Sve sam pogrešno shvatio. Živio sam godinama u zabludi da je istorija odgovorna za mnoga sranja koja nam se dešavaju. I da jednak stepen krivice snose njene posestrime Historija i Povijest. A nisam bio u pravu. do geografije je. To sam se uvjerio nakon što su Amerikanci postali, ponovo, svjetski prvaci u košarci, a poraz Srbije u finalnoj utakmici obilježen divljanjem po Dobrinji i skandiranjima “Nož, žica, Srebrenica”.

Kakve veze Srebrenica ima sa Amerikom, da me ubiješ, ne znam. Dobro, nekako slutim da bi me oni koji su to skandirali rado i ubili nevezano za moje znanje ili neznanje, ali očekujem barem privid logike. Nalupaju te Ameri 37 razlike, a tebi krivi komšije Bošnjaci. A i da su pobijedili situacija ne bi bila ništa bolja. Naprosto mi živimo na prostoru gdje se ljubav prema svome dokazuje mržnjom prema tuđem.

Da ta mržnja nema veze sa tim dobio ili izgubio pokazalo se i prije par mjeseci na svjetskom prvenstvu u fudbalu. Ili u ovom slučaju – nogometu. Kad je Hrvatska oštećena u utakmici sa Brazilom od strane Japanskog sudije ovdašnji poklonici hrvatske reprezentacije divljali su po Bosni i Hercegovini i palili zastave zemlje u kojoj žive. Jednako su se ponašali i kada su pobijedili Kamerun.

Niko nije divljao ni pred japanskom ni pred brazilskom ambasadom niti je pominjao majku kamerunsku. Balijske su, već, našle svoje mjesto u vrlo živopisnim psovkama. I, na kraju, sve izgleda kao u onom vicu u kojem lokalni jalijaši pitaju Zeku gdje mu je kapa. Im’o je – nem’o je degenjek mu ne gine. Samo što nema šanse da se nasmijem vicu u kojem neko pomene nož i žicu. Uz Srebrenicu.