Volim kad se ispostavi da sam bio u pravu. Kad sam prvi put čuo “Sunday Stories” bilo mi je jasno da su ime koje moram zapamtiti i znao sam da će mi taj podatak zatrebati nekad u budućnosti. Osjetio sam da je to bend koji ima još puno toga da kaže. Drago mi je da se nisam prevario. Njihov novi singl “Dišem” u potpunom je neskladu sa nazivom. Zašto? Pa zato što vam oduzima dah. Oni su band koji zvuči potpuno svjetski i potpuno u trendu, a da opet nisu zaboravili svoje korijene. Izrasli na najboljim jazz tradicijama nisu ostali tvrdoglavi “čistunci” i dozvolili su sebi istraživanje u nekim posve drugim i posve aktuelnim muzičkim izrazima. Zato “Dišem” zvuči tako posebno. I drugačije. Energično i beskrajno emotivno u isti mah. I prebogato i minimalistički. Kao da pripada posve ovom vremenu, ali da se ne bi osjećali neprirodno ni da su ovakvu pjesmu ponudili prije pedeset ili šezdeset godina (naravno u malo drugačijem aranžmanu). Zapravo, najljepše je u svemu to što se opiru bilo kakvom konačnom definiranju i svrstavanju u ovu ili onu žanrovsku ladicu. Ima tako bandova koje ne možete strpati sa ostalim drangulijama u ladicu, da se, eto nađu ako, nekad, zatrebaju. Ima bandova koje morate držati na vidnom mjestu jer ćete im se svako malo vraćati. Takvi su “Sunday stories”. Momci, pardon, djevojke i momci obradujte me opet nečim ovakvim.