Koncert koji se nije smio i koji se morao desiti

Rijetki su datumi za koje pouzdano znate gdje ste bili i šta ste radili baš tog dana prije, recimo, deset godina. Tu ne mislim na rođendane i godišnjice. Nego, probudite se jednog običnog 18. aprila, ne morate trčati po cvijeće, nikome ništa ne trebate čestitati, a opet možete do u detalj rekonstruisati šta se dešavalo, na primjer, 18.aprila 2005.godine.

Išao sam tada sa televizijskom ekipom da posvjedočim da se i nevjerovatne stvari dešavaju. Da nemoguće postaje moguće. Tu negdje oko podne tog ponedjeljka Bregović se spremao da saopšti javnosti da se “Bijelo dugme” ponovo okuplja. Već sama činjenica da su svi iz tog sastava (ili da budemo precizni skoro svi) bili tu na jednom mjestu, bila je dovoljna da izazove pomamu medija na regionalnom nivou.

To je bio trenutak i mog malog trijumfa. Naime, od njihovog nikad objavljenog razlaza u proljeće 1989.godine svako malo neko bi postavio pitanje njihovog okupljanja. I Bregović bi svaki put takvu mogućnost sa podsmijehom odbio. A ja sam uredno svih tih godina pisao kako se taj završni čin njihove drame mora odigrati. I još sam vrlo precizno zamislio i scenario. Okupiće se u postavi sa sva tri dotadašnja pjevača i odsviraće koncerte po šest glavnih gradova država nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije.

Fulio sam samo u jednom. Priča se svela samo na tri od tih šest gradova, na Sarajevo, Zagreb i Beograd. Bila je to toliko zanemarljiva greška da je niko zapravo nije ni primjetio, ali su se mnogi sjetili svega što sam pisao i govorio i preko noći sam za sve postao “ekspert za Bijelo dugme”.

Sa ove desetogodišnje distance mogu pošteno da priznam da nisam imao ni jedan jedini argument za moje tvrdnje osim silne želje da se to desi i nekog neobjašnjivog osjećaja da naprosto još nije gotovo. Nekako slično je razmišljala i jedna velika multinacionalna kompanija (a iz principa im ne pominjem imena) i još u tome nanjušila mogućnost ogromne zarade. Poslije jednog koncerta Orkestra za svadbe i sahrane izorganizovali su večeru s Bregovićem i pitali ga koliko bi koštalo ponovno okupljanje “Bijelog dugmeta”.

Više iz zajebancije, a i da ih prepadne cifrom Bregović je na salveti napisao brojku od koje bi se svakome zavrtilo u glavi. Svakome, ali ne i njima. Na brzinu su iskalkulisali da čak i kada plate tu cifru Goranu ostaje dovoljno prostora za ogromnu zaradu. I samo su klimnuli glavama, a Brega nije imao kud nego da prihvati pruženu ruku.

Nepošteno bi bilo reči da je on te koncerte odradio “preko neke stvari”. Bilo je i kod njega nekog neočekivanog uzbuđenja. Za njega to nije bilo samo okupljanje benda i ta vaza čije je komadiće pokušao slijepiti nije se zvala prioritetno “Bijelo dugme” nego prije Jugoslavija. Ta tri koncerta su za njega bili svojevrsni “Rekvijem za Jugoslaviju” prilika da se na jednom mjestu okupimo i prisjetimo kakvi smo nekada bili i kakvi smo mogli postati.

Zato je i izabrao da se dese tri koncerta baš na potezu Sarajevo – Zagreb – Beograd. Zato mi je i predložio tada da uz koncerte  ide i knjiga koju bismo zajednički napisali Dražen Vrdoljak, Peca Popović i ja. Jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan Bošnjak. Bregović naprosto nije mogao bez takvih kombinacija. Srećom nisam se tada pouzdao u tu ponudu nego sam prihvatio onu drugu koju mi je iznio Enver Čaušević da do sarajevskog koncerta uradim monografiju o “Bijelom dugmetu”.

Tog sarajevskog aprila prije deset godina sve mi je smrdilo na trijumf. Kasnije su počela podmetanja, prijetnje, nije se svima dopala ta ideja koju je okupljanje “Dugmeta” neskriveno nosilo sa sobom. Jer ako možemo zajedno na koncertu može nekome na pamet pasti da taj virus zajedništva oslobodi iz laboratorije rock’n’rolla i pusti u svakodnevnicu.

I baš zbog takvih i uprkos takvima ovaj koncert se morao desiti. Nije se smio desiti zbog nekih drugih stvari. Nije se smio desiti u trenutku u kojem oni nisu mogli ni živiti ni vježbati kao bend nego je Bregović svirao sa svojim orkestrom po svijetu, a oni vježbali uz iznajmljenog gitaristu. I to se osjetilo na koncertima. Nije se smjelo desiti onakvo katastrofalno ozvučenje. Htjeli to priznati ili ne, ali “Bijelo dugme” kao sastav pokvarilo je ocjenu koju je u petnaest godina postojanja mukotrpno zaradilo. Druga je stvar što je malo ko na te koncerte došao s isključivom namjerom da sluša perfektnu izvedbu pjesama. Pjesme su tu bile samo povod za to posljednje okupljanje velikog plemena koje je u proteklom ratu ostalo bez domovine.

I vjerovali ili ne, ali meni samom je puno više značio taj 18.april i potvrda da ćemo se još jednom družiti sa “Bijelim dugmetom” nego samo to druženje kojem sam prisustvovao dva mjeseca kasnije. To vam je kao kad sretnete nakon desetak godina nikad prežaljenu srednjoškolsku ljubav. Još izgleda sjajno, još je zamamna i kad vam kaže da je spremna s vama provesti vikend negdje na planini svijet odjednom postane ljepše mjesto. Sama kasnija izvedba nikad po intenzitetu osjećanja ne dobaci do tog trenutka u kojem vam se obećala.

I zato sam 18.aprila 2015.godine morao pisati o tom istom datumu od prije deset godina.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s