Omiljena meta moje drskosti bio je tadašnji direktor Srednjoškolskog centra u Skender Vakufu Đoko Popović. Jadni Đoko je u nekoliko navrata pokušao da me dovede u red, a bolje bi mu bilo da nije. U to vrijeme, još se u nekim školama, pa čak i srednjim zadržala praksa obaveze nošenja đačkih uniformi. Ili kecelja kako smo ih tada zvali. Plave i bezlične one su, kao imale zadaću da izbrišu socijalne razlike među učenicima. Odmah da znate da nisu uspjele u toj nakani. Ali čisto po inerciji u nekim krajevima se istrajavalo na tome. Skender Vakuf je bio jedan od onih gradića koji je najduže zadržao to pravilo o uniformama.

Treba li uopšte da vam govorim koliko sam ja i tada bio protiv svake vrste uniformisanja. A nisam mogao naprosto da odbijem da nosim kecelju. U drugom polugodištu četvrtog razreda došao sam do, činilo se, spasonosnog rješenja. Negdje sam nabavio radni mantil, onaj plavi, dugački, i nosio ga u školu umjesto kecelje. A da bi bio pravi panker, pa makar i sa zakašnjenjem, sa mantila sam otkinuo rukave i takav išao u školu.

Sretne mene tako nesretni direktor Đoko na školskom hodniku. I neoprezno krene da me disciplinuje.

– Gdje ti je kecelja, Misirliću?

– Evo je na meni, druže direktore.

– A gdje su rukavi?

– E, rukavi su ostali kod kuće, druže direktore?

– Sutra hoću da vidim rukave na tebi.

Zaista su rukavi bili kod kuće. Nisam ih bacio. Predvidio sam da bi moglo doći do ovakve situacije i računao sam da bi ih morao opet prišivati. Odnosno zamoliti mater da ih prišije ako bi bilo stani pani. Samo što se jadni moj direktor nije potrudio da bude posve precizan u svom zahtjevu i ostavio mi je prostor za manevar. Sutradan sam se pojavio u školi sa rukavima od kecelje. Dobro, možda je malo problematično bilo to što nisam na sebi imao ostatak uniforme. I još sam paradirao školskim hodnicima vrebajući mog dragog direktora. Kada se pojavio krv mu je prvo jurnula u lice, prosiktao je “Misirliću”, a onda je samo odmahnuo rukom umoran od svega, a ponajviše od mene.