Iako nisam imao ni punih šesnaest godina bio sam uvjeren kako sam najpametniji, ako ono ne baš na planeti, ali na sjevernoj hemisferi – svakako. I pun ideala o tome kako sam baš ja pozvan da mijenjam svijet. Nekako baš tih dana višak vremena sam odlučio da iskoristim korisno. Kao čovjek i kao komunista. I kao savjestan socijalistički omladinac odlučan u namjeri da svima dokaže da griješe svi oni koji sumnjaju “da nosi nas pogrešan tok, jer slušamo ploče i sviramo rock”.
Ishodio sam nekako od škole neku kancelariju za omladinske aktivnosti, dobio dva ključa od te prostorije i jedan sam zadužio ja, a drugi moj prijatelj Bore Bajičić. I krenuli u priču o stvaranju školskog lista (koji me kasnije skoro došao glave), pokretanje školskog kulturno – umjetničkog društva, školske radio stanice. Dobili smo i neki mali budžet da kupimo ploče. I sve to je počelo da mi znači neuporedivo više od same škole.
Dane smo provodili u tom svom prostoru i nije nam na pamet padalo da idemo na nastavu. A opet smo obojica radili vjerovatno više nego što ćemo ikad u svom životu raditi. Kucali smo vrlo ozbiljno tekstove na nekoj neposlušnoj pisaćoj mašini u koju bi uvukli matricu za šapirograf. Tu mašinu za umnožavanje iz perspektive današnjeg tehnološkog razvoja ne mogu vam opisati, a da vam išta bude jasno. Zato neću ni pokušavati. Oni baš radoznali mogu podatke potražiti na internetu i otkriti kako samo to mi umnožavali svoj “Srednjoškolac”. Da, list smo tako “originalno” nazvali.
Bore je bio sve ono što ja nisam. Praktičan, vispren, rođeni operativac sposoban da realizuje sve te moje ideje koje su me poput bujice zapljuskivale sa svih strana tako da sam jedva čekao da svane, da dođem u školu i da počnemo sa ostvarivanjem tih ideja. Sve smo radili nevjerovatno brzo samo da bi mogli početi raditi na narednom projektu. Za razliku od njega, ja sam bio onaj sa idejama. I sasvim lijepo smo se nadopunjavali. Bez njega ja ne bih znao kako da ostvarim te ideje, a bez mene on, vjerovatno ne bi znao šta treba da realizuje.
Ključeve svog malog redakcijskog raja koristili smo u razne svrhe. On je već u to vrijeme bio crnomanjast, ljepuškast, sa prvim naznakama brčića i sa onim urođenim šarmom provincijskog švalera i znao je tu i tamo “privesti ponešto” iza zaključanih vrata redakcije. Meni to nikad nije pošlo za rukom. Samog sebe sam pravdao činjenicom da je on skoro dvije godine stariji od mene i da je on već išao ka punoljetsvu u vrijeme kad sam ja tek napunio šesnaest. I da je zato imao tu prednost i kod dama. A nije. Siguran sam da je on takav bio i sa četrnaest, a ja takav nisam postao ni sa šezdeset.
A iskreno, koliko god moji hormoni počeli divljati, ja nisam nikad naučio onu vještinu pristupa djevojkama i početka nekakve lagane konverzacije, lepršave i uvijek površne. Nikad nisam naučio ni ćaskati u društvu. Neprekidno sam mislio da se od mene očekuje da kažem “uvijek nešto o suštini, o čemu ni Aristotel nije rek’o bog zna šta”. Moguće da je to zato što sam u tim ozbiljnim, teškim rasparavama bio ubjedljiv i strastven. Imao sam elokvenciju, logiku i mnoštvo podataka pohranjenih na mom “hard disku”. Dakle, imao sam sve što djevojke ni u ludilu ne zanima. Barem ne djevojke u tom uzrastu. A i u kasnijim godinama tek rijetke bi to znale cijeniti. Mada, sve više sumnjam da su te rijetke i bile u pravu.
Međutim, to što one nisu primjećivale mene ne znači da ja nisam primjećivao njih. Jesam. Uglavnom parcijalno. Rijetkih se sjećam kao kompletnih osoba. Još rjeđima se sjećam imena. Pamtim ih po nekim detaljima koji su me danima nakon što bi ih primjetio proganjali. Recimo, bljesak koljena između suknje i gornjeg ruba čizama kada bi neka od njih sjela na klupu. Da, da i još jednom da. Meni tih godina nije ni trebalo više. Ili kada mi je, jedna drugašica u vrijeme kad sam ja već bio maturant, sjela u krilo. Sva onako utegnuta. Crna suknja, crne štrample, zalizana kosa sa razdjeljkom na sredini, namazane usne. Definitivno nedozvoljen outfit za tadašnje srednje škole, ali nju je hladno boljela briga. I za to i za mene. Nije ona meni sjela u krilo zato što sam joj se sviđao. Za nju je to bilo tek igra, a ja sam tu igru, na moju sreću, na vrijeme prepoznao i nisam se ni primakao zaljubljenosti.
Jesam se zato zaljubljivao u neke druge. I teško patio. Uz teški zvuk. Prije nego vam otkrijem u koje sam se i kako zaljubljivao moram dati malo prostora i mojoj tadašnjoj sve izraženijoj sklonosti ka hard rocku pa čak i heavy metalu. Ta vrsta muzike se iznenada pojavila u mom životu. Mislim da se to desilo nakon što smo za školsku radio stanicu nabavili neke ploče (a ja sam ih birao) i između ostalog uzeli tada novi album grupe “AC/DC” nazvan “Highway To Hell”. E, tim sam se autoputem ja vozio te godine do besvjesti, uopšte ne razmišljajući kuda on vodi. Čak sam se malo i poigravao porukom iz naslova i izazivao sve nebeske instance da me pošalju tamo gdje idu svi zabavni i talentovani ljudi (a očajnički sam htio biti takav). Kasnije sam znatno revidirao svoje stavove, ali hard rock je zauvijek ostao moja ljubav.
U skladu sa tom novootkrivenom sklonošću i “Vatreni poljubac” mi je bio otkrovenje. Milić Vukašinović se, za mene barem, pojavio niotkuda i pjevao iz perspektive muškarca kakav sam ja želio biti. Nije važno što nisam bio takav. Znao sam ja da negdje duboko u sebi ja jesam takav samo još nisam dobio pravu priliku. E, to duboko bilo je baš jako, jako duboko pa ni sam nikad nisam dospio do tih dubina u pokušaju da tu verziju sebe izvučem na površinu. Mića je u pjesmama bio ranjiv, ali i odlučan da ne pokaže tu ranjivost.
On je u pjesmama i šarao i varao, ali uvijek je ta neka za kojom pati bila kriva za to. A i patio je na način na koji bih i sam najradije patio. Uvijek u naručju neke druge i pun kajanja nakon strastvene noći. Kako li sam samo priželjkivao sa svojih šesnaest da se i ja kajem na takav način. Ne mogu da tvrdim, ali lako moguće da mi je “Poljubac” tada bio omiljeni bend. Dobro, propustio sam onaj njihov prvi singl sa “Doktorom za rock’n’roll”, ali sam nakon toga sve nabavio. Svaki album koji bi se pojavio. I svaki singl. Jedino sam nekako promašio njihov treći album “To je ono pravo”, naprosto jer nisam ni znao da je izašao. U vrijeme bez interneta nisu baš podaci o novim albumima i pjesmama bili svepristuni.