Samo sam čekao kad će da se desi. Kad će početi da pljuju i po Ivici Osimu. U prvom trenutku ti koji bi sve da obezvrijede malo su se povukli u ilegalu dok prođe prvi talas žalovanja, a onda su izmilili iz svojih rupa i pećina. Tako je to uvijek u životu. Bilo da je u pitanju Osim, Balašević, Broz ili Bowie. Čim nekoga svi vole već u sljedećem trenutku će se naći neko da ga ne voli baš zato što ga svi vole.

A nešto mislim kad bi Ivica i mogao da vidi i čuje sve te komentare ne bi se puno ni obazirao na njih. Pogledao bi onako ispod oka i tim pogledom sve rekao. Uvijek su me učili da nije bitno šta ti ko kaže nego ko ti kaže to nešto. Osim je to još usavršio. On je patentirao vlastiti pristup svijetu u kojem nije važno ni ko ti ni šta ti kaže. Ili je barem tako djelovao.

Odavno se on navikao na to da ovde niko, ali baš niko ne smije biti veliki. Čim ti glava proviri iznad prosjeka naći će se neko ko će pokušati da ti tu drsku glavu skine i dovede te u nivo sa ostatkom tvog okruženja. Čovjek je to o kome je ugledni “Guardian” napisao izuzetan nekrolog. Nasred stadiona u Grazu obilježen je njegov odlazak. Japanci ga se sjećaju sa posebnim poštovanjem, jednako kao i Grci. A, da budem pošten, i dobar dio bosanskohercegovačke i sarajevske javnosti. Možda meni naprosto više nego njemu smetaju ti, statistički zanemarljivi, prljavi jezici.

Premlad sam da bi ga se sjećao kao igrača. Ali jesam ga gledao jednom kako barata loptom. I tada nisam bio svjestan koliku sam privilegiju imao. Nešto se obilježavalo na Crepoljskom. Mogao je biti baš Prvi maj negdje osamdesetih. To bi se baš onako lijepo simbolički poklopilo pa recimo da je i bio. U okviru obilježavanja tog datuma, koji god on bio, održana je revijalna utakmica u malom fudbalu u kojoj su se susreli veterani “Željezničara” i “Sarajeva”. I igrao je i Ivica Osim. I igrao je baš onako kako je legenda o njemu pripovjedala. Volio je loptu i volio je da je ima u svojim nogama i da se nadigrava. I ostaće mi vječita dilema kako takav fudbaler postane onakav trener. Trener koji nije dao svojim fudbalerima da igraju onako kako je on igrao. Kao trener je tražio disciplinu, timsku igru, čvrstu odbranu sa brzom tranzicijom. A možda to i nije tako čudno. Možda je znao kako disciplinovati i iskoristiti fudbalske majstore jer je i sam bio jedan od njih.

Nije bio čovjek od mnogo riječi. Nije morao svoj autoritet dokazivati galamom i prijetnjama. Znao je svoj posao i znao je da ga zna. Zato ga niko nije mogao ni ucijeniti, ni prepasti, ni isprovocirati. Ni Arkan koji je htio, po svaku cijenu, da Savičević igra za reprezentaciju. Ni Dragiša Binić, lijevo krilo iz Niša koji je koliko god imao brze noge imao još brži jezik i obrnuto proporcionalno sporu pamet. On je jednom prilikom, u vrijeme kada se već naslućivala nacionalna netrpeljivost u Jugoslaviji, za jedan medij izjavio kako kod Osima igraju “samo obrezani”. Ubrzo je on bio “odrezan” od reprezentacije. Pokazalo se da je Osim bio u pravu. Binić, definitivno nije bio taj kalibar što je pokazala njegova dalja karijera.

Kao što je o Osimu sve rekla njegova karijera. Mogu neki sad pričati kako to i nije bila neka karijera i da je trenirao male i egzotične klubove. Ali je on od tih malih klubova pravio velike. Pogotovo “Želju” i “Sturm” iz Gratza. “Sturm” je napravio velikim ne samo zbog impresivnih takmičarskih rezultata. Nekada mali klub iz Gratza pokazao je svoju veličinu opraštajući se od osima pred punim stadionom i uz zvuke “Ima neka tajna veza”. “Želju” je doveo do polufinala Kupa UEFA i malo je nedostajalo da ih odvede i u finale na megdan strašnom “Realu”. Mislite da isti taj “Real” nije to primjetio? Naravno da jeste i to je odlika velikih klubova. I htio je da dovede Osima na svoju klupu. I to dva puta. I Osim ih je dva puta odbio jer je znao da u takvim klubovima trener mora da zadovolji mnoštvo različitih apetita koji nemaju uvijek puno veze sa fudbalom.

Odveo je reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Italiji i tamo ih odveo do četvrtfinala gdje je Argentina bila bolja nakon izvođenja penala. T nakon što je, skoro cijelu utakmicu, ta ista Argentina igrala sa igračem više i imala strašnog Maradonu u svojim redovima. Kasnije je izjavio da vjeruje kako bi, da je tada Jugoslavija osvojila svjetsko prvenstvo, to spriječilo rat. Iskreno, sumnjam u to, ali mu se divim i pomalo mu zavidim na takvom optimizmu u vremenima kada smo se kolektivno odrekli optimizma. Odveo bi on tu reprezentaciju i na Evropsko prvenstvo. I odveo je, a onda je UEFA donijela odluku da umjesto Jugoslavije koja je bila prva u svojoj grupi na EU u Švedsku putuje Danska. I ta ista Danska postane evropski prvak. A ne zaboravite da je tada Osim vodio ekipu koja je na stadionima gdje je, barem nominalno, bila domaćin doživljavala salvu zvižduka i okretanje leđa prilikom intoniranja himne.

Mnogi će ga pamtiti samo po onom gestu podnošenja ostavke na mjesto selektora reprezentacije države koja više nije postojala. Vjerovatno im je to jedina relevantna činjenica iz njegove karijere, a ne shvataju da je cijela njegova karijera, da je cijeli njgeov život, vodio baš ka tom gestu. On naprosto nije mogao drugačije.

Uvijek će se, međutim, naći neko da sve omalovaži i da iz nekih privatnih, ideoloških, političkih ili bilo kakvih drugih razloga pljune na mrtvog velikana. Osim nije ni prvi ni posljednji koji će doživjeti takvu sudbinu. Njemu takvi likovi ništa više ne mogu, a teško da su mogli i za njegovog života. Ali nama mogu. Nama ostaje da živimo sa takvim ljudima i među takvim ljudima. Ili da ja budem optimističan pa da se ponadam da ih je manje od nas i da se ispravim i kažem da oni žive među nama.