Tito, Naser, Nehru i Palestinac sa Balkana

Koliko god čovjek pokušavao da se kreće „ispod radara“ i tako spriječi da postane tema raznoraznih ogovaranja to je gotovo nemoguće postići ako se baviš iole javnim poslom. Znam ja to, ali opet me iznenadi kad naletim na rasprave u kojima sam ja tema.

Tako je jedan drag čovjek i još draži muzičar napisao kako mi je poslao novi album njegovog benda da ga poslušam i napišem nešto o tim pjesmama, ako nađem za shodno. A onda je neki drugi napisao da ću ga sigurno nahvaliti ako iole muzički „liči na Bregu“. Tog drugog niti znam niti poznam, ali nije ni važno. Očito on zna mene. Ne mogu da kažem da nisam sam to tražio. To da me nepoznati ljudi prepoznaju. Ali onda se moraš pomiriti sa činjenicom da imaju pravo i da te komentarišu. A pogotovo da mogu da komentarišu ono što radiš.

I zapitam se ja, je li to baš tako. Je li sličnost sa Bregovićevim umjetničkim izrazom garancija da će mi se nešto dopasti? I ako ja išta znam o sebi, a ponešto sam naučio tokom ovih 56 godina, odgovor bi morao biti – nije. Čak mi se ni ne dopada pretjerano ovo što je Bregović radio u posljednjih 30 godina. Pogotovo, uporedi li se sa onim što je radio 15 godina prije toga. Ili da budem krajnje jasan, prije sam ja fan „Bijelog dugmeta“ nego Gorana Bregovića. Ko razumije shvatit će.

Ipak sam, zbog svega navedenog, malo opreznije pristupio recenziranju novog albuma bosanske grupe iz Geteborga „Bosnia Express“. Albuma „Tito, Naser, Nehru“. Ima li tu uticaja Gorana Bregovića i „Bijelog dugmeta“? Ne previše. Onoliko koliko valjda ima kod svakoga ko je odrastao u Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. I onoga ko nije imao izraženu averziju prema komercijalnom rock zvuku.

Ja bih uticaje, radije potražio negdje drugo. Na prvu bi se moglo učiniti da je to nešto poput skandinavske verzije „Kultur Shocka“, ali samo na prvu. Ima doduše neke sličnosti pri obradi folk napjeva u žestokom rock maniru, a i u internacionalnoj prirodi same grupa u kojoj su svoje znanje i umijeće udružili muzičari koji dolaze iz sasvim različitih muzičkih tradicija. I ne samo muzičkih. I da, još jedna stvar. I Alismir Jugo, kao i Srđan Jevđević, svira bubnjeve.

A onda shvatim da mi to prije djeluje kao neka apdejtovana verzija Rambo Amadeusa sa uzimanjem svih mogućih uticaja koji su oblikovali njihovog glavnog autora Alismira Jugu i propuštanje toga kroz proces nesvjesnog odabira, a onda začinjeno vrhunskom svirkom. Ili, ako ćemo da odemo još korak dalje po tom „porodičnom stablu“ na pamet će mi sigurno pasti Frank Zappa.

Ako je uopšte važno da li ovih sedam pjesama na novom albumu na nešto liče i na šta to liče. Što bi jedna stara izreka rekla „bolje da liči na nešto nego da na silu bude originalno pa da ne liči ni na šta“. Samo što ovo što „Bosnia Express“ nude jeste originalno. Onako kako su originalni oni sjevernoamerički prekrivači pravljeni od raznih komadića platna sakupljenih od svega i svačega. Kad se primaknete vi prepoznajete od čega je svaki pojedinačni komad uzet, ali kad se izmaknete nekoliko koraka unazad vi vidite samo cjelinu kao nov i autohton umjetnički rad.

E, tako to radi i Alismir sa svojim „Bosnia Expressom“. Sva svoja iskustva, sve moguće uticaje baci u vazduh i onda dok padaju po njemu on se dohvati instrumenata i bez posebnog plana pusti da ga vode od jedne do druge tekstualne i muzičke fraze sve dok ne dobije nešto novo i samo svoje.

To je najprimjetnije u pjesmi „Životinjarenje“ gdje je iskazao duboko poštovanje prema Miladinu Šobiću kombinujući stihove iz njegove dvije pjesme sa svirkom koja nekome možda može i zazvučati arhaično, ali koja svakom pravom poštovaocu rock’n’rolla u onom njegovom izvornom obliku može samo izazvati trnce u prstima i neodoljivu potrebu da „zasvira zračnu gitaru“.

Posebna poslastica je, opet „Palestinac sa Balkana“. Pjesma sa porukom i pjesma za koju opet treba imati svojevrsno predznanje. Kao muzička matrica uzet je stari hit australijske grupe „Man at Work“ iz 1982.godine. I dobijemo novi hit grupe „Bosnia express“. A da ima sve pretpostavke da postane hit – ima. Osim jedne.

Osim činjenice da „Bosnia express“ jeste bend koji djeluje u Skandinaviji, a obraća se ponajviše publici sa Balkana. Zato će sigurno među balkanskom zajednicom na Sjeveru Evrope imati kult status, ali teško da će naići na masovniji odaziv lokalne publike. I s pravom će moći da otpjevaju „Svako mlati pare osim nas“. A nekako mi se čini da oni u cijelu priču nisu ni ušli zbog para.

I da, moram da kažem da mi je drago što su uvrstili i koncertnu verziju pjesme „Bijeli cigo“ sa prethodnog albuma. Nisam ih nikad slušao na koncertu i ovo je bilo tek da „okusim“ kako to izgleda. I da malo revidiram svoj stav. Za nekoga ko ovako zvuči na koncertu ne postoji jezička barijera i sigurno je da može doprijeti i do „domorodaca“.

Šta da vam kažem nego da toplo preporučim da se provozate „Bosnia expressom“. I nemojte se iznenaditi kad uđete u kupe, a tamo sjede Tito, Naser i Nehru.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s