo pojavili bili su naši zajednički gosti. “Eurosong” je preozbiljna priredba. Oko “Eurosonga” se vrte preozbiljne pare da bi Ukrajina sama mogla donijeti odluku o tome da Rusiji zabrani učešće. Neko je morao klimnuti glavom na taj prijedlog. Neko uticajan u europskim razmjerama. I nimalo mi se ne sviđa kada neko politički “disciplinuje” zemlje učesnice putem muzičkog takmičenja.

Današnji svijet je prepun sukoba i neslaganja. Događaji poput “Eurosonga” bi i trebali biti susreti na kojima te sukobe nastojimo prevazići ili se barem izdići iznad njih. Ja to tako vidim. A sem toga nije li slogan ovogodišnjeg “Eurosonga” bio da trebamo slaviti različitost? Samo što se različitost ne iscrpljuje samo u različitosti sexualnog opredjeljenja pa da na ovoj sceni ima mjesta čak i za heteroseksualce. Pitanje različitosti je neuporedivo šire. Ono se ogleda i u različitosti jezika, recimo. Pa da ne bi pobjedničke pjesme, Mađarske i Bjelorusije ovo bi postalo takmičenje u poznavanju engleskog jezika. Dobro i Talijani, Španci i Francuzi su zadržali (makar i dijelom) vlastiti jezik. Ali njihovi jezici nisu prvi koji će nestati ispod plimnog vala globalizacije. Bojim se da će neke moje kolege iz nekih zemalja za nekoliko decenija shvatiti da su govorili izumrlim jezicima. Možda ih zaista ne mogu sačuvati i možda pjesma nije dovoljno jaka da se suprotstavi kulturološkom kolonijalizmu. A možda je baš sa pjesmom taj otpor morao početi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s