Svi smo mi najbolji

Obratite pažnju. Kada vam neko na početku nekog obraćanja, usmenog ili pisanog svejedno, najavi kako nešto ne namjerava raditi, budite uvjereni kako će upravo to uraditi. Zato je meni sad malo kilavo da počnem tekst kako neću komentarisati izbore kod susjeda. A fakat neću. Što ne znači da ne podliježem i ja sklonosti da malo virnem preko komšijskog plota. I zakači mi se za podsvijest rečenica nove hrvatske predsjednice u kojoj tvrdi kako će u svom mandatu od Hrvatske napraviti jednu od najrazvijenijih zemalja Evropske unije, odnosno jednu od najrazvijenijih zemalja u svijetu.

I dobije gromoglasan aplauz iako je svima jasno da ta priča nema ni najmanje uporište u stvarnosti. Jasno je to bilo njoj, jasno je to bilo onima što su joj aplaudirali, jasno je to bilo čak i onom njenom Jakovu što se onako zbunjeno smješkao pored nje. Ali nije ovo priča o novoj hrvatskoj predsjednici. Ovo je priča o nama.

A kad kažem to nama jedino nisam siguran je li ta potreba za negiranjem stvarnosti naš regionaloni specijalitet ili smo to zapravi mi, kao ljudska bića, takvi na cijeloj ovoj planeti. I još ponekoj, ako je slučajno naseljavamo.

Neki će reći kako je to optimizam i da bez optimizma ne možemo naprijed. Ja na to neću odgovoriti na uobičajeni način kako su pesimisti samo dobro obaviješteni optimisti. Naprosto zato što se ovde ne radi o optimizmu. Optimizam je uvjerenje da će ti okolnosti ići na ruku pa će se neke stvari povoljnije razvijati po tebe. Optimizam je kada treniraš skok u dalj i nadaš se da će ti forma biti tempirana baš za Olimpijadu. Ovo o čemu ja govorim je uvjerenje kako ćeš preskočiti 20 metara.

A opet, zašto bi me to trebalo čuditi. Pa od malih nogu nas uvjeravaju da stvari nisu onakve kakvim ih vidimo. Pretpostavljam da je malo ko od ljudi moje generacije (a sigurno i nekoliko okolnih) izbjegao uvjeravanja od strane roditelja da je baš on ili ona najsretnije dijete na svijetu i da ima najbolje roditelje na svijetu. Ni jedno ni drugo, naravno, nije bilo istina, ali smo mi vjerovali u to i često nas je frustriralo kada nismo mogli odgovoriti vlastitim savršenstvom na to savršenstvo ili kada bi nesavršeni postupci došli u nesklad sa deklaracijom o savršenstvu.

A tek šta su nam radili uz pomoć gladne djece u Africi. Nismo mi poznavali ni jedno od te djece, ali smo ih mrzili tihom, postojanom i sramotnom mržnjom izazvanom pukom činjenicom da smo na svaki naš zahtjev za i najmanjim luksuzom dobijali odgovor “A djeca u Africi gladuju”.

A šta nam je tek škola uradila. Bez imalo stida su nas uvjeravali kako imamo najrazuđeniju obalu, najljepše plaže, najveća rudna bogatstva, najgenijalnije umove. Ni po jada kad pjesnik ustvrdi da nigdje nema toliko algi kao u uvali njegovog djetinjstva, ali problem je kad to postane dio nastavnog programa kao nepobitna istina.

Pa smo onda u mladalačkim godina razvijali famu o nama kao najboljim sportistima, najduhovitijim i najšarmantnijim. Uvjerenje kako smo sposobni najviše popiti i da smo najbolji ljubavnici. Ili da imamo najveće ćune u Evropi. (Dobro, ovo posljednje je jedno nedavno istraživanje potvrdilo pa može da ostane kao brend).

A naprosto ništa od toga nije tačno. I ostaje mi vječita misterija otkud ta potreba da sebi i svijetu oko sebe tvrdimo da smo u nečemu najbolji ili da ćemo biti najbolji mimo svih realnih pretpostavki. Zašto ne bi bilo dovoljno da novi predsjednik jedne države kaže istinu svojim biračima? Da im može biti bolje nego što jeste, a da ne moraju biti baš najbogatiji na svijetu. Zašto roditeljima nije dovoljno da nastoje biti dobri roditelji bez pretenzije da budu najbolji? Zašto mi nije dovoljna razuđena obala i lijepa plaža, nego ona mora biti bolja i razuđenija od svih drugih obala i plaža?

Znam da se mnogima stvarnost ne sviđa i kad već moraju da je žive nastoje barem da je uljepšaju. Hajde jednom, za promjenu, da ne vjerujemo da ćemo biti najbolji na svijetu baš u svemu, nego da pokušamo biti bolji od samih sebe tamo gdje to možemo. I onda možda, nekako usput, bez te trke za zlatnim medaljama, otkrijemo da u mnogim stvarima i jesmo najbolji.

Advertisements

One thought on “Svi smo mi najbolji

  1. ” Zašto ne bi bilo dovoljno da novi predsjednik jedne države kaže istinu svojim biračima” – i ja sam se to pitala, zašto bar sad, kad je izabrana, ne kaže: E dragi moji, sve što sam pričala bilo je zato da pobijedim – da pobijedim radi vas, mogh naroda, naravski 🙂 – a sad čujte pravu istinu i idemo se zajedno boriti da preživimo….
    I nisam išla do ljudske prirode kao vi, nego sam zastala na zanimanju političar: po definiciji, to je nečasno zanimanje, zasniva se na opsjenama, lažima, praznim obećanjima. A masa, narod, koji čini klijentelu političara, ne voli misliti, više voli slaviti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s