Razvlačili su me prošle sedmice po raznim televizijama da mi je čak bilo i malo neugodno. Kad me se sjete, baš me se sjete. A sve je počelo tako što sam pozvan da za N1 komentarišem odluku gradonačelnika Pule da zabrani koncert folk pjevača u pulskoj sportskoj dvorani.

Zapteljao se jadnik sam u svoje nebulozne izjave, objašnjavajući kako je to neprimjereno identitetu Pule. A ja se nešto mislim, ako to nije identitet Pule zašto bi neko uopšte tamo radio koncert, ako unaprijed zna da će propasti zbog slabog odaziva publike. I, još važnije, zašto bi neko zabranjivao koncert koji će ionako biti otkazan zbog tog istog slabog odaziva. Ili možda neće?

Biće da je, ipak ovo drugo u pitanju. Biće da Pula ipak ima malo drugačiji identitet od onoga kakav zamišlja njihov gradonačelnik. Uostalom i sam je rekao kako se folk muzika u značajnoj mjeri sluša u Puli. E sad, da li identitet grada kreira ono što zaista jeste ili ono što bi gradonačelnik volio da jeste. Ja mislim ovo prvo, ali ne mora značiti da sam u pravu.

Čak bih i razumio zabrinutost za „jadne građane“ kad bi u pitanju bio neki nastup na otvorenom, na trgu recimo, pa da ti neprikladni zvuci sa istoka dođu i do nekog osjetljivog uha koje ne želi da ih čuje. Da nekome zasmeta što mu takva vrsta muzike, a i glazbe, svira pod prozorima. Kažem, razumio bih, ali opet ne bih opravdaovao.

A ovde je situacija posve, ali posve čista. Sve se trebalo desiti u sportskoj dvorani gdje bi spornim zvucima bili izloženi isključivo oni koji bi kupili kartu jer žele baš te i takve zvuke da slušaju. I ko bi onda bio oštećen? Po mom skromnom mišljenju – niko. Ili samo gradonačelnik koji očito nije dovoljno kapacitiran među nogama da se suprotstavi interesima raznih lobija i grupacija koji ne žele da im, kako je to gradonačelnik, u trenutku iskrenosti definirao, „srpsko smeće“ svira u Puli. Lobija koji su jedni imali ideološke, ali drugi vrlo jasne finansijske interese.

Obaška to što je glavna zvijezda nesuđenog programa Duško Kuliš, Hrvat. Žao mi je što to uopšte pominjem i smatram to nepristojnim, ali za razumjevanje apsurdnosti naših balkanskih netrpeljivosti nije nebitan podatak. Na stranu i to što se uopšte ne radi o nekakvom turbo folku „sa dna kace“ nego o etabliranim i priznatim izvođačima mainstream folka kao što su, uz pomenutog Kuliša, Ana Bekuta ili Dragan Kojić Keba. Sve to nije toliko bitno koliko je porazna činjenica da se takvo zatvaranje u svoj mali svijet uvijek o glavu obije onome ko se zatvara. Isključivanjem konkurencije samog sebe osuđuješ na trajni prosjek. Ali ima i onih koji uživaju da se zavuku pod jorgan kad prdnu i inhaliraju vlastiti smrad. Nekada je zbilja neophodno malo otvoriti prozore i prozračiti vlastiti život.

Svaka zabrana je, na kraju krajeva, kontraproduktivna. Zabrani nešto ili nekoga i samo ćeš mu napraviti besplatnu reklamu. Iluzorno je vjerovati da ćeš zabranom spriječiti ljude da slušaju ono što žele. A još manje ima šanse da ćeš ih tako natjerati da slušaju ono što ti želiš da slušaju. Rezultat svega može biti isključivo neka promocija dragog nam gradonačelnika u desničarskim krugovima i njegovo napredovanje u stranačkoj hijerarhiji te strane ideološkog spektra. A što više razmišljam sve sam uvjereniji kako je to i bila početna intencija.

Ja sam u svemu tek kolateralna šteta. I to na način da me je čovjek, ni krivog ni dužnog, doveo u situaciju da branim predstavnike one vrste muzike koja apsolutno nije u mojoj sferi interesovanja, niti sam joj i najmanje sklon. Što ne znači da ne mislim da i u tom žanru nije moguće naći kvalitetna ostvarenja. Ali znači da mi je stalo do tolerancije u onom njenom najčišćem obliku. Tolerantan biti znači prihvatati i ono što nam se lično ne dopada, ali je važno nekom drugom. I zato je ovo što se desilo u Puli (a kasnije i u Osijeku) porpiličan udar na toleranciju. Ni prvi ni zadnji, možda tek malo medijski atraktivniji.