Smrt “mekog teroriste”

Nekada se čovjek nađe pred priličnim problemom kad treba da definiše nekoga na osnovu onoga čime se taj neko bavi. Pogotovo ako je u pitanju neko ko je višestruko talentovan. A kad taj neko umre onda stvarno ne znaš šta bi napisao ko je taj. E, meni se to desilo kada sam čuo da je preminuo Marko Brecelj. Je li Marko Becelj rock muzičar? Je li pjesnik? Je li konceptualni umjetnik? Je li filozof? Iskreno, najskloniji sam tome da ga procjenjujem kao filozofa. I to onog filozofa diogenskog tipa. Dobro, nije baš živio u buretu, ali nije bio ni daleko od toga.

Nije daleko od toga zato što su mu ideje i principi uvijek bili važniji od uspjeha. On je iza sebe imao vrlo uspješan i nagrađen album “Cocktail” objavljen pod vlastitim imenom u trenutku kada se udružio sa grupom “Sedam svetlobnih let” da bi formirali “Buldožer”. A kada je isti taj “Buldožer” postao vrlo uspješan sastav on ih je napustio. Zašto? Ne zato što su muzički razmišljali drugačije. On je naprosto jedini bio u tom sastavu koji je bio “alergičan” na sve one vrlo primamljive nuspojave statusa rock zvijezde. On to nije želio, a ostatak benda je to jedva čekao i, pokazalo se, upravo zbog toga su i uzeli gitare. I razlaz je bio neminovan.

Sa njim je “Buldožer” bio najsubverzivniji mogući pripadnik rock scene. Oni su u domaćim okvirima bili ono što su Frank Zappa ili Captain Beefheart bili na svjetskoj rock sceni. Svako malo bi nešto na njihovim albumima, u tekstovima ili na omotima i nastupima bilo sporno. Uglavnom su im ovo ili ono zabranjivali, a gotovi albumi su čekali po godinu ili dvije sve dok ne sazri vrijeme da se mogu neometano objaviti. Ili ne baš neometano nego uz izmijenjenu pokoju riječ u tekstu ili skinutu spornu fotografiju na omotu.

I danas kada pogledate diskografiju “Buldožera” sve ono najbolje uradili su upravo tokom vremena kada je sa njima djelovao i predvodio ih Marko Brecelj. Bio je legitimni član sastava na prva dva albuma, a ne zaboravite da je njihova prva ploča “Pljuni istini i oči” bila certifikat ozbiljnosti svakog ambicioznog diskografa. Čak i treći album “Izlog jeftinih slatkiša” je pripremljen dvije godine prije nego je objavljen i pod značajnim Breceljovim uticajem. Između drugog i trećeg albuma “uletio” je mini album sa muzikom iz filma “Živi bili pa vidjeli” za koji su dobili “zlatnu arenu” u Puli 1979.godine. I to u konkurenciji sa “Bijelim dugmetom” i pjesmom “Pristao sam biću sve što hoće”.

I prije i nakon “Buldožera” on je bio nevjerovatno značajna osoba na sceni. I to ne samo na rock ili samo na muzičkoj sceni. Ne, on je bio nevjerovatno značajna osoba na umjetničkoj, pa i društvenoj sceni. Nikada nije odustao od namjere da mijenja svijet u kojem živi. Nikada nije odustao od umjetničkog koncepta koji je iznad svega bio društveno angažovan. Nekada je taj angažman išao do same ivice razumjevanja i javnosti i institucija. U svom rodnom Sarajevu je prije trinaest godina i uhapšen zbog jedne umjetničke instalacije ispred Vječne vatre. I u čitavoj toj priči taj njegov rock izraz je bio samo povremeno i privremeno zastupljen. Iako je nominalno imao pet – šest albuma iza sebe, samo su dva zapravo rock albumi u barem relativno klasičnom smislu. To su albumi “Cocktail” iz 1974.godine i “Svinjam dijamante” iz 1985.godine.

Marka Brecelja sam sreo u Sarajevu u drugoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Trebao je to bio samo intervju, a dočekali smo jutro za kafanskim stolom. I pričali o svemu i svačemu. I tada sam definitivno shvatio da preko puta sebe imam jednog autentičnog filozofa. Naravno da mu nisam mogao ni približno parirati sa svojim nedozrelim znanjem i bez iskustva. Ali sam osjećao beskrajni ponos zbog same činjenice da sam dobio priliku da meni pokloni svoje ideje.

Ne mogu čak ni reći da je on čovjek koji je pokazao kako se izlazi iz vlastite “zone komfora”. On naprosto nikada nije ni bio u tome što se zove “zona komfora”. Sam je sebe najbolje definirao kao “mekog teroristu”. I dobro se definirao. On je bio onaj poslovični “kamenčić u cipeli” svake vlasti. I trn u oku svake te vlasti. I one do devedesetih i one nakon devedesetih. I ne znam zaista ko će nastaviti putem “mekog terorizma”. Strah me da ćemo u budućnosti imati samo one meke sa jedne i samo teroriste sa druge strane. I da će i jedni i drugi pokušati da unište sve ono ljudsko u nama i oko nas. A neće više biti Brecelja da im se nasmije u lice i da ih svojom umjetnošću razobliči.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s