Sarajevo nema svoju himnu. Barem ne zvaničnu. Ali ima pjesmu koja je postala zaštitni znak ovog grada , pjesmu koju će Sarajlije zapjevati u svakoj prikladnoj i neprikladnoj prilici. I kad su kod svoje kuće i kad su daleko od doma. A svaki dobar domaćin koji ugosti nekog iz Sarajeva uvijek će, bar na neki način, doći do toga da zapjevuši baš tu pjesmu. Naravno, u pitanju je pjesma “Sarajevo, ljubavi moja”, pjesma koja već 47 godina svjedoči o kolektivnoj ljubavi prema Sarajevu.

Svi znaju da je pjesmu prvobitno izveo i proslavio Kemal Monteno. Mnogi od tih svih vjeruju kako ju je on i napisao. Što je tek djelomično tačno. Kemo jeste autor muzike, ali je tekst napisao neko drugi. I sramota je da će tek sada svi za to saznati. Sada kada je taj neko drugi zauvijek otišao. Autor teksta za tu, ali i neke druge lijepe i važne pjesme jeste Alija Hafizović Haf. Dobro, recimo da smrt ima i taj edukativni karakter, ali ja bih bio puno sretniji da je taj podatak i ranije bio opšte poznat. Jeste on pomenut u svim relevantnim publikacijama o popularnoj muzici, ali ko još to čita. A sam Alija je u svojoj autobiografiji napisao da je Kemo već imao tu frazu “Sarajevo, ljubavi moja” kada mu je dao kasetu sa melodijom na koju je trebalo napraviti neki smislen tekst.

Prema legendi, ali dosta utemeljenoj legendi, Kemal Monteno je već tada znao da ima tako snažnu melodiju da je tekst na nju morao biti jednako snažan. I nije se usudio da ga sam napiše, nego se obratio Hafu. I tako je nastala ta najčuvenija pjesma o Sarajevu.

Njihova saradnja nije ostavila samo tu pjesmu. Iste godine su napravili jednu od najljepših Montenovih pjesama “Napiši jednu ljubavnu”. Kasnije su nastajale i “Dolly Bell” i “Vrijeme kiša”. I još jedna pjesma izašla iz radionice “Kemo – Haf” ostala je neprepoznata, a ne bi smjela biti. U pitanju je pjesma nastala tokom ratnih godina i koja govori o stradanju Hafovog Sarajeva. Pjesma “Pismo prijatelju (Ja se nadam)” koju su, u duetu otpjevali Kemal Monteno i Arsen Dedić. Sada više nikog od njih trojice nema, ali ostavili su svjedočanstvo svoga postojanja u pjesmama poput ove.

I kao što su mu godinama oduzimali priznanje za mnogo toga što je napravio, sada, nakon smrti pripisuju mu da je mnogo toga uradio što nije. Iako ćete, u brojnim oproštajima sa njim, naići na taj podatak, on nije bio među osnivačima “Indexa”. Ismet Nuno Arnautalić je, opraštajući se sa Hafom, istakao da je on bio prvi pjevač “Indexa”. Valjda Nuno zna. Do sada se, uglavnom koristio podatak da jeste povremeno pjevao sa njima, mada zvanično nije bio član grupe. I to u vrijeme prije nego je u grupu došao Davorin Popović.

Alija Hafizović je, ipak, prvenstveno bio likovni umjetnik. To je bila njegova trajna ljubav uz koju se vezao za cijeli život, Ovi “izleti” u svijet popularne muzike bili su više avanture nego nešto zbog čega bi iznevjerio svoje opredjeljenje. Nekad je znao kombinovati te dvije ljubavi pa je, recimo, Kemalu montenu radio dizajn omota za albume “Dolly Bell” i “Romatična ploča” iz osamdesetih godina. Bio je i darovit pisac, okušao se i u pisanju i režiranju pozorišnih komada. I sve to je radio nenametljivo, čekajući da neko drugi to prepozna, bez žurbe i panike da bude prepoznat sada i ovdje. Ako i ne prepozna taj neko drugi, prepoznat će nekad i negdje neko treći. Na vrijeme je spoznao da ako radiš za vječnost uvijek ima vremena.

Teško je uhvatiti suštinu onoga što je Haf značio Sarajevu i što je Sarajevo značilo njemu. To nije i ne može biti tek puki zbir činjenica koje sam, evo i ja, nekako posložio. Rezultat daleko nadmašuje matematičko tumačenje. Nekim alhemijskim procesom u njemu je (kao i u još nekolicini ljudi) pohranjena destilovana esencija ovog grada. I onaj ko treba da zna, taj i zna šta je nama bio Alija Hafizović Haf. Oni koji ne znaju morali bi naučiti, ako se ikad žele osjetiti suštinskim dijelom Sarajeva. Pa da Sarajevo bude i njihova ljubav, jednako kao i Hafova.