Tokom maja sam godinama navikao da iščekujem „Eurosong“, da pratim „Eurosong“ i da pišem o „Eurosongu“. Ove godine se po prvi put desilo da je ta manifestacija otkazana i mislio sam da je to to. A onda su se  u krovnoj evropskoj televizijskoj organizaciji dosjetili da ipak nešto naprave i podsjete nas kako „Eurosong“ nije mrtav. Još.

Pripremili su dvosatni televizijski šou koji su i naši gledaoci mogli vidjeti i u kojem je predstavljeno čak 47 pjesama koje su trebale predstavljati svoje zemlje ove godine na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope. Bilo je tu i podsjećanja na neke ranije uspješne pjesme koje je „Eurosong“ iznjedrio. Bilo je iluminacije gradskih dvorana širom svijeta valjda da se opravda naziv samog programa „Shine a Light“ i bilo je svega i svačega, na momente dovedenog do ivice kiča. Ali kako već decenijama kič i „Eurosong“ idu ruku pod ruku o tome ne treba trošiti previše riječi.

Ono što zanima nekoga ko „Eurosong“ i dalje doživljava kao takmičenje pjesama jeste kako pedesetak i kusur pjesama strpati u dva sata i sve to uz najave, reklame, poruke učesnika, predstavljanja? Stvarno, kako? Pa tako što skratiš pjesmu na 20 – 30 sekundi, opališ refren i dosta. Eurosong realizovan „po Bolonji“, kako to kod nas vole da kažu za sve skraćeno, zbijeno i uskraćeno. Ko danas ima vremena da sluša duže od toga?

Zar ne živimo u svijetu brzih komunikacija? Zar ne živimo u svijetu u kojem je naša egzistencija svedena na trailer života? Zar nismo smješteni negdje između abd i wtf? I zašto nas onda čudi kad su pjesme svedene na pola minute. Sjećam se da su nekad pankeri to radili (doduše ne tako drastično), ali iz nekih sasvim drugih razloga. Kod njih je to bio vid pobune da pjesma traje minut i po dokazujući da sve bitno možeš da kažeš u tih minut i po. A mi smo u subotu dobili šestinu svake pjesme, a ostatak odzviždućite dragi gledaoci u svojoj glavi. Ako vam je baš do toga.

A ako ste moderni, ako ste savremeni, ako ste dio svijeta koji vas okružuje sigurno vam ni neće biti do toga. Dodatno ćete ubrzati. Upratio sam kako klinci, u najvećem broju slučajeva, gledaju youtube. Nervozno, rastrzano, brzo preskačući na drugi spot puno prije nego što je prethodni završio. Moguće da u tome dijelom leži odgovor na enormnu popularnost Jale Brata i Bube Corellia i njima slučnih zvijezda u sazvježđima nove generacije. Oni prave pjesme od dvije i po minute. Tap tap i gotovo. I još kad neko stavi njihovu pjesmu na repeat u toku pola sata pjesma im se ponovi dvanaest ili petnaest puta. I bilježi toliko pregleda. U istom vremenu pjesmu „Negdje na kraju u zatišju“, klasik grupe „Indexi“ ne možete čuti ni tri puta.

Vratimo se mi ipak „evrovizijskoj“ priči. Ako su htjeli da nam ponude zamjenu za „Eurosong“ nisu u tome uspjeli. Nismo čuli pjesme i nismo imali draž takmičenja. Dakle, što bi rekla jedna davna reklama „nije dovoljno da liči na Eurosong da bi bio Eurosong“. A ako su, međutim, htjeli da održe živim interes za svoju priču tu im nemam šta zamjeriti. Uspjeli su. I pokazali da se pita može praviti i…I bez publike, da ne pomislite nešto neprimjereno.

Ionako ćemo u bliskoj budućnost imati kulturne, estradne i sportske priredbe koje ćemo pratiti putem avatara i moći ćemo biti i ljepši i vitkiji i spretniji nego što smo to u stvarnosti. I nećemo se moći zaraziti. Barem ne onim biološkim tradicionalnim virusima. Za one kompjuterske, ne garantujem. I moguće da je ovo bila neka vrsta probe i najave. Ili će avatari izvođača nastupati na sceni. Ili će se desiti obje stvari istovremeno. Pa ćeš moći biti i na više koncerata u istom trenutku, a neka tražena zvijezda će moći nastupiti širom svijeta istovremeno. I niko u tome neće vidjeti prevaru. Osim starih i tersavih rock kritičara.

I još nešto. Je li samo meni čudno što je za motiv cijele priče uzeta pjesma sa kojom je Velika Britanija pobijedila 1997.godine. Da se razumijemo, to je jedna od najljepših pjesama koje su ikad ponijele titulu pobjednika na „Eurosongu“. Ali bilo je i drugih lijepih. I ljepših. Zašto baš da jedinstvo Evrope demonstrirate pjesmom koja dolazi iz zemlje koja je to jedinstvo već dobro načela? A imate pjesme koje slave to jedinstvo kao recimo ona koja je pobijedila 1990.godine u Zagrebu i govori baš o ujedinjenoj Evropi. Moguće da se ta pjesma ne bi dopala Rusima ili Bjelorusima, ali tu već zalazimo na močvarno i smrdljivo tlo politike.

Za kraj, antiklimaks je uslijedio nakon što su nas dva sata držali u iščekivanju velikog i epohalnog iznenađenja, a onda se ispostavi da je to iznenađenje tek puko saopštenje da će umjesto ove „Eurosong“ biti održan iduće godine u Roterdamu. Iznenađujuće otprilike koliko i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. A civilizacija kakvu poznajemo zalazi na sve četiri strane svijeta.