Negdje prošle jeseni, gostovali mi u podcastu momci iz grupe „Helem nejse“. Pričali smo o svemu i svačemu i, onako usput, ali baš ekskluzivno, izgovorili su nekoliko stihova sa albuma koji su tada završavali. Sasvim dovoljno da sa nestrpljenjem počnjem iščekivati kada će se ti stihovi pojaviti u konačnoj, u muziku uobličenoj, formi.

Čekao i dočekao. Imaju momci fini običaj da mi album dostave da ga čujem, bar desetak dana prije nego ga čuje ostatak planete. Ni ovoga puta nije bilo drugačije, a ja se naoštrio da ne budem onako blagonaklon kao inače. Koliko sam ih hvalio postojala je realna opasnost da neko pomisli da sam im na platnom spisku. E, sad ćemo tražiti dlaku u jajetu.

Džaba. Uzalud vam trud svirači. Šta da radim kad je njihov album „Ozbiljna zajebancija“ ozbiljno dobra zajebancija? Zajebali oni mene i opet moram da ih hvalim. Ne može drugačije.

Prvo što sam pomislio nakon što sam čuo album jeste da oni moraju jako, ali baš jako biti zadovoljni onim što su napravili. Tamo gdje su i bili najjači, u tekstovima, nisu izgubili ništa od uvjerljivosti. Bilo da nam rafalno isporučuju rime o stvarnosti koja nas okružuje, bilo da su to neke intimne ispovjesti sa kojima se lako identificirati, teško da im se može naći zamjerka. Ako mene pitate da li sam se identificirao, odgovor je da definitivno jesam. I još se pri tome inficirao i ne skidam ovaj album sa play liste.

Oni su, odavno, shvatili da se lošim vladaocima istina o njima samima može izreći samo kroz zajebanciju. Mala ostrva slobode branile su uvijek institucije poput dvorske lude. Ni u naše vrijeme nije drugačije. A kraljevi su uvijek na mukama jer ne znaju šta bi sa njima. Ako se ne nasmiju tim folovima, čija su nekada glavna meta ispašće glupi, neduhoviti i sitničavi. A, ako se nasmiju kakvu sliku šalju o sebi? Da su opet glupi i da ne kontaju da su oni sami predmet zajebancije. I dok se kraljevi dosjete isteklo vreme posjete. Otprilike bi rekao Balašević.

I sve je to krasno, sve je to važno i sve je to očekivano. Nisu me iznenadili ni kvalitetom ni oštrinom tekstualnih poruka. Ali, ljudi moji, kako zvuči ovaj album. Kada me je „Ano“ povukla svojim neobičnim ritmom na ples, nisam se smirio, niti sam sjeo dok tri i po puta nisam preslušao album. A to u ovim godinama nešto znači.

Na albumu bi trebala biti naljepnica, sa upozorenjem da će vas ova zbirka pjesama natjerati na neobuzdani ples i da nije za one sa slabom kondicijom i još slabijim srcem. U ovom trenutku drže me pjesme „Ana“, „Top Top Top“, „Kliker“ i „Naštaćunaić“, ali ne mora značiti da će to i potrajati.

Još uvijek ne znam na šta ću ja to još naići na ovom albumu. Vjerovatno će me, za par dana ili par mjeseci, neka druga pjesma oboriti s nogu. I neka će. Možda prepoznam nešto posebno u tim saradnjama sa Markom Luisom, Amirom Medunjanin, Who See i drugima. Kad voliš jedan bend, a oni udruže snage sa bendovima i izvođačima koje takođe voliš, onda to više nije jedan plus jedan. Onda se to multiplicira i rezultat koji dobiješ uveliko nadilazi prosti zbir dijelova.

Na momente se čini kako „Helem nejse“ svjesno bježe od opasnosti da ih se preozbiljno shvati. Jesu njihove rime jasne, lepršave i nepretenciozne. Barem na prvu. Ali, vjerujte mi na riječ, da tu ima poruka koje treba zapamtiti i citirati. Pogotovo jer su upakovane u stihove na koje morano obratiti pažnju.

Je li njihov novi album zajebancija? Hvala Bogu da jeste. Ali ne zaboravite da je to vrlo, vrlo ozbiljna zajebancija i to ozbiljno dobra zajebancija.