Koliko uvriježena predstava u javnosti o nekome može biti pogrešna možda je ponajbolji primjer čovjek koji nas je napustio uoči Božića ove godine – Massima Savića. Massima su, ljudi koji su ga znali samo sa ekrana ili sa scene, uglavnom doživljavali kao distanciranog, hladnog, pa čak i pomalo arogantnog. Istina nije mogla biti dalje od toga. Svi oni koji su ga upoznali izbliza morali bi posvjedočiti da je bio topla, brižna i blaga osoba, osebujnog humora.

Iako niko od njega nije dobio više nagrada za najbolji vokal u susjednoj Hrvatskoj, taj njegov vokal nije se baš svakome dopadao. Bio je previše njegov, pomalo fluidan, lelujav, naprosto Massimo Savić nije bio pjevač za svakog. Uz sve to, brižljivo je čuvao svoju privatnost za drage ljude odvajajući precizno svoju estradnu pojavu od onoga što je zaista bio. Zato se u javnosti malo znalo za opaku bolest sa kojom se borio. Rak vam je takav, dosadan i uporan. Taman mislite da ste ga se riješili, a on odnekud dopuže nazad. Natraške, polako i neizbježno.

Bio je tek godinu dana stariji od mene. Taman dovoljno da se zabrinem i prisjetim se rakova koji su moji kućni ljubimci. A u tih šezdeset godina Massimovog života smjestila se cijela jedna filmska priča. Odrastao je uz autoritarnu majku koja je imala metode kažnjavanje koje ne samo da su graničile sa zlostavljanjem nego su debelo prelazile u sferu zlostavljanja.

Bijeg je nalazio u muzici. Ozbiljnu karijeru je otpočeo kada je u Zagrebu dobio priliku da pjeva u grupi “Dorian Gray”. Zanimljivo je da su tu grupu formirali neki momci iz Banja Luke koji su tada studirali u Zagrebu. Njihova zajednička saradnja potrajala je taman toliko da snime dva albuma i nađu za sebe posebno mjesto na sceni. Ne samo zahvaljujući Massimovom drugačijem vokalu, ali sigurno zahvaljujući i njemu.

“Dorian Gray” je potrajao taman koliko je trebao, a Massimo je par godina razmišljao kako i kuda dalje, pa se, na trenutak činilo da je i odustao od muzike. Bio je još vrlo mlad, davdeset i petogodišnjak kada je Zrinko Tutić (inače specijalista za obnavljanje karijera) prepoznao poseban potencijal u njemu. Od 1987.godine i od albuma “Stranac u noći” traje njegova solistička karijera. A na početku te karijere ključna autorska ličnost bio je upravo Zrinko Tutić. Opet jedan Banjalučanin.

Sa Tutićem je uradio četiri albuma u četiri godine i napravio ogroman iskorak u stvaranju svog posebnog identiteta na estradi. To je vrijeme i kada stranice štampe puni priča o njegovoj emotivnoj vezi sa Bebi Dol. Izvjesno vrijeme govorilo se i da bi on trebao zamijeniti Alena Islamovića na mjestu pjevača u “Bijelom dugmetu”. Imale su te priče osnova. Bregović je ozbiljno o tome razmišljao, ali Massimo nije bio siguran treba li zbog toga žrtvovati već uspješnu solo karijeru. I dok se on premišljao, Bregović je smislio da odustane od “Bijelog dugmeta”. Nekako u isto vrijeme Massimo je odustao od Zrinka.

Tokom devedesetih se činilo da mu je to bila najveća greška u životu. Ponešto jeste radio, ali daleko je to bilo od onog uspjeha koji je imao u vrijeme rada sa Tutićem. A onda se, u velikom stilu vratio kada je ušao u svoje četrdesete. Prvo sa albumom “Massimo” iz 2002.godine, a prelomni trenutak je bio kada je snimio album “Vještina” 2004.godine. Na tom albumu on je, na svoj način, otpjevao neke klasične pjesme domaće popularne muzike. Ponukan uspjehom “Vještine” dvije godine kasnije snimio je i album “Vještina 2”. Sa ta dva albuma ostale su njegove nezaboravne interpretacije pjesama kao što su “Bacila je sve niz rijeku”, “Libar”, “Gracija”, “Tajna vještina”, “Moja voda”, “Dođi”, “Zagrli me” ili “Mi nismo sami”. Valjda da bi provjerio kako bi to funkcionisalo sa “Dugmetom” snimio je čak tri pjesme iz njihove diskografije i to pjesme “Loše vino”, “Pristao sam biću sve što hoće” i “Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Vjerujem da je u ovaj projekat ušao ponukan uspjehom pjesme “Bacila je sve niz rijeku” koju je izvodio sa preostalim “Indexima” na prigodnim koncertima “Indexi i prijatelji” organizovanim nakon smrti Davorina Popovića, a kasnije i Bode Kovačevića.

Bilo kako bilo, sa ova dva albuma postao je jedno od najznačajnijih regionalnih muzičkih imena. Snimio je još četiri studijska albuma i mnoštvo koncertnih albuma koji su ga predstavili kao umjetnika kojem teško da se može pronaći odgovarajući par na ovim našim prostorima. Njegovi koncerti bili su uvijek slavlje ljubavi i puni radosti. Posljednju veliku pjesmu objavio je 2020.godine pod nazivom “Mali krug velikih ljudi”. I to ne samo da je velika pjesma, nego je i pjesma koja potpuno definiše Massimov stav prema životu i umjetnosti. Njegovim odlaskom taj mali krug velikih ljudi postaje manji za još jednog velikana.