Prijateljstvo, zanat najstariji

Posljednjih nekoliko sedmica dešava mi se čudna stvar. Neprekidno mi stižu na društvenim mrežama zahtjevi za prijateljstvo. I taman sam pomislio kako sam sretan čovjek jer toliko nepoznatih ljudi odjednom žele biti moji prijatelji, kada sam otkrio nešto zajedničko kod svih tih “tražioca prijateljstva”. Ili, da budem precizan, kod većine njih.

Kad sam malo obratio pažnju otkrio sam da su to, uglavnom, kandidati na predstojećim lokalnim izborima. I to ne iz moje općine, što bi mi nekako i logično bilo, nego iz Živinica, Bugojna, Cazina, odakle sve ne… Ukratko, iz mjesta u kojima im ja, ni u kom slučaju, ne mogu pomoći da pobijede na izborima.

I onda se pitam što su li se oni baš meni javili. I onda shvatim da oni vjerovatno pojma nemaju ni da su mi taj zahtjev poslali. Naprosto, poslali su ga svima do kojih je mogao da dopre njihov vapaj za glasovima. Onako kako su me nekada nervirali zahtjevima da igram kojekave igrice sa njima na internetu. Pa se ja svađao, pa molio, pa ubjeđivao, sve dok mi sin nije otkrio da se malo precjenjujem. Niko nije baš mene izabrao da igram igricu sa njim, nikome nije stalo baš do mog mišljenja o njegovom političkom angažmanu. Ja sam samo jedan iz mase nasumično izabranih.

Pogubno po ego. Naravno. Ali i vrlo simbolično. Zapravo je to najpošteniji način da me tretiraju ti wannabe političari. i sve vas skupa sa mnom. Oni nas nikada i ne doživljavaju kao posebne ljudske jedinke nego samo kao masu iz koje treba iscijediti dovoljan procenat naivnih. Ali nije više ovaj dečko naivan. Prihvatam ja sve te zahtjeve potajno likujući što će uzalud računati na mene.

Ok, priznajem, pišem vam o predstojećim izborima. Mada sam mislio apstinirati poražen činjenicom da iz izbornog ciklusa u izborni ciklus kvalitet ponuđenih kandidata opada geometrijskom progresijom. Ono što je iole vrijedilo još ranije se udomilo na nekim pozicijama koje ne ovise o prevrtljivoj volji birača. A ono što je ostalo grca u sivilu prosjeka, pa ako i pruže šansu nekom novom pažljivo biraju samo one lošije od sebe. I tako obezbjeđuju da će naredna generacija političara biti još lošija. Davno je jedan moj prijatelj primjetio kako strankama ne trebaju glave nego ruke.

I zato čisto ne kontam što nas plaše tim njihovim glavušama po banderama. Ima li tu uopšte neke razlike. Gdje je nestala ideološka borba? Znam neke moje prijatelje, dokazane ljevičare koji su otišli u stranke centra, pa čak i desnice razočarani odustajanjem ljevice od ideološke borbe. Zato umjesto ideološke borbe imamo ideološku prostituciju. Politička vjernost se gradi ne iz ideološkog uvjerenja nego iz pragmatičnih razloga. U stranke se ulazi da se riješe egzistencijalni problemi. S te strane bi se ipak moglo zaključiti da postoji neka ideološka osnova kod svih mogućih stranaka. A ako hoćete baš da je i definišem, mogli bismo je bez ikakvog zazora nazvati vulgarni materijalizam.

Nekoliko puta sam već ponovio. To što imamo izbore ne znači ništa. Šta će ti izbori kad nemaš izbora. To vam izgleda otprilike ovako. Primjetiš da ti nešto nije u redu sa kompjuterom i ti uporno mijenjaš monitore, a ne želiš da priznaš da imaš virus u sistemu. Naš sistem je pravo leglo takvih virusa i kako god mi obojili svoj monitor greška će ostati ista.

Možda bi čak i u takvom sistemu na lokalnom nivou (a podsjetimo lokalni su izbori) nešto moglo da se uradi kada bismo imali priliku da zaista biramo ljude, a ne stranke. Ko o čemu ja o otvorenim listama. Ali zaista otvorenim. Ako, na primjer, u mojoj Vogošći vijeće broji 25 vijećnika zar nije logično da svaki od glasača zaokruži 25 ljudi za koje vjeruje da su najbolji, najkompetentniji i najpošteniji. I da može da ih uzima iz svake stranke. I 25 onih koji imaju najviše glasova formiraju vijeće. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Demokratija na djelu. Ili da još pojednostavim. Ako hoću da pravim salatu volio bih da mogu da uzmem malo i luka i paprike i paradajza. A ovako moram da se opredijelim za paradajz, na primjer, i da iz gajbe izaberem ona dva ili tri koji nisu truli. A zahvaljujući našem nakaradnom izbornom sistemu u vijeće posredno guram i one trule.

I to je jedina stvar oko koje će se sve stranke složiti. Da se to ne smije dozvoliti. Kad to pomenem nekim stranačkim liderima pitaju me “pa gdje to ima u svijetu?”. Pa bilmezi jedni naravno da nema zato što ni stranke u drugim zemljama, pa i onim koje se diče demokratskom tradicijom, ne žele da ispuste kontrolu nad izabranim zvaničnicima. Tako i u mojoj Bosni i Hercegovini. Svakom vijećniku je jasno stavljeno do znanja da ga ne biraju glasači nego stranka. I koji će nam andrak onda izbori?

Advertisements

One thought on “Prijateljstvo, zanat najstariji

  1. Mmislim da je sve skupa sto se dešava u ovoj nesretnoj zemlji daleko jednostavnije od onoga čime se bave razni analitičari i samoproglaseni eksperti. Treba jos jednom, ma koliko puta ga gledali, pogledati film KUM. Slažeš li se?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s