Nekako s proljeća svake godine ja vam potrošim onu svoju godišnju dozu mazohizma. Sjednem i odgledam “Eurosong”. Bez zabušavanja. Od početka do kraja, sve sa polufinalnim večerima. I svake godine uredno pogodim ko će to biti na samom vrhu, a ko pri vrhu. Kao što svake godine uanprijed znam da pjesme koje se meni dopadaju nemaju nikakve šanse. Valjda zato što su, kako to reče Fuad Backović Deen – demode.

Fudo vam je jedan drag i pristojan momak, ali mi naprosto pripadamo različitim galaksijama. Za mene je demode prije kompliment. Za mene vam je demode nešto što ne ovisi o hiru sezone i što će se moći i nositi i slušati i naredne i još stotinjak narednih godina. Moda je nešto što ja izgovaram sa gadjenjem u ustima kao kad ti dok se voziš pri punoj brzini na biciklu neka buba uleti u usta. Moda je nešto što Deen izgovara sa dubokim strahopoštovanjem. Ne tvrdim da je bilo ko od nas dvojice u pravu. Samo konstatujem.

Ne bih se, međutim, složio da je “Eurosong” bio demode. Moda i jeste, po definiciji, pokušaj da se formi da primat u odnosu na suštinu. E, tako posmatrano ovogodišnja “Eurovizija” je bila strašno moderna. Puno je važnije bilo kako će pjesme djelovati na sceni, kakve će efekte imati, nego kako te pjesme zaista zvuče onako ogoljene i prepuštene same sebi i ničemu drugom nego uhu slušaoca.

Zato ja uvijek pred “Euroviziju” volim sam sa sobom da preslušam ono što se nudi. Preslušam, pa sebe preslišam. I pažnju mi ne odvlače animirane kreature na sceni, ni koreografije, ni kostimi, ni efekti. Sad se vi pitate zašto ja poput slijepca gledam jedan, prvenstveno televizijski događaj. Zato što ne želim da pristanem na činjenicu da je ono što je nekada bilo takmičenje pjesama i što je zamišljeno kako bi osnažilo evropsku pop produkciju postalo malo glamurozniji reallity show kakvih imamo “na pasja preskakala”.

U startu se predviđalo da će pobijediti ili Italija ili Švedska, pa su kladionice malu prednost čak davale Italijanima. U tom izboru meni je Švedska pjesma ipak bila bliža i draža. Talijani su pokušali igrati na kartu tradicije opere i moćnih glasova. Ovo je ipak takmičenje pjesama, a ne pjevača. Jer da je drugačije onda niko ne bi mogao uzeti pobjedu našoj komšinici Bojani Stamenov koje je zaprijetila da svojim glasom pocijepa ne samo krov hale u kojoj se “Eurosong” održavao nego i nebo iznad Beča i ozbiljno ugrozi avionski saobraćaj. U takve je visine išao njen glas i tako je moćno oduvao sve pred sobom.

Kad već pominjem nastup izvođača iz Regije moram reći da je Knez imao predvidljivu pjesmu, znamo li da ju je pisao Željko Joksimović. S tim što to, u Joksimovićevom slučaju, znači predvidljivo dobro. Slovenka je imala vrlo specifičnu vokalnu izvedbu i morala je bolje proći. Ali na kraju se sve svede na to da smo cijelu tu cirkusaniju vidjeli prethodne godine. i one prije nje. I one prije…

Opet smo vidjeli beskrajne repeticije nastupa. Opet smo čuli kvaziduhovite komentare iz Green Room-a. Pretpostavljam da se to naziva zelenom sobom jer su tamo svi zeleni od zavisti i ljubomore jedni prema drugima. A uprkos tome, smješe se jedni drugima na takav način da ne znaš je li u pitanju osmijeh ili facijalni grč. Mašu očajnički svojim zastavicama kad ih kamera ulovi kao da im život ovisi o tome. A između njih leprša On. Ili Ona. Ili Ono. Možda je najbolje da kažemo Oni. Oni poznati pod imenom Conchitta Wurst. Pravo da vam kažem nastojim biti tolerantan i shvatam da ima osoba koje se osjećaju zarobljeni u svom tijelu i svom spolu. I da ima muškaraca koji žele biti žene i žena koje žele biti muškarci. U ovom slučaju je priča puno konfuznija. Ovdje imamo muškarca koji želi da je žena koja želi da je muškarac. Ne znam kako vi, ali ja sam se izgubio kod prvog skretanja i nema tog GPS-a koji bi mi pomogao da stignem do konačnog odgovora na veliko pitanje univerzuma – šta je Conchitta Vurst?

Naravno da sam ja svjestan da je “Eurosong” godinama bio svojevrsno utočište pripadnicima LGBT populacije, a da im je danas nešto poput parade. Barem za većinu bogatih zemalja Evrope. Samo je nama, kokuznim rođacima sa Istoka i Jugoistoka, to bio poligon za iživljavanje nacionalnih frustracija. Mi smo bili spremni do zadnje kapi znoja da se borimo za što bolji plasman, a bogati Evropljani su tu dolazili kao na raskalašan i kičast party. I stvarno, šta da tražimo na derneku na kojem momci u prvim redovima ne traže od sexy voditeljica broj telefona, nego ih pitaju gdje su kupile cipele.

Zato je po meni opravdana odluka i naše i hrvatske televizije da se, ne samo ne ide na ovu igranku, nego da se ona ni ne prenosi. I niko ove godine nije više ni pitao zašto nas nema na “Eurosongu”. Jesmo se bili navukli, ali proces odvikavanja, hvala na pitanju, sasvim dobro teče.