Nije česta pojava da neki rock stvaralac napuni 75 i godina. A još je rijeđi slučaj da taj stvaralac bude i diskografski i koncertno aktivan i u sasvim dobroj formi. E, jedan od takvih rijetko rijetkih sigurno je i Željko Bebek. On je protekle sedmice, tačnije 15.decembra, napunio tih sedamdeset i pet godina i nema uopšte namjeru da prekida karijeru.

A i ta karijera, zamislite kad neko pjeva šezdeset godina. Već samo to je teško zamisliti. Ali kada to čini čovjek Bebekove konstitucije onda to graniči sa čudom. Nikad mi nije bilo jasno kako iz onog njegovog, ni po čemu impresivnog, tijela izlazi takav glas.

Mnogi će se zakleti kako ovi prostori nikad nisu ni imali boljeg rock pjevača i svjesno će zaboraviti činjenicu da ono što on radi u posljednjih tridesetak godina teško da ima neke dodirne veze sa rock muzikom. Željko Bebek je odličan pjevač i tu treba staviti tačku. Nije pretjerano važno šta on zapravo pjeva.

On može pjevati i rock i blues ukoliko je potrebno. Kao što može pjevati i uz pratnju tamburaša i najjednostavnije pop pjesmice. Teško da biste od njega mogli očekivati da bude neki gnjevni buntovnik koji pjesmama želi da mijenja svijet. Niti je takav ikada bio. Bez obzira na ikonografiju i scenski nastup kakvi su ga pratili u jednom dijelu karijere.

Njegovi prvi pjevački koraci nisu se pretjerano razlikovali od nastojanja njegovih vršnjaka da početkom šezdesetih godina prošloga vijeka ovladaju tajnama te nove i zavodljive muzičke forme koja je dolazila sa trulog zapada. Nisu oni u tome osjećali ništa trulo. Naprotiv, te pjesme su nosile dah svježine.

Kao i mnoge druge tadašnje muzičke priče i njegova počinje nastupima u gimnazijskom klubu „Eho 61“. To je vrijeme kada svi nastupaju sa svima i kada se teško može govoriti o nekim čvrsto formiranim sastavima.

Za par godina to će se promijeniti i na sarajevskoj sceni će se uspostaviti trijumvirat velikih, a sačinjavali su ga „Indexi“, „Čičci“ i „Kodeksi“. Sa ovim posljednjim svira Bebek. Svira ritam gitaru i povremeno pjeva, kada uspije pobijediti svoju urođenu stidljivost.

Pobijedio ju je tako dobro da danas neko ko ga ne poznaje iz tog doba ne može ni zamisliti da je on mogao zazirati od mikrofona. Tamo negdje 1968. ili 1969.godine kada je sastav ostao bez bas gitariste Bebek je pomenuo u grupi da ima neki klinac iz „Beštija“ koji dobro izgleda, a zna i da svira. Dobio je zadatak da ga ode pogledati na nastupu.

I desilo se nešto na taj prvi pogled. Ne baš ljubav jer bilo je tu kasnije puno proturječnih osjećanja, ali nešto se desilo. Pozvao je dečka u „Kodekse“ i predstavio ga ostalima riječima „Ovo je Goran, Goran Bregović“.

Narednih petnaestak godina oni će se svađati i miriti, pa opet svađati i opet miriti sve dok u aprilu 1984.godine Bebek ne zatraži i ne dobije razvod od Gorana. U međuvremenu će se desiti jedan sastav po imenu „Bijelo dugme“. Sastav kojem mnogi neće ni priznavati pravo na ime nakon što ih napusti Željko Bebek.

To se, međutim desilo prije više od 36 godina. Sasvim dovoljno da Bebek izgradi onaj drugi dio svoje karijere iako su mnogi sumnjali da može ispočetka u četrdeset i četvrtoj. Može. Kao što može i da nastavi u sedamdeset i šestoj.

U tih trideset i šest godina solističke karijere desili su mu se brojni albumi i još brojniji koncerti. Neki više, a neki manje uspješni. Nikada više, međutim, nije dostigao status polubožanstva kakav je imao sa „Dugmetom“, ali to mu više nije bilo ni važno. Htio je da se bavi poslom za koji živi, a da od toga može pristojno da živi. I to mu je sigurno pošlo za rukom. Ime Bebek je garancija kvalitete. Neovisno hoćete li uz njega dodati onu opasku o njegovom nekadašnjem sastavu, ili ne.

I zato, sretan rođendan gospodine Bebek!