Ne mogu da vjerujem da se navršilo punih četrdeset godina od ubistva Johna Lennona. Da ga tada nisu zaustavili mecima danas bi imao punih osamdeset. Živio je četiri decenije i četiri decenije mi živimo bez njega. Dovoljan razlog da se osvrnem na to iako je u međuvremenu preminuo Džej Ramadanovski. Jednako kao što sam prošle sedmice vagao da li da pišem o smrti Miše Aleksića ili Diega Armanda Maradone. Kakva su ovo došla vremena u kojima ne da svake sedmice ode neko bitan i drag nego ih umre i više pa se moraš opredjeljivati?

„Vremena ova kakva su da su“ rekla bi pjesma, a ja se prisjećam tog osmog decembra od prije četrdeset godina. Nafriško sam tada napunio sedamnaest godina i nisam bio neki veliki fan tv dnevnika. Ali nisam mogao ni da ga izbjegnem, ako bi se u vrijeme emitovanja zatekao kod kuće. I nekako se između, petoljetki, još uvijek konkuretnog zaklinjanja Maršalu i sportskih rezultata provukla vijest da je ispred svog njujorškog stana upucan John Lennon.

Nisam tada znao koliko je značajno to što socijalistički tv dnevnik poklanja pažnju jednom zapadnjačkom rock muzičaru, a nisam, pravo da vam kažem, nešto mnogo znao ni o samom Lennonu. Kasnije sam saznavao. I o tome kako funkcioniše proces informisanja u socijalizmu, ali i o tome ko je bio John Lennon.

Neću vam prepričavati opšta mjesta. Govorit ću vam ko je bio za mene kada sam konačno otkrio i njegov talenat i njegovu veličinu i njegovu bol. I glavna podjela moje generacije, prije svih onih glupih nacionalnih i vjerskih podjela, bila je na one koji vole „Bitlse“ i na one koji vole „Rollingstonese“. Priznajem da sam uvijek pripadao ovoj prvoj grupi.

Ali i unutar „bitlsovaca“ razlikovali su se oni koji su bili skloniji Lennonu i oni koji su bili skloniji McCartneyu. I ta razlika je bila vidljiva i golim okom. U karakteru, temperamentu i sistemu vrijednosti.

Neko površan bi rekao kako je osnovna razlika između njih dvojice bila u tome što je Paul bio apolitičan, a John se u sve živo petljao. I takav bi samo djelimično bio u pravu. To se najlakše moglo primjetiti u vremenima nakon njihovog napuštanja matične grupe. McCartney je znao napraviti pjesme kao što je „Give Ireland Back to The Irish“, a Lennon tipične ljubavne kao što je „Jealous Guy“.

Ja bih prije rekao da se Lennon razlikovao od svog druga iz grupe po tome što ga je bilo briga, što mu jestalo i što je shvatao da ima, kao svjetski poznato ime, značajnu dozu odgovornosti za svoje postupke i da ima poziciju iz koje može da utiče na svijet. Koliko god to nekome naivno i parolaški zvučalo kada otpjeva „dajte šansu miru“ ili „vlast narodu“ ili kada kraljici vrati orden koji mu je dodijelila, to jeste imalo svog odjeka i okupljalo je pristalice.

Da nije ne bi obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država u njemu vidjele prijetnju po nacionalnu bezbijednost, ne bi ga uhodili i ne bi godinama morao voditi borbu da mu dozvole legalan boravak u Americi.

I kada je dobio tu bitku i kada se nakon pet godina pauze vratio muzici, taman nakon što je snimio novi album naletio je na metke poremećenog obožavatelja sa Havaja. Previše se slučajnosti u jednom trenutku poklopilo da ne bi izazvalo lavinu raznih teorija od kojih one o zavjerema nisu bile najtiše.

Ja se sjećam iz tog doba fotografija i video zapisa masovnih okupljanja na mjestu ubistva i poruka mira i ljubavi koje su bile dodatno pojačane Lennonovom tragedijom. I sjećam se da sam htio svijet o kakvom je on pjevao za razliku od svijeta koji sam vidio svuda oko sebe.

I sa jedne strane su narastale špekulacije o razlozima i uzrocima atentata. Ali sa druge strane njegova smrt je prekinula špekulacije o tome hoće li se „Bitlsi“ ponovo okupiti. Nisu se oni tupavo ni razišli kad su krenule priče o njihovom ponovnom okupljanju. Lennonova smrt je te priče prekinula mada ja lično mislim da bi on i McCartney teško ponovo funkcionisali zajedno. Koliku god da bi im cifru ponudili za tu saradnju.

I kada su konačno početkom devedesetih obnovili firmu „The Beatles“ i kada su uzeli dvije neobjavljene Lennonove pjesme da ih snime on sam nije mogao ništa reći o tome. On više nije bio u toj priči. On je bio u legendi koja traje evo četrdeset godina.