Sve nešto prevrćem po glavi, računam i preračunavam i kako god okrenem ispada da je Željko Bebek najstariji među diskografski aktivnim izvođačima. Namjerno ne kažem među živim nego među aktivnim. A aktivan je itekako. Upravo je objavio novi album pod nazivom „Ono nešto naše“. Čovjek će u decembru napuniti sedamdeset i dvije godine, a i dalje gradi vlastitu karijeru.

Ne može se čak ni reći kako je napravio predugu pauzu između dva albuma. Nešto manje od pet godina. Za stvaraoce u njegovim godinama to uopšte nije previše. A ako pitate kakav mu je album, ja samo mogu reći – solidan. Nije to neko epohalno ostvarenje i sigurno je da je Bebek, tokom više od pedeset godina aktivnog pjevanja, bio u prilici da otpjeva puno bolje pjesme. Ali nam je nudio i lošija rješenja. I zato je najpoštenije reći da je album solidan.

Čak pomalo kao da naginje više rock zvuku nego što je to bio slučaj na prethodna dva albuma. Ima tu čak i malo bluza. U svakom slučaju nastavlja ono što je najavio sa tri prethodna singla „Prvak svijeta“, „Ja po kafanama“ i „Ono nešto naše“. Mada u tim pjesmama ima i dalje dobre doze onoga što se može nazvati etno – popom. Ima toga i u nekim novim pjesmama poput „Kilometri tuge“ i pogotovo „Gospodari noći“. Ali ima i pjesama u kojima Bebek pokušava podsjetiti na onog nekadašnjeg sebe. To se posebno odnosi na balade „Ljubav k’o iz pjesme“ i „Blues za tebe (Ti imaš sve)“. Na mene je sigurno najveći utisak ostavila „Ljubav k’o iz pjesme“ koja nosi neku posebnu sjetnu atmosferu potenciranu Bebekovim sugestivnim vokalom. Ipak, najviše me zanimalo kako će zazvučati ponovo jedan blues u njegovoj izvedbi. I neću reći da je „Blues za tebe“ loša pjesma, ali mi se nekako čini kako je jedan tipičan pop tekst, kakvih imamo bezbroj danas, samo nakalemljen na blues matricu i tu se pomalo izgubilo na uvjerljivosti. Ili se ja samo sjećam kako je otpjevao „Blues za moju bivšu dragu“, a takvo poređenje malo koja pjesma može izdržati.

Naravno, svi će se odmah uhvatiti za onaj duet sa Oliverom Dragojevićem i pjesmu „Ako voliš ovu ženu“. I imaće puno pravo. To je pjesma kojoj se malo šta malo može prigovoriti. Već sama činjenica da je pjevaju dva takva majstora može izazvati samo poštovanje i ništa više. A to što se pojavljuje u vrijeme kada je Oliveru ozbiljno narušeno zdravlje ovoj pjesmi daje jedan dodatni tragični oreol uz pitanje neće li to možda biti posljednja pjesma na kojoj smo ga čuli.

Uglavnom ovo je još jedan album u Bebekovoj diskografiji. Ništa više i ništa manje od toga. A ta diskografija je imala i ovakvih i onakvih momenata. Mnogi će reći kako se Bebek prodao i predao i kako odavno snima pjesmice koje ne mogu parirati onome što radio sa „Dugmetom“. Ne bih da preuzimam ulogu njegovog advokata, ali i sa „Dugmetom“ je bilo „pjesmica“, a kao solista je znao „ubosti“ veliku pjesmu. Činjenica jeste da se on žanrovski odmakao od rock’n’rolla na većini albuma, ali činjenica je takođe da je bio rock orjentisan na ona dva albuma na kojima je sam pisao pjesme. Na onom prvom solo albumu iz 1978.godine „Skoro da smo isti“ i na albumu sa „Armijom B“ iz 1985.godine.

Pa ni to okretanje mekšim i pitkijim muzičkim formama nije bilo uvijek nužno loše. Ona prva dva albuma urađena u saradnji sa ZrinkomTutićem 1989.godine spadaju među bolja ostvarenja ovdašnje pop produkcije. I saradnja sa Miroslavom Drljačom donijela je pregršta pjesama koje bi mogle ostati. Pa ako Željko Bebek više neće zapjevati u „Bijelom dugmetu“ (a sve su prilike da neće) sigurno nemamo pravo da odbacimo ovo što nam se nudi. Devet novih pjesama ovjerenih njegovim neponovljivim vokalom. I kao što sam naslov albuma sugeriše, između Bebeka i nas koji smo njegova publika, još uvijek postoji ono nešto naše.